Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-900/10 (E. G.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-900/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-900/10, rješavajući apelaciju Ekrema Galijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ekrema Galijatovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0- Gž-08-001 403 od 10. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Galijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001 403 od 10. decembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 720/01 od 3. jula 2002. godine, stavom 1. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja –protivtuženog BH BANKA d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj odnosno izvršenik). Istom presudom u cijelosti je usvojen protivtužbeni zahtjev apelanta (stav 2. izreke presude) pa je tužitelj obavezan da apelantu isplati iznos od 11.844,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne kamate, počev od 26. januara 2001. godine do dana isplate (stav 3. izreke presude).
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1721/02 od 27. decembra 2004. godine žalba tužitelja protiv navedene prvostepene presude je djelimično uvažena i prvostepena presuda je u stavu 1. i 2. izreke preinačena tako što je utvrđena osnovanost potraživanja tužitelja u iznosu od 34.812,00 KM i osnovanost potraživanja apelanta u iznosu od 46.656,00 KM, te su potraživanja tužitelja i apelanta prebijena, dok je u ostalom dijelu žalba tužitelja odbijena i prvostepena presuda u stavu 3. izreke potvrđena.
4. Apelant je Općinskom sudu 11. aprila 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda broj P-720/01 od 3. jula 2002. godine, protiv tužitelja kao izvršenika, radi naplate glavnog duga u iznosu od 11.844,00 KM sa zateznim kamatama i troškova izvršnog postupka kako je precizirano u prijedlogu i to pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskom računu izvršenika u likvidacionom postupku i prenosom zaplijenjenih iznosa na žiro račun apelanta kako je precizirano u prijedlogu. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-07-001497 od 20. aprila 2007. godine odredio predloženo izvršenje.
5. Općinski sud je rješenjem broj 065-0-I-07-001497 od 23. augusta 2007. godine odbio prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju tog suda od 20. aprila 2007. godine u cijelosti održao na snazi. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da razlozi za prigovor u smislu člana 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) u konkretnom slučaju ne postoje te je prigovor odbio kao neosnovan.
6. Izvršenik se žalio protiv rješenja Općinskog suda od 23. augusta 2007. godine Kantonalnom sudu. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio rješenje broj 009-0-Gž-08-001 403 od 10. decembra 2009. godine kojom je žalbu izvršenika uvažio, prvostepeno rješenje preinačio tako što je prigovor izvršenika usvojio i rješenje o izvršenju od 20. aprila 2007. godine stavio van snage, ukinuo sve provedene radnje i prijedlog za izvršenje odbacio.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je žalba u konkretnom slučaju osnovana. Dalje je istakao da član 63. Zakona o bankama, na koji je izvršenik osnovano ukazao u svojoj žalbi, reguliše da se u procesu likvidacije banke ili dijela banke, isplata obaveza vrši prema redoslijedu prioriteta, a odredba člana 52. istog zakona reguliše da se postupak stečaja i likvidacije banaka provodi u skladu s Zakonom o stečaju i likvidaciji. S toga je, kako je zaključio Kantonalni sud, prvostepeni sud trebao usvojiti prigovor izvršenika i obustaviti izvršni postupak s obzirom da je odredbom člana 1. ZIP regulisano da sudovi u Federaciji BiH provode prinudno ostvarenje potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a u konkretnom slučaju prinudno ostvarenje potraživanja regulisano je zakonom koji je lex specialis.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Istakao je da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud pogrešno primijenio član 63. Zakona o bankama, jer je trebao primijeniti član 63. stav 5. Zakona o stečaju i likvidaciji. Također, smatra da je Kantonalni sud izveo pogrešan zaključak kada je naveo da presuda Kantonalnog suda od 27. decembra 2004. godine nije podobna za izvršenje jer je njome samo utvrđeno potraživanje, a ne i vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Apelant ističe da se iz obrazloženja presude Općinskog suda na osnovu koje je zatražio predmetno izvršenje vidi da se odnosi na apelantovo potraživanje advokatskih troškova prema izvršeniku a koji se isplaćuju u likvidacionom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose na način na koji je redovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja sadrži jasne i i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba Zakona o bankama i ZIP Kantonalni sud i uvažio žalbu izvršenika i preinačio nižestepene odluke. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju rješenja pozvao na Zakon o bankama koji je u konkretnom slučaju lex specialis, te obzirom na sadržaj relevantnih odredbi člana 63. navedenog zakona i činjenice konkretnog predmeta Ustavni sud u datom obrazloženju ne vidi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima faci) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić