Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-899/10 (D.Č.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-899/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 899/10, rješavajući apelaciju D.Č., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.Č. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 576 od 5. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 772 od 11. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-2070/01 od 30. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.Č. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 9. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 576 od 5. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 772 od 11. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2070/01 od 30. jula 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-2070/01 od 30. jula 2007. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženog B. Č. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu kupovine i građenja stekao pravo vlasništva na stambeno-poslovnoj zgradi i pomoćnoj zgradi koje su upisane u k.k. ul. broj 164 k.o. Budžak i to sa dijelom 1/3 na poslovnom prostoru, sa dijelom 1/3 na pomoćnoj zgradi i sa dijelom 1/1 na trosobnom stanu, te da se utvrdi da je suvlasnik sa dijelom 1/3 na zajedničkim dijelovima stambeno poslovne zgrade i nosilac prava korištenja zemljišta, a na kojim nekretninama je u zemljišnim knjigama, sa navedenim dijelovima suvlasništva i vlasništava, upisan tuženi, te da je tuženi dužan priznati i trpjeti da se na osnovu sudske odluke izvrši upis prava vlasništva i korištenja u zemljišnim knjigama u korist apelanta.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo iz Zapisnika Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama broj Dn 09-951-021-164/92 od 3. jula 1992. godine proizlazi da je apelant tom prilikom izjavio da je zemljište na kojem su izgrađeni predmetni objekti kupljeno 1968. godine, da su ugovor o kupoprodaji tog zemljište kao kupci potpisali apelantova supruga i tuženi tj. njihov sin (apelant je u to vrijeme bio na privremenom radu u Njemačkoj), te da je izjavio da su svi zajedno kupili to zemljište i zajednički sve troje gradili predmetne objekte na tom zemljištu. Osnovni sud je dalje naveo da iz predmetnog zapisnika proizlazi da su apelantove navode potvrdili apelantova supruga i tuženi, koji su bili prisutni prilikom sačinjavanja zapisnika, te da su sve troje svojeručno potpisali predmetni zapisnik. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz predmetnog zapisnika proizlazi da su apelant, apelantova supruga i tuženi tom prilikom izjavili i svojim potpisima potvrdili na zapisniku da su suvlasnici poslovnog prostora i pomoćne zgrade sa dijelovima 1/3, da su apelant i njegova supruga suvlasnici jednog trosobnog stana sa dijelovima 1/2, a da je tuženi vlasnik drugog trosobnog stana sa djelom 1/1. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio da se ovakvo pravno konstituisano stanje nastalo diobom, koje je prilikom formiranja novog katastra i upisano u javni registar, izmijeni na način da se utvrdi da je on isključivi vlasnik predmetnih nekretnina. Međutim, Osnovni sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka saslušao apelanta, te da je ocijenio apelantove izjave kao kontradiktorne, budući da je apelant na ročištu od 11. marta 2003. godine izjavio „da mu je predmetni zapisnik podmetnut, te da nije znao šta je potpisao“, dok je na ročištu od 6. juna 2007. godine izjavio „da je prilikom izlaganja nekretnina i formiranja novog katastra bio dobre volje radi čega je i potpisao zapisnik“. Osnovni sud je dalje naveo su svjedoci koje je predložio apelant izjavili da je apelant bio na privremenom radu u Njemačkoj i da je ulagao u izgradnju predmetnih objekata, dok saznanja o „porocima“ tuženog imaju samo iz apelantovih priča. Osnovni sud je naveo da su s druge strane, svjedoci M.J. i R.J., koji su najbliže komšije parničnih stranaka, izjavili da su svi članovi apelantove porodice privređivali, a što su potvrdili i ostali saslušani svjedoci. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je faktičko stanje predmetnih nekretnina konstituisano voljom apelanata, apelantove supruge i tuženog, da predmetne nekretnine predstavljaju imovinu stečenu u porodičnoj zajednici, koja činjenica je upisana i u javni registar, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 772 od 11. februara 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u toku postupka tvrdio da je zemljište na kojem su izgrađeni predmetni objekti kupio vlastitim sredstvima, te da je vlastitim sredstvima i radom izgradio i predmetne objekte, zbog čega je tražio u predmetnom postupku da se utvrdi da je vlasnik i na dijelovima nekretnina na kojima je tuženi upisan kao vlasnik i suvlasnik. Međutim, Okružni sud je naveo da su takve apelantove tvrdnje u suprotnosti sa izvedenim dokazima u prvostepenom postupku, koje dokaze je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio. Okružni sud je naveo da apelant u toku prvostepenog postupka ničim nije dokazivao da je od potpisivanja predmetnog zapisnika i uknjižbe u javnom registru (1992. godine) osporavao utvrđene činjenice u zapisniku ili da je osporavao pravilnost isprave. Imajući u vidu i kontradiktorne apelantove izjave u toku postupka, po ocjeni Okružnog suda, pravilno je prvostepeni sud postupio kada je poklonio vjeru iskazu tuženog, budući da ni drugim provedenim dokazima u toku postupka nije utvrđeno da je predmetno zemljište kupljeno isključivo apelantovim sredstvima. Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu izvedenih dokaza, izveo zaključak da apelant ničim nije dokazao da su isključivo njegovim vlastitim sredstvima izgrađeni i predmetni objekti. Okružni sud je ukazao da ni iz izjava saslušanih svjedoka ne proizilazi da je apelant svojim vlastitim sredstvima izgradio predmetne objekte. Naime, Okružni sud je naveo da su se dvojica svjedoka izjašnjavali oko imovine koja nije predmet spora, dok je svjedok N.T. izjavio da su apelantova djeca u „vrijeme gradnje bili mali“, iako je nesporna činjenica da je tuženi u to vrijeme imao 21 godinu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio iskaz tog svjedoka kao pouzdan. Okružni sud je ukazao da su svjedoci M.J., R.J., D.R. i U.M. izjavili da su svi članovi apelantove porodice, dakle i tuženi, pomagali u izgradnji predmetnih objekata. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je većina svjedoka izjavila da je apelant najviše privređivao jer je u tom periodu radio u inostranstvu, ali da niko od saslušanih svjedoka nije bio isključiv u tome da je samo apelant svojim sredstvima izgradio predmetne objekte. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 576 od 5. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su apelantova supruga i tuženi 1968. godine kupili zemljište na kojem su izgrađeni predmetni objekti, te da su ishodili zemljišno-knjžni upis prava suvlasništva na tom zemljištu u svoju korist. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o sticanju i kupovini u okviru porodične zajednice, što su apelantova supruga i tuženi potvrdili svojim potpisima na zapisniku pred Komisijom za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama. Vrhovni sud je dalje naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su članovi porodične zajednice na kupljenom zemljištu odmah započeli izgradnju spornih građevinskih objekata, da pri tome nisu sačinili pisani sporazum u pogledu sticanja prava vlasništva, odnosno suvlasništva na tim objektima, ali da to ne znači da predmetni objekti nisu građeni za sve njih. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da su apelant, apelantova supruga i tuženi izgrađene objekte fizički i formalno-pravno podijelili 1992. godine prilikom izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na nekretninama. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je stanje vlasništva i suvlasništva na spornim nekretninama definitivno uređeno Zapisnikom Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama broj Dn 09-951-021-164/92 od 3. jula 1992. godine koji su potpisali apelant, apelantova supruga, tuženi i članovi Komisije. S obzirom da je takva podjela nekretnina u cjelosti realizovana, Vrhovni sud je naveo da predmetni zapisnik, u smislu odredaba člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, ispunjava sve uslove i proizvodi pravno dejstvo ugovora o prometu nepokretnosti koji predstavlja osnov za sticanje prava vlasništva na nekretninama shodno odredbama člana 20. stav 1. i člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene odluke nepravilne i nezakonite. Apelant navodi da je predmetno zemljište kupio 1968. godine, a da su kupoprodajni ugovor kao kupci potpisali njegova supruga i tuženi, budući da je on u to vrijeme bio privremeno zaposlen u Njemačkoj. Apelant dalje navodi da je sporni objekti izgrađeni njegovim vlastitim sredstvima, a da tuženi, koji je u to vrijeme imao 21 godinu, nije niti svojim sredstvima niti radom doprinosio izgradnji tih objekata, već da je bio sklon porocima (kockanju). Apelant smatra da iz izvedenih dokaza, pogotovo iskaza saslušanih svjedoka, jasno proizlazi da je izgradnju predmetnih objekta isključivo apelant finansirao.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić