Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-910/10 (D. P.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-910/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-910/10, rješavajući apelaciju Dragoljuba Pašagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Pašagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 000630 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 000630 08 K od 25. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Pašagić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 000630 09 Kž od 22. decembra 2009. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 000630 08 K od 25. marta 2009. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 000630 08 K od 25. marta 2009. godine prvooptuženi D.M. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelant kao drugooptuženi oglašeni su krivim zbog krivičnog djela iznude u pokušaju iz člana 242. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te su osuđeni i to apelant na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci a prvooptuženi na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Na osnovu člana 44. stav 1. KZRS u izrečene kazne zatvora optuženima je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 21. aprila do 6. maja 2006. godine. Na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni M.P. je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu. Na osnovu člana 99. stav 1. u vezi sa članom 96. st. 1, 2. i 3. ZKP optuženi su obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka i paušal.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je ocjenom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti nesporno utvrdio da su prvooptuženi i apelant 20. aprila 2006. godine oko 20,15 sati u Banjaluci u Ulici Subotička ispred broja 17, došli putničkim motornim vozilom marke ford eskort u vlasništvu R.T, kojim je R.T. i upravljao i da su nakon toga prvooptuženi i apelant izašli iz vozila, dok je svjedok R.T. ostao u vozilu, te da je nakon toga došlo najprije do verbalnog a zatim i do fizičkog sukoba između prvooptuženog i apelanta s jeden strane i oštećenog M.P. s druge strane. Iz činjenice da su neposredno prije kritičnog događaja prvooptuženi i apelant bili zajedno u kafani vlasništvo svjedoka R.R. koja se nalazi u neposrednoj blizini kafane u vlasništvu oštećenog, da su poslije toga izašli iz kafane u kojoj su sjedili, ušli u navedeno putničko vozilo kojim je upravljao R.T, zatim zaustavili vozilo ispred kafane „Havana“ u vlasništvu oštećenog, nakon čega su prvooptuženi i apelant izašli iz vozila i presreli oštećenog, Osnovni sud je nespornim utvrdio da su prvooptuženi i apelant prethodno dogovorili da izvrše predmetno krivično djelo. Osnovni sud je dalje utvrdio da nakon što su prvooptuženi i apelant presreli oštećenog M.P. u jednom trenutku mu je prišao prvooptuženi te uz prijetnju „daj pare“, a u vezi duga koji je postojao prema njegovoj majci LJ. B. u iznosu od 2.000,00 KM , oštećenog fizički napao zadavši mu udarac u predjelu glave u čemu se pridružio i apelant zadajući oštećenom više udaraca u predjelu glave i tijela kojom prilikom je oštećeni M.P. zadobio laku tjelesnu povredu u predjelu glave i tijela. Osnovni sud je naveo da je iz iskaza skoro svih saslušanih svjedoka optužbe nesporno utvrdio da su prvooptuženi i apelant primijenili silu prema oštećenom, prethodno zatraživši pare. Osnovni sud je dalje utvrdio da je oštećeni M.P. mašući nožem ispred sebe zadao lake tjelesne povrede apelantu izražene u vidu rezne rane u predjelu trbušnog zida bez penetracije kanala rane u trbušnu šupljinu sa lijeve strane, a prvooptuženom laku tjelesnu povredu u vidu rezne rane u predjelu grudnog koša, u kom trenutku su se pojavili D.P. i N.V. u namjeri da pomognu oštećenom, nakon čega su prvooptuženi i apelant napustili lice mjesta. Osnovni sud je također, utvrdio da je oštećeni navedene povrede prvooptuženom i apelantu nanio nakon radnji koje su prvooptuženi i apelant preduzeli i koje čine obilježje predmetnog krivičnog djela odnosno nakon što su oni od oštećenog pokušali utjerati dug i nakon što su primijenili silu i ozbiljnu prijetnju nad oštećenim i nakon njegovog ulaska u obližnju prodavnicu i izlaska iz prodavnice. Osnovni sud je istakao da nije mogao na nesumnjiv način utvrditi da li je oštećeni predmetni nož našao na licu mjesta kako je tvrdio ili je isti uzeo iz prodavnice u kojoj je radila svjedokinja D.B. koja je bila nedosljedna u svom iskazu, međutim kako je zaključio Osnovni sud navedena činjenica nije bitna za utvrđivanje krivične odgovornosti prvooptuženog i apelanta. Osnovni sud je utvrdio da su prvooptuženi i apelant predmetno krivično djelo izvršili sa direktnim umišljajem jer su znali i bili svjesni da utjeruju dug od oštećenog jer je oštećeni bio dužan LJ.B., pri tom su upotrijebili silu u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pa su bili svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje.
4. Osnovni sud je u obrazloženju dalje naveo da je prilikom odmjeravanja kazne na strani optuženih cijenio sve okolnosti koje utiču na odmjeravanje kazne. Na strani apelanta Osnovni sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio njegovo korektno ponašanje i vladanje tokom postupka, te činjenicu da je isti porodičan čovjek, otac jednog malodobnog djeteta, te takođe da je predmetno krivično djelo ostalo u pokušaju. Kao otežavajuću okolnost Osnovni sud je cijenio ranije osude apelanta za različita krivična djela, pa čak i za krivična djela iz iste glave KZRS. Također, kao olakšavajuće okolnosti na strani oba optužena Osnovni sud je cijenio i činjenicu da su isti nakon izvršenog krivičnog djela u pokušaju, i sami zadobili tjelesne povrede koje im je nanio oštećeni M.P. Osnovni sud je istakao da je, cijeneći sve navedene okolnosti a posebno činjenicu da je predmetno krivično djelo ostalo u pokušaju kao i činjenicu da su prvooptuženi i apelant nakon izvršenog krivičnog djela i sami zadobili tjelesne povrede, odmjerio kazne ispod granice propisane zakonom za predmetno krivično djelo. Istaknuto je da je članom 20. stav 2. KZRS propisano da se učinilac za pokušaj može i blaže kazniti kao te da pobrojane olakšavajuće okolnosti na strani oba optužena lica u svom zbiru predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti, zbog čega je zaključeno da se i sa ublaženim kaznama može postići svrha kažnjavanja. S tim u vezi Osnovni sud je smatrao da će se upravo izrečenom kaznom zatvora prvooptuženom i apelantu postići svrha kažnjavanja kako u pogledu specijalne tako i u pogledu generalne prevencije, a u smislu odredbe člana 28. KZRS.
5. Apelant se žalio protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu koji je presudom broj 11 0 K 000630 09 Kž od 22. decembra 2009. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je između ostalog naveo da je, nasuprot prigovorima iz žalbe branioca apelanta da prilikom odmjeravanja kazne za apelanta nije u dovoljnoj mjeri došla do izražaja utvrđena olakšavajuća okolnost koja se odnosi na njegovo porodično stanje, činjenicu da je isti bio teški ovisnik o heroinu, da se izliječio od ovisnosti, kao i da je krivična djela za koja je ranije osuđivan počinio u vrijeme dok je bio ovisnik o heroinu, zaključio da se kaznom zatvora u kraćem vremenskom trajanju od šest mjeseci koja je pobijanom presudom izrečena apelantu, ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja u odnosu na apelanta. Vrhovni sud je istakao da zauzimajući navedeni stav prvenstveno je imao u vidu da je apelant i ranije četiri puta osuđivan, od toga dva puta na efektivne kazne zatvora, pa i za istovrsna krivična djela sa elementima nasilja (krivična djela razbojništva), pa bez obzira na protek vremena od zadnje presude (presuda Osnovnog suda broj K-713/02 od 14. jula 2003. godine) do izvršenja djela za koje je predmetnom presudom oglašen krivim (20. april 2006. godine) ne može se umanjiti značaj konkretne otežavajuće okolnosti, kako se to pokušava učiniti žalbom. Pored toga Vrhovni sud je imao u vidu i doprinos apelanta u izvršenju predmetnog krivičnog djela, to jeste da je kako proizilazi iz izreke pobijane presude apelant oštećenom nakon što mu je prvooptuženi nanio jedan udarac u predjelu glave, nanio više udaraca u predjelu glave i tijela.
7. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak jer su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno su primijenili materijalno pravo. Dalje je naveo da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze kada su utvrdili da su prvooptuženi i apelant postupali po prethodnom dogovoru, kojeg u konkretnom slučaju nije bilo, a niti je apelant ispoljio nasilje prema oštećenom. U pogledu odmjeravanja kazne apelant ističe da u konkretnom slučaju nije pravedno i korektno što mu je kao otežavajuća okolnost uzeta u obzir ranija osuđivanost. Istakao je da je do 2003. godine bio ovisnik o heroinu i da je u to vrijeme osuđivan za krivična djela koja je počinio kao narkoman. Smatra da sudovi pri odmjeravanju kazne nisu uzeli u obzir činjenice njegovog izlječenja, potpune socijalizacije i proteka vremena od zadnjeg izvršenog krivičnog djela, te da mu nije pravilno odmjerena kazna u odnosu na prvooptuženog u odnosu na kojeg je, po mišljenju apelanta, trebao biti blaže kažnjen.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Razmatrajući apelantove navode koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi razmotrio identične navode vezane za navodne povrede materijalnog prava pri odmjeravanju kazne apelantu, koje apelant ponavlja u apelaciji, i uz pozivanje na relevantne odredbe KZRS dao iscrpne razloge zašto ti navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačije odluke redovnog suda, a Ustavni sud u datim obrazloženjima s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih odredbi KZRS na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Stoga Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, a naročito ne ukazuje na bilo kakvu procesnu nepravičnost, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić