Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-843/10 (JU „Druga gimnazija“ Zenica)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-843/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-843/10, rješavajući apelaciju JU „Druga gimnazija“ Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU “Druga gimnazija” Zenica, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-07-001764 od 10. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-002 127 od 2. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-1291/04 od 22. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Druga gimnazija“ Zenica (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 8. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001764 od 10. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-002 127 od 2. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1291/04 od 22. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1291/04 od 22. septembra 2006. godine obavezana je apelantica kao tužena da na ime razlike plaće za period od 1. novembra 2001. godine do 31. maja 2006. godine, regresa i toplog obroka isplati tužiteljima M,A, B.D, S.D. i M.D. (u daljnjem tekstu: tužitelji) novčani iznos od ukupno 52.097,49 KM, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe i troškovima spora u iznosu od 2.814,70 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da su tužitelji u spornom periodu bili zaposlenici apelantice na poslovima održavanja higijene i poslovima domara i da im je apelantica u tom periodu na ime plaće, naknade toplog obroka i naknade za korištenje godišnjeg odmora isplatila sredstva u manjem iznosu od onog propisanog odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosni i Hercegovini („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
4. U pogledu neisplaćenih plaća Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27.
Kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, te da osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenata složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik, umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Nadalje je utvrđeno da je članom 28. Kolektivnog ugovora kojim propisano da je osnovica za obračun plaća najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene tog Kolektivnog ugovora, da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata, kao i da plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. U odnosu na pravo tužitelja na naknadu regresa za godišnji odmor i pravo na naknadu za topli obrok Općinski sud je citirao čl. 40. i 43. Kolektivnog ugovora.
5. Općinski sud je zaključio da je vještak finansijske struke u svom nalazu i mišljenju koji je Sud prihvatio, a ni stranke nisu imale primjedbe na isti, izračunao potraživanja tužitelja za sporni period u skladu s navedenim odredbama Kolektivnog ugovora, te razliku između naknada koje je apelantica u spornom periodu isplatila tužiteljima i naknada koje je apelantica bila dužna isplatiti u skladu s Kolektivnim ugovorom kao najniže naknade, te je dosudio tužiteljima iznose iskazane u nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke kako su tužitelji konačno i opredijelili tužbeni zahtjev.
6. Protiv navedene presude Općinskog suda žalile su se obje parnične stranke i umješač na strani apelantice Zeničko dobojski kanton (u daljnjem tekstu: umješač). Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-06-002 127 od 2. oktobra 2007. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao apelanticu da plati tužiteljima utvrđene novčane iznose. Također, je ocijenio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi apelantice o isplati primanja na osnovu Zaključka Vlade Zeničko dobojskog kantona s obzirom da iz nalaza vještaka proizilazi da je Zaključkom tužiteljima utvrđeno manje pravo od onog zagarantovanog Kolektivnim ugovorom.
8. Odlučujući o revizijama koje su podnijele obje parnične stranke i umješač.Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-07-001764 od 10. novembra 2009. godine reviziju tužitelja odbacio kao nedozvoljenu, dok je reviziju apelantice i umješača djelimično usvojio i nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o kamati na dosuđene iznose naknade neisplaćene plaće tužiteljima M,A, B.D. i S.D. kako je precizirano u izreci presude, a u odnosu na tužitelja M.D. drugostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke o isplati plaće i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu, dok je u ostalom dijelu reviziju apelantice i umješača odbio.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je reviziju tužitelja odbacio primjenom odredbi člana 247. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer se revizija ne može izjaviti na odluku o kamatama ako kamate ne čine glavni zahtjev. Nadalje je navedeno da Vrhovni sud je reviziju apelantice i umješača dopustio u odnosu na sve tužitelje jer je ocijenio da izuzetno odlučivanje u predmetnom sporu u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima
10. Vrhovni sud je dalje naveo da su apelantica i umješač osnovano u reviziji naveli da je vještak proizvoljno odredio koeficijente složenosti rada zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora kada su prihvatili koeficijente određene od strane vještaka. Navedeno je da je članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora propisano da osnovicu za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministra za finansije i ministra obrazovanja i sindikata. Dalje je navedenoo da u slučaju kada koeficijent nije fiksno određen u kolektivnom ugovoru, odnosno kada je ugovorom propisan način njegovog određivanja, koeficijent se ne može određivati na način kako je to učinio vještak, to jeste proizvoljno. Vrhovni sud je utvrdio da iz podataka spisa, izjašnjenja vještaka na ročištu za glavnu raspravu slijedi da je vještak tužiteljicama (M,A, B.D. i S.D.) koje su obavljale poslove spremačica i prema ugovoru o radu imale najniži koeficijent 2, osnovicu za obračun plaće (70% prosječne plaće u Federaciji BiH) množio sa 1, što je 50% od koeficijenta iz ugovora o radu, a tužitelju M.D. koji je obavljao poslove domara i koji prema ugovoru o radu ima koeficijent 2,8, osnovicu množio sa 1,4.
11. Vrhovni sud u odnosu na tužiteljice M,A, B.D. i S.D. nije prihvatio prigovore apelantice u pogledu visine dosuđenih iznosa plaća, obzirom da navedene tužiteljice nisu prigovorile navedenom obračunu osnovne plaće, prema kojem im je utvrđena i dosuđena razlika osnovice za obračun plaća uvećana za svaku godinu penzijskog staža (član 29. Kolektivnog ugovora) i primljenog iznosa plaća. U konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji je, kako je utvrdio Vrhovni sud (množenjem osnovice za obračun plaće -70% prosječne plaće u Federaciji BiH sa 1) pravilno primijenjen člana 28. stav 1. Kolektivnog ugovora kojom je propisano da osnovica za obračun plaće ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH.U odnosu na tužitelja M.D. Vrhovni sud je utvrdio da je naknada plaće utvrđena pogrešnom primjenom člana 28. stav 2. Kolektivnog ugovora kada je osnovica za obračun plaće množena sa koeficijentom (1,4) proizvoljno određenim od strane vještaka. Navedeno je da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti iz navedenog člana jer ovlaštene strane nisu postupile prema navedenoj odredbi (nisu ispunile svoje pravo i obavezu da svaka tri mjeseca usaglašavaju osnovicu i koeficijent složenosti poslova) zbog čega je Vrhovni sud . u odnosu na tužitelja M.D. drugostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke o isplati plaće i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
12. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je navela da se predmetnom apelacijom osporava presuda Vrhovnog suda samo u pogledu odluke o plaćama tužitelja M,A, B.D. i S.D. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Dalje je navela da je Vrhovni sud trebao uvažiti reviziju apelantice u odnosu na sve tužitelje a ne samo u odnosu na tužitelja M.D. Posljedica takve greške od strane Vrhovnog suda je po mišljenju apelantice, očigledno nejednak i diskriminirajući odnos prema tužiteljima u revizionom postupku, a što je očigledno na štetu apelantice.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova i kao takva nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relavantne odredbe Kolektivnog ugovora, dovoljno jasno obrazložio zašto je odbio reviziju apelantice u odnosu na naknadu plaće, regresa i toplog obroka tužiteljica M,A, B.D. i S.D, a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe primjećuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente kojim bi opravdala svoje tvrdnje da joj je na bilo koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.
Zabrana diskriminacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom
6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelantica kao nositelj javno pravnih ovlaštenja ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
19. S druge strane, u pogledu apelanticinih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana (uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status), te činjenicu da je apelantica javna ustanova, slijedom čega smatra da ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanticu prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ovo stoga što iz sadržaja odredbe navedenog člana proizilazi da se radi o ličnom pravu na koje se mogu pozivati isključivo fizičke osobe. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine također očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić