Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/10 (P. V.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-914/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 914/10, rješavajući apelaciju Peje Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Peje Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-

000 545 od 15. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 737 od 15. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1304/05 od 11. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pejo Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 545 od 15. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001 737 od 15. februara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-

1304/05 od 11. aprila 2007. godine. Apelant je 8. novembra 2010. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1304/05 od 11. aprila 2007. godine utvrđeno je da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina koji je zaključen 5. oktobra 1994. godine između Fadile Habul kao prodavca i apelanta kao kupca, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-4388/94 od 25. oktobra 1994. godine, čiji predmet su bile nekretnine upisane u z.k. ul. broj 4570 k.o. Banjaluka i p.l. broj 651/01 k.o. Banjaluka VIII (stav I izreke presude). Obavezan je apelant da predmetne nekretnine preda u posjed tužiteljici Vahidi Habul (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te da trpi da se u p.l. broj 651/01 k.o. Banjaluka uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora o kupoprodaji nekretnina (st. II i III izreke presude). Obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.170,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka (st. IV i V izreke presude). Obavezana je tužiteljica da apelantu isplati primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 158.500,00 KM (stav VI izreke presude). Odbačena je kao nedozvoljena apelantova protivtužba sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina (stav VII izreke presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju među parničnim strankama sporno da li je kod Fadile Habul (tj. tužiteljičine majke), koja je umrla u toku postupka, postojala stvarna volja za zaključenje predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina, od kojeg pitanja zavisi odgovor na pitanje pravne valjanosti ili nevaljanosti predmetnog ugovora, što i jeste predmet spora. Pri tome, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 28. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da "izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno". U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza tužiteljice, te iskaza svjedoka Muhameda Habula (tužiteljičin brat) i Milana Vrbljanca utvrdio da su članovi porodice Habul izbijanjem ratnih sukoba bili izloženi raznim prijetnjama neposredno od strane nepoznatih lica, posredno putem telefona, zatim upadanjem nepoznatih lica u ugostiteljski objekat Muhameda Habula koji se nalazio u njihovoj kući, uzimanjem novca iz kase, te da je utvrdio da je na predmetnu kuću bačena i eksplozivna naprava. Imajući u vidu okolnosti u kojima su živjeli Fadila Habul, tužiteljica i njen brat Muhamed Habul, kao i činjenicu da je porodica Habul pripadala manjinskoj etničkoj zajednici u odnosu na većinsku etničku zajednicu na tom području, Osnovni sud je naveo da je sve to uticalo na tadašnju vlasnicu nekretnina Fadilu Habul da zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina. Naime, Osnovni sud je naveo da navedeno ukazuje da je sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen ne samo pod pritiskom opšte situacije izazvane ratnim događajima, već i direktnim pritiscima na porodicu Habul, što je bitno uticalo na odluku Fadile Habul da proda svoje nekretnine, te da stoga njena odluka nije bila slobodna i dobrovoljna u smislu odredaba člana 28. stav

2. ZOO-a. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina ništav u smislu odredaba čl. 103. do 110. ZOO-a, te je stoga odlučio kao u st. I, II i III izreke presude. Takođe, Osnovni sud je naveo da je stavom VI izreke presude obavezao tužiteljicu da isplati apelantu primljenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 158.500,00 KM shodno odredbama člana 104. stav 1. ZOO-a. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u toku postupka isticao da je u vezi sa legalizacijom poslovnog prostora i adaptacijom imao troškove u iznosu od oko 30.000,00 KM, ali da nije dostavio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, niti je postavio protivtužbeni zahtjev za naknadu tih troškova, tako da sud o tim troškovima nije ni odlučivao. Što se tiče apelantove protivtužbe, Osnovni sud je naveo da je apelantov protivtužbeni zahtjev (kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji nekretnina) identičan stavu I tužbenog zahtjeva tužiteljice, te da je stoga odbacio kao nedozvoljenu apelantovu protivtužbu shodno odredbama člana 67. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 737 od 15. februara 2008. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u stavu VI izreke presude tako što je obavezao tužiteljicu da na novčani iznos od 158.500,00 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od vraćanja nekretnina u njen posjed pa do isplate navedenog novčanog iznosa apelantu, dok je u preostalom dijelu odbio apelantvu žalbu. Takođe, predmetnom presudom je uvažio tužiteljičinu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka tako što je obavezao apelanta da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.060,00 KM umjesto ranije dosuđenih 8.170,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmet spora u ovoj parnici zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koji je zaključen između njenog prednika kao prodavca i apelanta kao kupca, te da se slijedom toga naloži predaja predmetnih nekretnina u posjed, te uspostava ranijeg posjedovnog stanja u katastarskom operatu, budući da predmetni ugovor kroz zemljišne knjige nije proveden. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, pravilno zaključio da na strani prodavca nije bilo slobodno izražene volje za zaključenje predmetnog ugovora. Naime, Okružni sud je ukazao da su tužiteljica i Muhamed Habul saglasno potvrdili da do rata ni njihova majka, kao ni oni, nisu pomišljali da predmetne nekretnine prodaju ili mijenjaju, ali da je rat i neprijatnosti koje su doživjeli kao pripadnici manjinskog naroda promijenilo njihovo mišljenje. Takođe, Okružni sud je ukazao da je svjedok Milan Vrbljanac (koji nije srodnik strankama, niti je zainteresovan za ishod spora) u svom iskazu od 3. decembra 2002. godine izjavio da je na objekat porodice Habul u toku rata bačena bomba. Po mišljenju Okružnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da Fadila Habul nije zaključila predmetni ugovor o kupoprodaji slobodno, već pod pritiskom opšte situacije i usljed straha za svoj život i život svoje porodice, te da je stoga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u st. I, II i III izreke prvostepene presude. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio kao nedozvoljenu apelantovu protivtužbu, budući da je riječ o tzv. objektivnom identitetu dvije parnice, tako da se rješavanje zahtjeva iz tužbe rješava i zahtjev protivtužbe. Međutim, Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o restituciji propustio da obaveže tužiteljicu da pored vraćanja primljene kupoprodajne cijene isplati i zakonsku zateznu kamatu, bez obzira što tužbeni zahtjev nije bio usmjeren na kamatu, jer sud o restituciji odlučuje po službenoj dužnosti i kada nema zahtjeva stranaka. S obzirom da je riječ o pravilnoj primjeni materijalnog prava, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, Okružni sud je naveo da je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu shodno odredbama člana 229. stav 4. ZPP.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 545 od 15. decembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen u vrijeme rata, da je na kuću prednika tužiteljice, koja je bila predmet kupoprodaje, bačena bomba, da je Muhamed Habul (tj. brat tužiteljice, koji je radio kao ugostitelj u poslovnom prostoru koji se nalazio u kući) fizički napadan od strane nepoznatih lica, da su mu uzimali novac iz kase, te da je zbog toga sa svojom djecom 1993. godine napustio Banjaluku, kao i da je prije toga od agencije za promet nekretnina zatražio da nađu kupca za predmetnu kuću. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su postojali opšti i posebni uslovi izazvani jednom sveopštom ratnom situacijom koji su uticali na volju prednika tužiteljice, kao ozbiljnu i slobodnu, da zaključi predmetni ugovor o kupoprodaji, zbog čega je taj ugovor ništav u smislu odredaba člana 103. ZOO-a. U pogledu apelantovih revizionih navoda da je tržišna vrijednost predmetnih nekretnina u vrijeme prodaje bila daleko manja nego u vrijeme presuđenje, Vrhovni sud je naveo da takvi navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke nižestepenih sudova u pogledu restitucije, budući da se, u smislu odredaba člana 104. ZOO-a, ima vratiti sve ono što je dato po osnovu ništavog ugovora. Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su nepravilne odluke nižestepenih sudova kojima je odbačena njegova protivtužba, te da mu je stoga onemogućeno da raspravlja pred sudom. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan stav nižestepenih sudova da između tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova (jer se zasnivaju na jednom životnom događaju, činjeničnom stanju i pravnom odnosu), te da su stoga pravilno postupili kada su odbacili apelantovu protivtužbu.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da su redovni sudovi osporene presude zasnovali isključivo na iskazima tužiteljice i njenog brata Muhameda Habula, te svjedoka Milana Vrbljanca, iako njihovi iskazi nisu potvrđeni nijednim materijalnim dokazom. Apelant navodi da redovni sudovi nisu cijenili iskaz svjedoka Milana Vrbljanca u "pogledu bačene bombe na kuću" na način kako je dat, s obzirom da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da se taj događaj desio u vrijeme kada je Muhamed Habul još uvijek bio u kući, dakle, najmanje godinu dana prije zaključenja predmetnog ugovora. Apelant smatra da činjenica da je Muhamed Habul u decembru 1993. godine sa svojom djecom napustio Banjaluku, radi svoje i njihove sigurnosti, a da nije istovremeno poveo sa sobom majku i sestru, ukazuje da život tužiteljice i njene majke nije bio ugrožen u Banjaluci. Apelant dalje navodi da je na ime kupoprodajne cijene isplatio više nego što je bila realna tržišna vrijednost objekta i zemljišta, te da je svojim ulaganjima povećao vrijednost objekta. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi sudovi, polazeći od načela i smisla restitucije, bili dužni obezbijediti da ugovorne strane nakon utvrđivanja ništavosti ugovora budu u istoj materijalnoj situaciji u kojoj su bile prije zaključenja ništavog ugovora u smislu odredaba člana 104. stav 1. ZOO-a. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud prvobitno ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbačena apelantova protivtužba, a da je u ponovnom postupku potvrdio prvostepenu presudu u tom dijelu, što znači da je u istom predmetu donio dvije različite sudske odluke. Apelant traži naknadu troškova za sastav apelacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu i pravo dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastava apelacije isključivo snose apelanti.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/10 (P. V.) | Sudska praksa | Aktio