Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/10 (Opština Sanski Most)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-969/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 969/10, rješavajući apelaciju Općine Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Sanski Most, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-

09-000075 od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Sanski Most, podnio je 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-09-000075 od 26. januara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine.

2. Općinski sud je, u izvršnom postupku u kojem je bilo više tražilaca izvršenja, među kojim je i apelant, protiv izvršenika RMU “Kamengrad“ Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik), donio Rješenje o namirenju broj Ip-37/01 od 24. marta 2009. godine, kojim je novčana sredstva u iznosu od 120.246,90 KM, kao ostatak prodajne cijene od prodate imovine (nekretnina) izvršenika, rasporedio po redoslijedu namirenja i prioritetima pobliže opisanim u tačkama II do VI izreke rješenja, pozivajući se pri tome na pojedinačna rješenja o izvršenju za svakog od tražilaca izvršenja kojem je rasporedio novčana sredstva (Ip-52/01, Ip-23/02, Ip-165/05, I-13/02–novi broj I-404/02 i I-875/03).

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da su u predmetnom postupku ostali nenamireni tražioci izvršenja navedeni u uvodnom dijelu rješenja (među kojim je i apelant). Nadalje, Općinski sud je naveo da je redoslijed namirenja odredio prema vremenu podnošenja prijedloga za izvršenje i donošenju rješenja o izvršenju za svakog od tražilaca izvršenja. Naime, Općinski sud je naveo da nije mogao odrediti redoslijed prioriteta prema upisu u zemljišnu knjigu jer Zemljišno knjižni ured nije klasificirao hronologije upisa pojedinačnih rješenja o izvršenju nego je samo naveo da su prijedlozi za izvršenje u predmetima broj Ip-37/01, Ip-18/04, I-875/02, I-903/03, I-228/04, I-282/04 i I-36/05, zaprimljeni 12. juna 2006. godine a upisani u zemljišnu knjigu, 17. novembra 2006. godine

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Pž- 09-000075 od 26. januara 2010. godine, odbio kao neosnovanu, apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja te osporeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je istakao da je predmetni izvršni postupak (Ip-37/01) protiv izvršenika pokrenut na osnovu prijedloga za izvršenje od 16. februara 2001. godine koji je podnio “Korkarić“ d.o.o. Sanski Most, a da je apelant, kao tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje protiv istog izvršenika, 26. marta 2004. godine, po kojem je sud odredio izvršenje 8. aprila 2004. godine pod brojem Ip-8/04. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud pravilno utvrdio rang namirenja tražilaca izvršenja budući da iz spisa predmeta proizilazi da je zabilježba rješenja o izvršenju za sve tražioce izvršenja izvršena istog dana bez navođenja vremena prijema i provođenja tih rješenja u zemljišnoj knjizi, te da je stoga prvostepeni sud pravilno, na osnovu datuma donošenja rješenja o izvršenju odredio i red prvenstva tražilaca izvršenja za njihovo namirenje iz ostatka kupoprodajne cijene, dobivenog prodajom nekretnine izvršenika, na način naveden u izreci osporenog rješenja. Također, Kantonalni sud je istakao da je cijenio i ostale žalbene prigovore apelanta ali i da je, u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku, utvrdio da nisu od odlučnog značaja za pravilnost i zakonitost osporenog rješenja pa ih nije posebno ni obrazlagao.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu istaknute povrede učinjene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava i to odredbi Zakona o izvršnom postupku, te zbog toga što se, kako apelant navodi, Kantonalni sud nije izjasnio na sve njegove žalbene navode.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu prava na pravično suđenje, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie)neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/10 (Opština Sanski Most) | Sudska praksa | Aktio