Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-898/10 (A. G., Đ. S. i I. S.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-898/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 898/10, rješavajući apelaciju Aleksandra Garića i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Garića, Đurada Stanivuka i Ilije Stanivuka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 906 od 26. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-
0-Gž-08-000 679 od 30. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci na broj P-1258/00 od 20. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Garić, Đurad Stanivuk i Ilija Stanivuk (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke koje zastupa Milorad Đukić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 9. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 906 od 26. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-
08-000 679 od 30. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1258/00 od 20. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-1258/00 od 20. decembra 2007. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 679 od 30. maja 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže «Krajina osiguranje» AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da im na ime naknade nematerijalne i materijalne štete uslijed smrti bliskog srodnika isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude.
3. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva Osnovni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je 21. januara 1991. godine na magistralnom putu Prijedor-Banja Luka došlo do saobraćajne nesreće i da je u vozilu osiguranom kod tuženog u nezgodi kao suvozač smrtno stradala Mileva Stanivuk-bliska srodnica apelanata. Osnovni sud je dalje utvrdio da je sačinjen zapisnik o uviđaju od strane Osnovnog suda u Prijedoru te da protiv Mladena Keletovića, koji je upravljao putničkim vozilom koje je osigurano kod tuženog, nije podignuta optužnica a za lice koje je upravljalo drugim vozilom koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi i koje je osigurano kod ZOIL «Makedonija» filijala Kumanovo, nije utvrđeno da li je vođen krivični postupak jer je njegov identitet bio nepoznat. Osnovni sud je dalje istakao da iz obavještenja CJB Banja Luka od 6. februara 2007. godine, proizilazi da ne posjeduju dokumentaciju u vezi navedene saobraćajne nezgode. Također je istaknuto da su se apelanti obratili tuženoj sa odštetnim zahtjevom za vansudsko obeštećenje 14. decembra 1992. godine i 16. januara 1995. godine a tužbu sudu podnijeli 2. juna 2000. godine.
4. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan te se nije bavio pitanjem odgovornosti tuženog za nastalu štetu i okolnostima koje su prethodile njenom nastanku, već je odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade nematerijalne i materijalne štete na osnovu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) računajući pri tome da je zastarjelost počela teći 19. juna 1996. godine, kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti koje je u smislu odredbe člana 383. ZOO uzrokovalo zastoj zastarijevanja. Na kraju je Osnovni sud istakao da se neosnovano apelanti pozivaju da se na njihovo potraživanje ima primijeniti rok zastare koji je propisan za zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo ugrožavanja bezbjednosti javnog saobraćaja sa smrtnom posljedicom a koja je prouzrokovana radnjama NN vozača. Nesporno je, kako je dalje naveo sud, da krivični postupak u ovoj pravnoj stvari nije nikada pravosnažno završen pa parnični sud ne može da kao prethodno pitanje ocjeni da je šteta prouzrokovana krivičnim djelom jer je krivični sud nadležan da u krivičnom postupku ocjeni da li je neka radnja krivično djelo, ko je učinilac i da li postoji krivična odgovornost.
5. Utvrđeno činjenično stanje i pravne zaključke prvostepenog suda prihvatio je Okružni sud koji je u obrazloženju presude istakao da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelanata koji smatraju da se u pogledu zastarjelosti treba primijeniti odredba člana 377. ZOO kojom su propisani duži rokovi zastarjelosti ako je šteta posljedica krivičnog djela nekog lica. Naime, kako je dalje pojasnio Okružni sud, rok zastarjelosti potraživanja naknade štete propisan članom 377. ZOO može se primijeniti izuzetno i u parničnom postupu ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio i ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost optuženog.
6. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 906 od 26. novembra 2009. godine, reviziju odbio.
7. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja te je citirao odredbu člana 376. stav 1. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.(subjektivni rok). Ovaj rok počinje teći od kumulativnog saznanja za obje ove aktivnosti dok objektivni rok u smislu člana 376. stav 2. ZOO iznosi pet godina i počinje teći od dana nastanka štete. Pravilno je drugostepeni sud zaključio da su apelanti za štetu saznali 21. januara 1991. godine kada je šteta nastala tj. kada je njihova bliska srodnica smrtno stradala i kada su imali saznanje i o licu koje je štetu počinilo a saznanje o štetniku apelanti su imali najkasnije danom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženom (14. decembra 1992. godine). Dakle, apelanti su u vrijeme nastanka štete a najkasnije 14. decembra 1992. godine, kada su podnijeli odštetni zahtjev tuženoj, imali saznanje za obje ove okolnosti (za štetu i za lice odgovorno za predmetnu štetu). Pravilan je zaključak drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju potraživanje apelanta zastarjelo računajući početak trajanja zastarnog roka od 19. juna 1996. godine (član 383. ZOO) jer je od tog dana do podnošenja tužbe koja je podnesena 2. juna 2000. godine, protekao trogodišnji rok zastare za ovu vrstu potraživanja. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni roka zastarjelosti iz člana 377. ZOO.
8. Na kraju je Vrhovni sud istakao da su neosnovani revizioni navodi da je sud u parničnom postupku trebao utvrditi da je šteta apelantima prouzrokovana krivičnim djelom jer takva ovlaštenja parnični sud ima samo u slučaju postojanja procesnih smetnji zbog kojih se protiv poznatog učinioca nije mogao provesti krivični postupak. Kako u konkretnoj situaciji nije utvrđen identitet lica koje je upravljalo vozilom koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi i koje je nezgodu skrivilo ova okolnost ne predstavlja procesnu smetnju zbog koje bi parnični sud bio ovlašten da utvrđuje da li je šteta učinjena radnjama koje sadrže obilježje bića krivičnog djela.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo da ne budu diskriminisani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti su opširno izložili dešavanje prije pokretanja sudskog postupka, postupak pred redovnim sudovima, citirali osporene odluke a povredu navedenih prava vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava u pogledu prigovora tuženog u vezi sa zastarjelošću potraživanja. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 376. ZOO, da su trebali primijeniti član 377. ZOO jer je «neprihvatljiv stav redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bila obaveza suda da u ovom sporu utvrđuju da li je saobraćajna nezgoda i prouzrokovana šteta posljedica izvršenja krivičnog djela». Apelanti su naveli da su diskriminisani u odnosu na «građane kojim je dosuđena naknada u slučajevima gdje je šteta prouzrokovana krivičnim djelom» te su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da apelanti smatraju da se nije trebala primijeniti odredba člana 376. ZOO, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih tužbeni zahtjev apelanata nije osnovan. Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama data jasna i logična obrazloženja koja se odnose na osnovanost prigovora zastare potraživanja, zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba ZOO tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i dosadašnju praksu Ustavnog suda u predmetima istog ili sličnog činjeničnog i pravnog pitanja (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 2678/09 od 18. aprila 2012. godine, AP 3188/09 od 30. oktobra 2012. godine AP 1758/09 od 18. septembra 2012. godine, AP 3718/09 od 12. maja 2011. godine kao i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Također, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koja se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrijebljena sredstva naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
15. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud je ustanovio da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud je također ustanovio da ukazivanje apelanata na različitu praksu redovnih sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da su redovni sudovi u analognoj situaciji donijeli drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić