Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-925/10 (DOO "Tuzla – kvarc" Tuzla)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-925/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 925/10, rješavajući apelaciju DOO "Tuzla – kvarc" Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO "Tuzla – kvarc" Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-

Gž-09-000 584 od 28. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-08-002 203 od 30. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO "Tuzla – kvarc" Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 12. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000 584 od 28. januara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-08-002 203 od 30. marta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-08-002 203 od 30. marta 2009. godine obavezan je apelant da tužiteljici Almi Ramadanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati na ime neisplaćenog dijela plate po osnovu minulog rada, za period od maja 2005. godine do maja 2008. godine, ukupan iznos od 1.691,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da za tužiteljicu kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (iz 2000. godine) propisano da se "osnovna plata zaposlenika uvećava za svaku godinu penzijskog staža za 0,6%, s tim da ukupno povećanje po tom osnovu ne može biti veće od 20%". Takođe, Općinski sud je naveo da je pravo zaposlenika na povećanje osnovne plate na identičan način regulisano i odredbama člana 13. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH (iz 2005. godine) i odredbama člana 54. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH. Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sud prihvatio kao jasan i potpun, te dat u skladu s pravilima struke, proizlazi da je apelant kao poslodavac tužiteljici po osnovu minulog rada u navedenom periodu manje obračunao i isplatio ukupan iznos od 1.691,35 KM. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je obavezao apelanta da isplati tužiteljici navedeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. juna 2008. godine, kao dana podnošenja tužbe, shodno odredbama člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe, Općinski sud je naveo da je obavezao apelanta da kod Federalnog zavoda uplati za tužiteljicu doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje shodno odredbama čl. 8, 118, 121. i 123. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. U pogledu apelantovog prigovora zastarjelosti potraživanja, Općinski sud je naveo da taj prigovor neosnovan. Naime, Općinski sud je ukazao da se na tužiteljičino potraživanje primjenjuje rok zastarjelosti od tri godine iz člana 106. Zakona o radu, a ne rok od jedne godine iz člana 103. Zakona o radu. Naime, Općinski sud je ukazao da se rok od jedne godine iz člana

103. Zakona o radu ne odnosi na novčana potraživanja, već na povrede ostalih prava iz radnog odnosa. S obzirom da je apelantova obaveza za isplatu plate za maj 2005. godine dospjela u junu 2005. godine, Općinski sud je zaključio da do dana podnošenja tužbe (16. jun 2008. godine) nije protekao rok zastarjelosti od tri godine iz člana 106. Zakona o radu. Pri tome, Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 od 13. decembra 2007. godine. Naime, Općinski sud je ukazao da se u navedenom predmetu razmatrao prigovor zastarjelosti novčanog potraživanja iz radnog odnosa sa aspekta primjene odredaba člana 105. Zakona o radu (Republike Srpske) koje odredbe potpuno drugačije regulišu pitanje zastarjelosti potraživanja iz radnog odnosa i rokova za podnošenje tužbe radi ostvarivanja tih potraživanja. Što se tiče apelantovog prigovora zastarjelosti potraživanja uplate doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, Općinski sud je naveo da je i taj prigovor neosnovan, budući da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-09-000 584 od 28. januara 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o materijalno-pravnom prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant, te da je u tom smislu dao valjane razloge u obrazloženju svoje odluke. Kantonalni sud je naveo da se apelant u žalbi ponovo pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 od 13. decembra 2008. godine, smatrajući da "navedenu odluku treba kao relevantnu prihvatiti i na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, jer se radi o odluci državnog a ne entitetskog suda, što bi dovelo do jednakog statusa radnika u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine u zaštiti prava iz radnog odnosa". U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne sprječavaju domaća zakonodavstva da propišu rokove i uslove za zaštitu pojedinih prava. Stoga, u situaciji kada su Zakonom o radu u Republici Srpskoj i Zakonom o radu u Federaciji Bosne i Hercegovine propisani različiti rokovi za ostvarivanje novčanih potraživanja po osnovu radnog odnosa, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti rok od godinu dana iz člana 105. Zakona o radu Republike Srpske, a ne rok od tri godine iz člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, odlučujući o njegovom prigovoru zastrajelosti potraživanja, pogrešno primijenili relevantne odredbe Zakona o radu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o radu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-925/10 (DOO "Tuzla – kvarc" Tuzla) | Sudska praksa | Aktio