Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-944/10 (M. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ugovor o poklonu
- Nekretnina
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-944/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 944/10, rješavajući apelaciju Melihe Mašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Melihe Mašić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 001534 08 Rev od 30. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meliha Mašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Goražda, podnijela je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 001534 08 Rev od 30. decembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 001534 07 P od 3. januara 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 001534 08 Gž od 24. marta 2008. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o poklonu nekretnine pobliže opisane u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), koji je zaključen 20. decembra 2006. godine između Almira Mašića kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Fehima Mašića kao poklonoprimca (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Istom presudom je utvrđeno da sporna nekretnina čini zajedničku bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog i da su na toj nekretnini oboje suvlasnici sa ½ dijela. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da su apelantica i prvotuženi, nakon zaključenja braka, zajednički život otpočeli u kući, spornoj nekretnini, koja je bila u isključivom vlasništvu drugotuženog, inače oca prvotuženog. Nakon što je rat završen, sporni objekat, koji je bio potpuno uništen, saniran je, a u „sanaciji su korištena sredstava humanitarnih organizacija koja su imala karakter donacije“. Apelantica je u postupku osporila da su donacije izvršene drugotuženom kao vlasniku. Sud je dalje utvrdio da su prilikom obnove objekta, izvršene izmjene u njegovoj strukturi, pa je dograđena još jedna etaža – stan u koji su se uselili apelantica i prvotuženi. Također, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je prvotuženi, ugovorom o poklonu iz 2006. godine poklonio drugotuženom sporni dio kuće, te da je to ugovor koji apelantica osporava zato što smatra da to predstavlja bračnu stečevinu.
3. Općinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je kuća obnovljena i proširena sredstvima donatora, a da su donatorska sredstva „korištena nakon rata pa sve do 2000. godine što znači prije i nakon što je od strane drugotuženog izvršen poklon ½ dijela objekta“ koji je prešao u vlasništvo prvotuženog ugovorom iz 1999. godine. Također, Općinski sud je ukazao da su u vrijeme sanacije kuće i apelantica i prvotuženi bili zaposleni. S obzirom da je „drugotuženi u svom iskazu potvrdio da je dio donacije korišten u 2000. godini, [...] sud je prihvatio tvrdnju [apelantice] da su donacije izvršene i [apelantici] i prvotuženom“. Stoga je Općinski sud zaključio da se poklon koji je drugotuženi učinio prvotuženom 1999. godine ima smatrati poklonom koji je učinjen i apelantici kao supruzi prvotuženog u smislu člana 251. Porodičnog zakona FBiH, „obzirom da je namjena poklona stanovanje poklonoprimca u stanu sa svojom porodicom, tačnije rješavanje njegovog stambenog pitanja“, zbog čega taj dio sporne nekretnine predstavlja bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog, kojom prvotuženi nije mogao slobodno raspolagati.
4. Kantonalni sud je u svojoj presudi zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je poklon učinjen u korist i apelantice i prvotuženog, te da „na drugačiji zaključak ne upućuju ni navodi tuženih da je motiv poklonodavca tada bio to što je majka prvotuženog učestvovala u izgradnji kuće i da je to bio razlog poklanjanja, jer u toku postupka nisu pruženi sudu dokazi iz kojih bi se sa sigurnošću mogao izvesti zaključak da je namjera drugotuženog, u momentu davanja poklona, bila da isti učini svome sinu a ne i njegovoj porodici“. Kantonalni sud je također naveo da u vidu treba imati i to da je drugotuženi 2006. godine zahtijevao od prvotuženog da vrati poklon i to u vrijeme kada su odnosi između prvotuženog i apelantice bili već ozbiljno narušeni, te da to ukazuje da je „pravilan pravni zaključak prvostepenog suda da predmetni stan ulazi u bračnu stečevinu u smislu člana 251. Porodičnog zakona“.
5. Odlučujući o reviziji tuženih protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je osporenom presudom broj 45 0 P 001534 08 Rev od 30. decembra 2019. godine, uvažio reviziju i preinačio obje nižestepene presude tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Vrhovni sud je ocijenio da je zaključak nižestepenih sudova o tome da sporni dio nekretnine, koji je predmet osporenog ugovora o poklonu iz 2006. godine, predstavlja bračnu stečevinu i da je taj ugovor ništav, rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je članom
251. Porodičnog zakona propisano da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i prihodi iz te imovine. Iako je apelantica tvrdila da je svojim radom zajedno sa prvotuženim učestvovala u obnovi i nadogradnji sporne nekretnine, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi utvrdili da je nesporno da je sporna nekretnina – kuća, postojala i prije rata i da je bila upisana kao vlasništvo drugotuženog na čije ime su pristigle i donacije za obnovu te kuće nakon rata. Dalje, sudovi su također utvrdili da je najveći dio sporne kuće obnovljen u vrijeme kada je objekat bio u isključivom vlasništvu drugotuženog, te da su apelantica i prvotuženi učestvovali u nadogradnji, ali da u postupku pred nižestepenim sudovima nije utvrđivano u kojem iznosu i na koji način, jer to nije ni predloženo. U takvoj situaciji, kako je zaključio Vrhovni sud, kada nije dokazano u kojoj količini i iznosu su apelantica i prvotuženi ulagali sredstva ili rad u nadogradnju i adaptaciju, apelantici ne pripada pravo ostvarenja stvarno-pravnog, već samo obligaciono-pravnog zahtjeva.
6. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredba člana 251. stav 2. Porodičnog zakona, kada su zaključili da je ugovor o poklonu iz 1999. godine učinjen i apelantici i prvotuženom kao bračnim partnerima, zato što nisu cijenili okolnosti koje su postojale u vrijeme tog darovanja. Naime, odredbom člana 264. stav 3. Porodičnog zakona je propisano da pokloni učinjeni od strane trećih lica u toku trajanja bračne zajednice ulaze u bračnu stečevinu bez obzira koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti ne može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Vrhovni sud je naveo da je drugotuženi tokom cijelog postupka isticao da je dio kuće pokloni isključivo prvotuženom a ne i apelantici, i to zato što je prvotuženi njegov sin iz prvog braka, što sa drugom ženom također ima djecu, a da je „stara kuća pravljena dok je bila živa majka prvotuženog [...], te da je učinjenim poklonom htio da riješi mogući problem oko nasljedstva nakon njegove smrti“. Ove činjenice, kako je naveo Vrhovni sud, niko nije u postupku osporavao, a „drugostepeni sud ih zanemaruje iako predstavljaju okolnosti iz kojih se može zaključiti da je drugotuženi želio poklon učiniti samo prvotuženom, a ne i [apelantici]“. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je ugovorom o poklonu iz 1999. godine prvotuženi stekao posebnu imovinu u smislu člana 254. stav 2. Porodičnog zakona zato što je „to darovanje učinjeno prema prvotuženom po drugom pravnom osnovu od onog iz člana 251. st. 2. istog zakona“.
7. S obzirom na to, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, posebnom imovinom bračni partner može slobodno raspolagati, zaključivati nove ugovore, „pa čak i da novim darovnim ugovorom vrati dar licu od kojeg je to darovanje ranije učinjeno njemu“. Takvo vraćanje je, kako je obrazložio Vrhovni sud, „moglo nastupiti i zbog činjenice da je u međuvremenu došlo i do poremećaja bračnih odnosa među [prvotuženim i apelanticom] i stupanja na snagu novog Porodičnog zakona FBiH koji je na drugačiji način regulisao imovinske odnose bračnih drugova“. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je ugovor o poklonu između prvo i drugotuženog iz 2006. godine ništav i suprotan članu 251. Porodičnog zakona i kada su zaključili da dio sporne nekretnine čini bračnu stečevinu apelantice i prvotuženog sa ½ dijela.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), iz člana 8. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, osporava način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, jer smatra da su i Općinski i Kantonalni sud pravilno utvrdili šta predstavlja bračnu stečevinu u konkretnom slučaju. Apelantica smtra da je u postupku pred Općinskim sudom dokazala da je sa prvotuženim stekla spornu nekretninu koja je bila predmet tužbenog zahtjeva, te da je stoga ugovor o poklonu iz 2006. godine između prvo i drugotuženog ništav. Apelantica smatra da se Vrhovni sud „upuštao u činjenice i dokaze i iste obrazlagao koji nisu bili predmet spora među parničnim strankama“, te da je „predmet spora [...] bio da li je [apelantica] sa prvotuženim stekla u toku trajanja bračne zajednice imovinu navedenu u tužbenom zahtjevu [...] odnosno da li su tuženi ugovorom o poklonu pokušali da onemoguće [apelanticu] na imovinu koju je stekla u toku trajanja bračne zajednice sa prvotuženim“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je da li je prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom ili imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, dom ili imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i čana 1. Protokola broj 1 uz Evrposku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić