Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-834/10 (F. Đ.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-834/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-834/10, rješavajući apelaciju Ferdinanda Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferdinanda Đurića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 09-000654 od 22. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferdinand Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000654 od 22. decembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-001747 od 23. marta 2009. godine, donesenom u parničnom postupku apelanta kao tužitelja protiv tuženog Sulejmana Okanovića (u daljnjem tekstu: tuženi), naloženo je tuženom da prestane s protivpravnim ometanjem i sprečavanjem apelanta u vršenju stvarne služnosti sezonskog korištenja kolskog puta preko poslužnih nekretnina, preciznije označenih katastarskih čestica u izreci presude, za dolazak od javnog puta, preciznije označenog u izreci presude, uz „molušku rijeku“ do apelantove šume – povlasnog dobra preciznije označenog u izreci presude, kao i da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom odbijen je zahtjev apelanta za nadoknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon ocjene predloženih i provedenih dokaza tokom postupka utvrdio da je apelant vlasnik i posjednik povlasne nekretnine označene kao „Rovine“ šume preciziranih katastarskih oznaka i da se do navedene nekretnine apelanta dolazi poslužnim nekretninama preciziranih katastarskih oznaka koje su u posjedu „Tuzla-kvarc“ d.o.o. Tuzla, kao i Muharema Ahmedbašića. Općinski sud je uviđajem na licu mjesta utvrdio da je preko poslužne nekretnine cijelom dužinom evidentiran put do šume apelanta, a da su na šumskom zemljištu vidljivi tragovi utabanog puta širine 2-3 metra. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant preko poslužnih nekretnina dolazio do svoje šume u periodu dužem od 20 godina a da se tome nije protivio vlasnik poslužnih nekretnina te da je apelant održajem na originaran način stekao pravo služnosti puta a da ga je tuženi protivpravno ometao i spriječavao u vršenju stvarne služnosti sezonskog korištenja kolskog puta preko parcela koje su predmet tužbenog zahtjeva. Općinski sud je istakao da na drugačiju ocjenu suda nisu bili od uticaja navodi tuženog da se nosilac prava stvarne služnosti može pozivati na istu samo nakon što se ista konstituiše, odnosno utvrdi pravnim poslom ili odlukom nadležnih organa, obzirom da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju prava služnosti održajem, dakle na originaran način, tako da bi eventualni upis istog, kako je zaključio Općinski sud, imao samo deklarativni karakter.

4. Protiv navedene presude Općinskog suda žalio se tuženi. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-09-000654 od 22. decembra 2009. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbio u cijelosti. Istom presudom Kantonalni sud je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u preciziranom iznosu.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da apelant na nekretninama označenim kao poslužne nekretnine nema utvrđeno pravo služnosti puta (niti trajne a niti sezonske služnosti) na jedan od zakonom propisanih načina iz člana 57. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, a u konkretnoj parnici apelant traži zaštitu stvarne služnosti sezonskog korištenja kolskog puta zbog protivpravnog ometanja i sprječavanja apelanta u korištenju tog puta od strane tuženog. Takav vid zaštite služnosti puta, kakav se traži tužbenim zahtjevom apelanta, kako je naveo Kantonalni sud, u smislu člana 62. Zakona o vlasničko pravnim odnosima može tražiti samo nosilac prava stvarne služnosti u odnosu na treće lice, a što je tuženi s pravom istakao u žalbi. Kantonalni sud je zaključio da se predmetna zaštita prema trećem licu može tražiti samo u situaciji kada je apelant kao vlasnik povlasnog dobra stekao pravo služnosti na jedan od zakonom propisanih načina (u konkretnom slučaju dosjelošću) u odnosu na vlasnika poslužne nepokretnosti a što apelant nije dokazao u konkretnom postupku. S toga je osnovano žalbom tuženog ukazano na pogrešan stav prvostepenog suda da na odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanta nije od uticaja to što na predmetnim nekretninama nije konstituisana služnost jer je suprotno ovom stavu prvostepenog suda za ostvarivanje prava zaštite služnosti u smislu člana 62. Zakona o vlasničko pravnim odnosima potrebno da je vlasnik povlasne nekrentine nosilac prava stvarne služnosti a ne i pretpostavka da je on stekao to pravo kao što je apelant isticao u konkretnom postupku ili da se o tom pravu odlučuje kao o prethodnom pitanju. Navedeno je da u skladu s članom 12. Zakona o parničnom postupku kada je to potrebno sud može sam riješiti prethodno pitanje (koje se odnosi na postojanje nekog prava ili pravnog odnosa) ako posebnim propisom nije drugačije određeno. U tom smislu zaštitu prava stvarne služnosti vlasnik povlasnog dobra može ostvariti prema vlasniku poslužnog dobra u posebnom postupku tužbom za utvrđivanje stvarne služnosti u smislu člana 61. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Kantonalni sud je dalje istakao da prema članu 62. Zakona o vlasničko pravnim odnosima zaštitu povlasnog dobra zbog ometanja ili spriječavanja vršenja prava služnosti od strane trećeg lica može ostvariti vlasnik povlasnog dobra koji ima stečeno (konstituirano) pravo služnosti. Kantonalni sud je zaključio da budući da apelant nije istakao tužbeni zahtjev za utvrđenje prava stvarne služnosti shodno odredbi člana 61. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, o kojem pravu se odlučuje konstitutivnom odlukom koja bi proizvodila pravne posljedice, a niti je dokazao da mu je u drugom posebnom postupku utvrđeno pravo služnosti i da je on nosilac (titular) tog stvarnog prava u odnosu na predmetne poslužne nekretnione, to apelant u konkretnoj pravnoj stvari nema pravnog osnova za ostvarivanje sudske zaštite kroz naprijed navedene zakonske odredbe a niti je to pravo apelanta zaštićeno nekom drugom odredbom navedenog ili drugog zakonskog propisa.

6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud očigledno proizvoljno tumačio i primijenio materijalno i procesno pravo kada je uvažio žalbu tuženog, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o vlasničko pravnim odnosima i zaključeno da je žalba tuženog osnovana, odnosno što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-834/10 (F. Đ.) | Sudska praksa | Aktio