Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/10 (M. K.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-953/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 953/10, rješavajući apelaciju Mirka Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Krištića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 K 001309 09 Kž od 25. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 K 001309 09 K 2 od 11. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Krištić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep, advokat iz Tešnja, podnio je 15. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 K 001309 09 Kž od 25. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 K 001309 09 K 2 od 11. septembra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 K 001309 09 K 2 od 11. septembra 2009. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo samovlašća iz člana 397. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Za predmetno krivično djelo apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 KM za koju je određeno da je apelant dužan platiti u roku od pet mjeseci od pravosnažnosti presude, te navedeno da ako apelant ne plati novčanu kaznu u roku koji je utvrđen presudom, novčana kazna će biti zamijenjena kaznom zatvora računajući svakih započetih 50,00 KM za jedan dan zatvora. Na osnovu člana 109. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da oštećenom Čedomiru Mišiću (u daljnjem tekstu: oštećeni) vrati poljoprivredni traktor, prikolicu i poluprikolicu (u daljnjem tekstu: poljoprivredne mašine), sa karakteristikama pobliže navedenim u izreci presude, u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je oštećeni, posredstvom Slavka Lukića, za svoje potrebe u Švajcarskoj kupio navedene poljoprivredne mašine. Nadakje je navedeno da je apelant 1. decembra 2007. godine kao direktor DOO "Mikron" Tešanj, nakon što je u dogovoru sa Slavkom Lukićem vlastitim teretnim vozilom kojim je upravljao Samir Salkanović, iz Švajcarske dovezao u Doboj poljoprivredne mašine radi carinjenja, te kada je oštećeni završio carinski postupak i platio carinu na uvezene poljoprivredne mašine, odbio da preda oštećenom te mašine i istovremeno naredio vozaču da poljoprivredne mašine odveze u krug preduzeća DOO "Mikron" Tešanj, gdje se i dalje nalaze, iako mu je Slavko Lukić na ime prevoza poljoprivrednih mašina isplatio iznos od 2.000,00 Eura. Naime, Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećenog i svjedoka Nikole Mišića proizlazi da su u Švajcarskoj kupili poljoprivredne mašine, da su sa Slavkom Lukićem dogovorili cijenu prevoza u iznosu od 600,00 KM (koju su mu trebali isplatiti nakon preuzimanja stvari), da je prevoz iz Švajcarske trebalo da izvrši apelant posredstvom svog preduzeća, da su predmetne mašine dovezene i ocarinjene, ali da je apelant odbio da preda te mašine. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz iskaza oštećenog proizlazi da je ponudio apelantu da mu plati troškove prevoza, ali da je apelant odbio zbog "neraščišćenih odnosa" sa Slavkom Lukićem. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza svjedoka Slavka Lukića proizlazi da mu je apelant tri godine iznajmljivao kamione za prevoz robe iz Švajcarske u Bosnu i Hercegovinu, da je u konkretnom slučaju sa apelantom dogovorio prevoz predmetnih poljoprivrednih mašina, kao i da je vozaču kamiona na granici dao 2.000,00 Eura (koliko je iznosila naknada za prevoz po kamionu) u koju isplatu je bila uključena i cijena prevoza poljoprivrednih mašina za oštećenog. Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka Samira Salkanovića, koji je bio zaposlen kao vozač u preduzeću DOO "Mikron" Tešanj, proizlazi da je na apelantov zahtjev, po narudžbi Slavka Lukića, natovario stvari u Švajcarskoj među kojima su bile i poljoprivredne mašine za oštećenog, te da je, po dolasku u Doboj gdje je oštećeni platio carinu, na apelantov zahtjev odvezao stvari u krug preduzeća DOO "Mikron" Tešanj. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je više puta prevozio stvari, čiji prevoz je organizovao Slavko Lukić, da je Slavko Lukić prevoz plaćao vozačima ili apelantu nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu, da su stvari nakon toga odvozili naručiocima koji nisu imali ništa sa plaćanjem prevoza, kao i da mu je Slavko Lukić, prilikom prevoza poljoprivrednih mašina, dao 2.100,00 Eura, ali da mu nije poznato da li je time platio konkretni prevoz ili neki ranije izvršeni prevoz.

3. Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant počinio krivično djelo samovlašća iz člana 397. stav 1. KZ RS jer je mimo zakonom propisane procedure i mimo obraćanja nadležnim organima ostvario neko svoje pravo za koje smatra da mu pripada. Pri tome, Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti stav odbrane da preduzeće koje se bavi prevozom ima pravo zadržati stvari po osnovu vršenja prava iz obligacionog odnosa, budući da je u toku postupka utvrđeno da je prevoz poljoprivrednih mašina plaćen. Međutim, nezavisno od toga, Osnovni sud je ukazao da predmetne poljoprivredne mašine nisu bile vlasništvo Slavka Lukića, te da apelant nije sa oštećenim ugovarao prevoz tih mašina, niti je htio prihvatiti ponudu oštećenog da mu plati naknadu za prevoz u iznosu od 600,00 KM (koliko je oštećeni trebalo da plati Slavku Lukiću), te da je stoga neosnovan stav odbrane da je apelant imao osnov za zadržavanje poljoprivrednih mašina. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Osnovni sud je naveo da je uzeo u obzir olakšavajuće okolnosti, dok otežavajućih okolnosti nije bilo, te da je ocijenio da će se izrečenom novčanom kaznom postići svrha kažnjavanja. S obzirom da se poljoprivredne mašine, koje su vlasništvo oštećenog, još uvijek nalaze kod apelanta, Osnovni sud je naveo da je obavezao apelanta da te mašine vrati oštećenom shodno odredbama člana 109. ZKP.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 86 0 K 001309 09 Kž od 25. januara 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu svih izvedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, te da je izveo pravilan zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, u smislu odredaba člana 287. stav 2. ZKP, savjesno i brižljivo cijenio sve izvedene dokaze na glavnom pretresu, kako pojediinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, te da je na osnovu takve ocjene izvedenih dokaza izveo pravilan zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica u predmetnoj krivično-pravnoj stvari. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru iskazima svjedoka Nikole Mišića, Slavka Lukića, Samira Salkanovića i oštećenog, budući da su njihov iskazi bili uvjerljivi, te da nisu ostavljali apsolutno nikakvu sumnju u pogledu onoga o čemu su svjedočili. Okružni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da je oštećeni dao saglasnost da apelant uzme u zalog predmetne poljoprivrede mašine dok ne izmiri svoje obaveze prema apelantu, ali da u tom pravcu apelant nije ponudio nikakve dokaze. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjena sva bitna obilježja krivičnog djela samovlašća iz člana 397. stav 1. KZ RS, tako da nije povrijeđen krivični zakon na štetu apelanta.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene presude zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant navodi da su u konkretnom slučaju u poslovnom odnosu bili preduzeće DOO "Mikron" Tešanj i Slavko Lukić, a ne apelant i oštećeni. Apelant navodi da je oštećeni dao saglasnost da navedeno preduzeće uzme u zalog predmetne mašine jer oštećeni nije imao novac da plati troškove prevoza koji iznose 3.100,00 KM. Takođe, apelant navodi da su predmetne poljoprivredne mašine istovarene u krugu preduzeća DOO "Mikron" Tešanj, te da je apelant čekao da Slavko Lukić izmiri svoje obaveze. Apelant dalje navodi da je navedeno preduzeće imalo pravo zadržati stvari po osnovu prava iz obligacionog odnosa u smislu člana 679. Zakona o obligacionim odnosima. Konačno, apelant navodi da nije u mogućnosti izvršiti sudsku odluku jer predmetne poljoprivredne mašine nisu njegovo vlasništvo, niti su u njegovom posjedu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su garantovana navedenim članom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/10 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio