Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/10 (M. R.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Povrat stana
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-964/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 964/10, rješavajući apelaciju Milenka Radovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Radovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 09-000 241 od 22. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-P-08-000188 od 27. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Radović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, podnio je 13. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 241 od 22. decembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08-000188 od 27. aprila 2009. godine. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je zatraženo 12. novembra 2010. godine da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 18. novembra 2010. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-P-08-000188 od 27. aprila 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000 241 od 22. decembra 2009. godine, utvrđeno je da je ugovor o otkupu stana, pobliže opisanog u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je apelant zaključio sa „Perućicom“ a.d. Foča (u daljnjem tekstu: prvotuženi) ništav, pa je naloženo Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, PJ Foča (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da briše upis prava svojine u korist apelanta iz knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova. Osnovni sud je obrazložio da je Sehija Buldum (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela tužbu protiv prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, tražeći da se navedeni ugovor proglasi ništavim zato što je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 602-221-1/1 od 5. decembra 2000. godine, utvrđeno da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na spornom stanu i da joj pripada pravo na povrat tog stana. Osnovni sud je naveo da je sporno pitanje u konkretnom postupku bilo je li tužiteljica „blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana“ koji je napustila 1992. godine zbog rata. Nakon provedenog postupka, Osnovni sud je zaključio da je nesporno da je tužiteljica bila zakoniti korisnik spornog stana, a da je neosnovan prigovor tuženih da zahtjev za povrat nije podnijela blagovremeno, imajući u vidu odluku CRPC-a. Također, Osnovni sud je utvrdio da je sporni stan vraćen tužiteljici u posjed nakon provedenog upravnog postupka pred Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica – Odsjek Foča (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), ali da „tom odlukom i tim aktima nije poništen ugovor o otkupu stana koji su međusobno zaključili tuženi“, zbog čega je tužiteljica imala pravni interes da pokrene postupak za poništenje tog ugovora. Također, Osnovni sud je naveo da je iz navedene odluke CRPC-a i na osnovu stanja u spisu Ministarstva broj 18.03/3-6-174/09 utvrđeno da je „izvršen povraćaj i predaja stana tužiteljici“.

3. Okružni sud je u svojoj presudi zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita. Naročito, Okružni sud je istakao da je neosnovan, između ostalih, i apelantov žalbeni navod da je tužiteljica neblagovremeno podnijela zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a kojom joj je potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu. Naime, Okružni sud je ukazao da je članom 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju odluka CRPC-a) propisano da se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a. Međutim, Okružni sud je naveo da iako je odluka CRPC-a u konkretnom slučaju donesena 5. decembra 2002. godine, zahtjev za izvršenje tužiteljica nije mogla podnijeti prije nego što je za tu odluku saznala, odnosno prije nego što joj je dostavljena. Također, Okružni sud je naveo da je tužiteljica zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a postavila u roku od 18 mjeseci od dana kada joj je ta odluka uručena „u Arhivu BiH“ Međutim, kako je dalje zaključio Okružni sud, to „uopšte nije od značaja kod činjenice da je nadležni organ uprave već pravosnažno izvršio navedenu odluku Komisije, pa sud nije ovlašćen raspravljati u parnici o tom pitanju o kojem je već odlučeno od strane nadležnog organa uprave“. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je ugovor o otkupu spornog stana koji je zaključen između prvotuženog i apelanta ništav jer je protivan zakonu, s obzirom da je tužiteljici potvrđeno stanarsko pravo na spornom stanu „koji je imala i prije izbijanja ratnih sukoba u BiH“.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3. e) Ustva Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, jer smatra da su pogrešno zaključili da je tužiteljica zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a podnijela blagovremeno. Između ostalog, apelant naglašava da je rok za traženje izvršenja tih odluka 18 mjeseci od dana donošenja, da se radi o prekluzivnom roku, te da nije tačno da je tužiteljica „preuzela odluku u Arhivu BiH jer prema saznanju apelanata da nije tada ni bila živa“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i dom, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na dom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je o pitanju roka za traženje izvršenja odluka CRPC-a koje apelant postavlja u apelaciji, zauzet pravni stav u odluci Ustavnog suda broj AP 1524/06. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da odredba člana 5.stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službeni glasnik RS“ broj 65/01), prema kojoj se zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a o potvrđivanju stanarskog prava i povratu stana u posjed mora podnijeti u roku od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a, „ne ispunjava uvjet proporcionalnosti javnog interesa i interesa osoba“ kojima je priznato stanarsko pravo kao predratnim nosiocima stanarskog prava“. Stoga se, umjesto posebnog obrazloženja u odnosu na apelantove navode, Ustavni sud poziva na obrazloženje izneseno u navedenoj odluci (vidjeti, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1524/06 od 8. novembra 2007. godine, tač. 33-38., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08). Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili dom, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove iz odluke AP 1524/06, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/10 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio