Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-981/10 (Z. T.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-981/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 981/10, rješavajući apelaciju Zdenka Tibolda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Tibolda, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001153 od 17. decembra 2009.
godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0 – Gž- 07-000708 od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Tibold (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, podnio je 16. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001153 od 17. decembra 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0–Gž-07- 000708 od 7. maja 2008. godine. Apelant je, dopunio apelaciju 21. aprila i 9. jula 2010. godine, 6. januara, 31. marta, 11. maja i 22. juna 2011. godine, 1. februara i 4. decembra 2012. godine te 4. marta i 5. aprila 2013. godine.
2. Općinski sud u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom broj 051-0-P-06-000822 od 27. avgusta 2007. godine, obavezao tuženu UniCredit zagrebačku banku d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu za prekovremeni rad u dane sedmičnog odmora za vremenski i poslovni period od 25. oktobra 2003. do 25. oktobra 2006. godine isplati iznos od 11.395,49 KM (prvi stav izreke presude), te da mu za navedeni period isplati sve obaveze prema PIO/MIO (drugi stav izreke presude) dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa od traženih 22.000,00 KM (treći stav izreke presude), kao i sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka, apelant odbijen.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant radio kod tužene na osnovu Ugovora o radu broj 014-1-520/173/07 na poslovima referenta za podršku u Poslovnici u Vitezu, u punom radnom vremenu od 40 sati sedmično te da je redovno primao plaću za taj rad i da je radio i subotom. Ono što je bilo sporno, kako je navedeno u presudi Općinskog suda, jeste činjenica da li apelantov rad subotom predstavlja rad u dane sedmičnog odmora odnosno da li je apelantovo radno vrijeme trajalo duže od 40 sati sedmično pa slijedom toga i da li se taj rad smatra prekovremenim radom za koji bi apelantu pripadalo pravo na naknadu. S tim u vezi Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, zaključio da je radno vrijeme tužene počinjalo u 7,30 sati, a rad sa strankama od 8,00 sati, da je priroda posla koji je obavljao apelant (poslovi blagajnika) podrazumijevala kako pripremu apelanta prije početka radnog vremena tako i ostajanje nakon isteka radnog vremena.. Stoga je Općinski sud zaključio da je apelant radio dnevno u prosjeku 7 sati i 30 minuta, a subotom 5 sati i 30 minuta, pa da je apelant subotom, koja je dan sedmičnog odmora, radio duže tri sata i tako ostvario prekovremene sate za koje mu je dosuđena naknada i to za period koji nije obuhvaćen zastarom.
4. Kantonalni sud je svojom Presudom broj 006-0-GŽ-07- 000708 od 7. maja 2008. godine, uvažio žalbu tužene i Presudu Općinskog suda broj 051-0-P-06-000 822 od 27. avgusta 2007. godine, preinačio tako da je apelant odbijen u cijelosti sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Općinskog suda te je u vezi s tim istakao kako je pogrešan zaključak Općinskog suda da je subota u Poslovnici Vitez dan sedmičnog odmora odnosno neradni dan, iz razloga što je taj zaključak suprotan i činjeničnim utvrđenjima pobijane presude. Naime, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud najprije prihvatio nesporno utvrđenim da se u poslovnici gdje je apelant bio uposlen, rad sa strankama odvijao i subotom u vremenu od 8,00 do 12,00 sati te da ovo radno vrijeme nije ukupno radno vrijeme zaposlenika jer se rad nastavljao nakon isteka vremena određenog za rad sa strankama, a prema Odluci tužene o rasporedu radnog vremena radno vrijeme subotom trajalo je do 13,00 sati. Stoga je, prema stavu Kantonalnog suda, radna sedmica tužene u njenoj Poslovnici Vitez je šestodnevna, odnosno da su sve subote za zaposlenike u ovoj poslovnici, pa i za apelanta radni dani.
5. Osim toga, Kantonalni sud je naglasio da je Općinski sud pogrešno riješio i sporno pitanje koje se ticalo da li je radno vrijeme apelanta trajalo više od 40 sati sedmično. Naime, svoj zaključak da je apelant radio više od 40 sati sedmično, Općinski sud nije mogao zasnovati na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, jer pitanje prekovremenog rada predstavlja pravno pitanje koje nije domen vještaka. Uostalom, kako je istakao Kantonalni sud, vještak u svom mišljenju jasno navodi da je obračun razlike plaće za rad preko propisanih 40 sati sedmično izvršio pod uvjetom da se u postupku pred Općinskim sudom utvrdi da je apelant subotom radio 3 sata prekovremeno. U vezi s tim, navedeno je da je Odlukom tužene određeno da radno vrijeme zaposlenika koji rade u šestodnevnoj radnoj sedmici počinje u 7,30 h i završava u 14,30 h, a subotom počinje u 8,00 h i završava u 13,00 h. Navedeno je da je Pravilnikom o radu tužene (član 22) propisano da zaposlenik koji radi u punom radnom vremenu ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od 30 minuta, s tim da se vrijeme odmora ne uračunava u radno vrijeme zaposlenika. Prema činjeničnim utvrđenjima Općinskog suda, radno vrijeme apelanta je trajalo dnevno 7 sati i 30 minuta, a subotom 5 sati i 30 minuta, što je rezultiralo zaključkom da je apelant radio 3 sata više od vremena predviđenog u Ugovoru o radu, Pravilniku o radu i Odluci tužene o rasporedu radnog vremena, odnosno da je radio više od 40 sati sedmično. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, ovakav zaključak Općinskog suda nema uporišta u aktima tužene kojima je utvrđen raspored radnog vremena, jer taj sud nije imao u vidu da se dnevni odmor (u trajanju od 30 minuta) ne uračunava u apelantovo radno vrijeme. Naime, kako je pojasnio Kantonalni sud, obzirom da ukupno trajanje dnevnog odmora u šestodnevnoj radnoj sedmici iznosi 3 sata, to znači da apelantovo efektivno puno radno vrijeme nije trajalo duže od 40 sati sedmično kako je to pogrešno zaključio Općinski sud.
6. Pored toga, Kantonalni sud je ukazao i na odredbe člana 32.
Zakona o radu kojim su propisani uvjeti pod kojima se može uvesti prekovremeni rad, te kojima je istodobno određeno i najduže trajanje prekovremenog rada. Kantonalni sud je tumačenjem citirane zakonske odredbe, zaključio da se eventualno ostajanje apelanta i nakon isteka utvrđenog radnog vremena, samo radi završetka svakodnevnih odnosno redovnih poslova saldiranja blagajne, koji su u opisu radnog mjesta blagajnika, ne može smatrati prekovremenim radom. Ovo stoga, jer se prekovremeni rad uvodi na zahtjev odnosno odlukom poslodavca i to u slučaju više sile i iznimnog povećanja obima posla, kao i u drugim sličnim slučajevima neophodne potrebe, pod koje se ne mogu podvesti radni zadaci koje apelant objektivno može i treba da završi u okviru redovnog radnog vremena. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-08-001153 od 17.
decembra 2009. godine, apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 006-0- GŽ-07-000708 od 7. maja 2008. godine, odbio, kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud pravilno odlučio kada je žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Naime, kako je istakao Vrhovni sud, iz odluke tužene o rasporedu radnog vremena broj: 04-1-04 od 1. jula 2004. godine jasno proizilazi da je u Poslovnici u Vitezu u kojoj je apelant radio propisan rad u šestodnevnoj radnoj sedmici, kada radno vrijeme počinje u 7,30 i završava se u 14,30 sati, a subotom počinje u 8,00 i završava se u 13,00 sati. Iz Pravilnika o radu tužene (član 22.) proizilazi da zaposlenik koji radi u punom radnom vremenu ima pravo na odmor u toku radnog dana u trajanju od 30 minuta, s tim da se vrijeme dnevnog odmora ne uračunava u radno vrijeme zaposlenika. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, pravilan zaključak Kantonalnog suda da apelant nije radio duže od 40 sati sedmično, a da se ostajanje apelanta na poslu duže od utvrđenog radnog vremena, radi završetka svakodnevnih poslova ne može okarakterisati kao prekovremeni rad u smislu člana 32. Zakona o radu.
8. Apelant smatra da mu su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.a), b), c), e), i k) kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 2., 3., 4., 6.,13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili ključne činjenice u predmetnom postupku te da su pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, prema navodima apelanta, Kantonalni sud je „zloupotrijebio“ član 221. ZPP-a, jer se tužena nije pozvala na član 22. Pravilnika o radu te u žalbi nije ukazala, da zaposlenik koji radi u punom radnom vremenu ima pravo na dnevni odmor u toku radnog dana u trajanju od 30 minuta, s tim da se vrijeme odmora ne uračunava u radno vrijeme zaposlenika. Apelant ističe da je Kantonalni sud radi pravilnog rješavanja tog pitanja bio „dužan da sazove i održi raspravu po tom pitanju“. Nadalje apelant detaljno elaborira dokaze koji su provedeni na glavnoj raspravi vezano za dužinu trajanja njegovog radnog vremena te ističe da su Kantonalni a potom i Vrhovni sud pogrešno protumačili provedene dokaze i s tim u vezi pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da on uopće nije koristio dnevnu pauzu, da je radio svaku subotu te da mu nije dozvoljeno ni da koristi cjelokupan godišnji odmor. Pored toga, u predmetnoj apelaciji, apelant navodi i činjenice koje se tiču drugih postupaka koje vodi ili je vodio protiv tužene te drugih, prema njegovom mišljenju, nepravilnosti vezanih za njegov radno – pravni status (sadržaj ugovora o radu, visini plaće, opis radnog mjesta i sl.). Ističe da je „izložen neviđenom i nezakonitom nasilju, gdje mu je, osim ugroženog psihičkog i fizičkog zdravlja, nehumanih i ponižavajućih postupaka, ugrožen i život“ te da je stoga „,prisiljen“ ovom apelacijom tražiti „zaštitu zakoanom garantovanih prava“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Apelant također navodi da je osporenom presudom prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Obzirom da apelant osim paušalnog navoda da je diskriminiran nije ponudio nikakve konkretne dokaze i razloge koji bi upućivali na eventualno kršenje prava na nediskriminaciju, te imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke o neosnovanosti navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud i navode apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na život, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravu lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu, Ustavni sud ističe da je predmet spornog postupka bilo odlučivanje o trajanju apelantovog sedmičnog radnog vremena te s tim u vezi činjenice dali je apelant radio prekovremeno ili ne, pa samim tim, s obzirom na sadržinu i domet naprijed navedenih prava, u ovom postupku nije moglo biti ni na koji način odlučivano o navedenim apelantovim pravima te stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je kršenje prava na koje se apelant žali moguće. S obzirom na to, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava iz čl. II/3.a), b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz čl. 2., 3.i 4. Evropske konvencije, također smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
16. U pogledu apelantovih navoda iznesenih u dopunama apelacije od 21. aprila i 9. jula 2010. godine, 6. januara, 31. marta, 11. maja i 22. juna 2011. godine, 1. februara i 4. decembra 2012. godine te 4. marta i 5. aprila 2013. godine, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07 i Odluka broj AP 1326/10 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, apelant u dopunama apelacije dodatno ukazuje na kršenje njegovih ljudskih prava iznesenih u apelaciji podnesenoj Ustavnom sudu 16. marta 2010. godine. Međutim, s obzirom na to da je presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku, apelant primio 10. februara 2010. godine, Ustavni sud neće ispitivati apelantove navode iznesene u dopunama apelacije, zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16.
stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, , Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić