Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-995/10 (R. J.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-995/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 995/10, rješavajući apelaciju Radovana Jovetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Jovetića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 000256 09 KŽ od 25. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 730K 000256 06K od 21. septembra 2009.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Jovetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Imljana - Kneževo, kojeg zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 000256 09 Kž od 25. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 730K 000256 06K od 21. septembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 730K 000256 06K od 21. septembra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 73 0 K 000256 09 KŽ od 25. decembra 2009. godine, apelant je oglašen krivim, što je u vrijeme i na mjestu pobliže opisanom u izreci presude, u državnoj šumi u odjelu 24 GJ „Gornji Ugar“ koja je u „gazdinstvu“ ŠG „Čemernica“ Kneževo (u daljnjem tekstu: oštećena), bespravno posjekao i prisvojio četiri stabla smrče u ukupnoj količini od 18,44 m³ u vrijednosti od 3.824,22 KM, čime je počinio krivično djelo šumske krađe iz člana 430. stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Osnovni sud je apelantu za učinjeno krivično djelo izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci i istovremeno odredio da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo i novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM. Nadalje, Osnovni sud je, na osnovu člana 96. i člana 99. stav 1 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelanta obavezao da plati troškove krivičnog postupka a oštećenu je, na osnovu člana 108. stav 3. ZKP-a, sa imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnicu.
3. U obrazloženju svoje presude, Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu izveo dokaze čiji je sadržaj detaljno naveden u obrazloženju presude, uključujući i saslušanje svjedoka, među kojima su i bili i lugar te geometar koji radi na području gdje je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. Osnovni sud je istakao da je na osnovu iskaza svjedoka koji radi kao lugar utvrdio da je apelant u državnoj šumi, odjelu 24 GJ „Gornji Ugar“ posjekao četiri stabla smrče, a koje činjenice nije osporavao ni apelant. Osim toga, navedeno je da je ovaj svjedok kategorično i vrlo ubjedljivo izjavio da je sječa izvršena u državnoj šumi i da je apelanta i prije ovog događaja zaticao upravo na istom mjestu da vrši sječu stabala, koju činjenicu je potvrdio još jedan saslušani svjedok. Također, Osnovni sud je naveo da je prihvatio i iskaz svjedoka - geometra, koji je izašao na lice mjesta i sačinio skicu mjesta bespravne sječe, iz kojeg je utvrdio da je sječa izvršena u državnoj šumi u odjelu 24 kojim gazduje oštećena. Navedeno je da je ovaj svjedok svoj iskaz zasnivao na činjenicama koje je prethodno utvrdio korištenjem stare „austrougarske karte, popisni katastar iz 1953. godine“, te uz određena snimanja i premjeranja na terenu.
4. Nadalje, Osnovni sud je istakao da apelant nije osporavao činjenicu da je vršio sječu stabala ali i da je tvrdio da se radi o sječi šume koja je njegovo vlasništvo, odnosno vlasništvo njegovog oca. Međutim, Osnovni sud je naveo da je u vezi s tim izveo dokaz uvidom u izvode iz katastarskih operata – popisni katastar iz 1953. godine i stare austrougarske karte, koje je geometar oštećene koristio prilikom utvrđivanja mjesta sječe, prema kojima je utvrđeno da je predmetna sječa stabala izvršena na mjestu koje je u katastarskom operatu upisano na ime oštećene a ne u privatnoj šumi apelanta, kao i da je ta činjenica bila poznata apelantu. Po ocjeni Osnovnog suda, primjedbe i tvrdnje odbrane isticane tokom čitavog postupka, koje se tiču činjenica da su uposlenici oštećene povukli samoinicijativno nekakvu granicu, te da se toga drže, ali da to ne odgovara stvarnom stanju, da je prema evidenciji katastra odnosno posjedovnom listu apelant, odnosno njegov otac suvlasnik zemljišta ukupne površine oko 250 dunuma i da su sve sječe koje je vršio i vrši na površini kojom oni upravljaju i gospodare unazad 100 godina, da se ne može raditi o krađi nego o činjenici da je apelant izvršio sječu bez odobrenja, su neprihvatljive.
5. Također, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti ni primjedbu i prigovor odbrane da se u konkretnom slučaju ne radi o krađi, jer je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio činjenicu, da je sječa izvršena bez doznake, da je apelant i prije događaja na koji se odnosi predmetna optužnica vršio sječu na istom mjestu i da je upozoren da se suzdrži od sječe na što se isti oglušio. Tvrdnja da apelant i njegovi preci drže u posjedu to zemljište, unazad 100 godina ne može se prihvatiti iz razloga što se po posjedovnom stanju vodi na oštećenoj. Osnovni sud je posebno naglasio da, ukoliko apelant smatra da je on vlasnik ili posjednik nekog dijela zemljišta, da je dužan i ima pravo da to ostvaruje u civilnom - građanskom postupku kod suda.
6. Okružni sud je u svojoj presudi istakao da je Osnovi sud u provedenom postupku, pravilno i na jednak način tretirao stranke u postupku i svakom od njih pružio mogućnost i pristup svim dokazima kao i mogućnost izvođenja dokaza. Također, Okružni sud je naglasio da je Općinski sud pravilno izvršio ocjenu svih izvedenih dokaza na glavnom pretresu, te da stoga nije povrijeđena jednakost u postupanju prema strankama, a u smislu člana 14. ZKP-a. Naime, Okružni sud je ponovio da je u konkretnom slučaju utvrđeno da na području općine Kotor Varoš ne postoje zemljišne knjige jer su uništene tokom II svjetskom rata te da je u toku 1953. godine uspostavljeno tkz. popisno katastarsko stanje nekretnina, prema kojem stanju se nekretnine gdje je apelant vršio sječu šume, vode na oštećenoj, po pravu posjeda, što je nesporno. Stoga se, prema stavu Okružnog suda u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom neriješenom prethodnom pitanju od kojeg zavisi primjena KZ RS, što neosnovano apelant ističe. Osim toga, Okružni sud je naglasio da ni apelant ne osporava da je izvršio sječu četiri stabla smrče u ukupnom drvnoj masi 18,44 m³, a što je potvrđeno izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokā, lugara oštećene te geometra i svjedoka R. K.
7. Navedeno je da apelant u toku glavnog pretresa i u žalbi potencirao da je predmetna šuma njegovo vlasništvo, odnosno vlasništvo njegovog oca, koje „bespravno“ drži u posjedu oštećena šumarija. Međutim, i prema stavu Okružnog suda, ovakva tvrdnja je neosnovana iz razloga što iz posjedovnog lista za nekretnine gdje je izvršena sječa šume proizilazi da se na tim nekretninama sa pravom posjeda vodi oštećena. Navedeno je da je Osnovni sud pravilno utvrdio da na tom području postoji i privatni posjed šume. Međutim, postoji linija razgraničenja, a samom apelantu je poznato da je taj dio šume upravo u posjedu oštećene, jer je i prethodno upozoravan na bespravnu sječu što su potvrdila dva saslušana svjedoka.
8. Apelant navodi da su povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, apelant ističe da je sud pogrešno utvrdio da je on vršio sječu u šumi koja nije njegovo vlasništvo nego je vlasništvo oštećene. Tvrdi da predmetna šuma pripada njegovoj porodici duže od 100 godina te da vlasnici ne mogu snositi posljedice što ne postoje granice između nekretnina koje su u njihovom vlasništvu i posjedu i nekretnina koje su u vlasništvu oštećene. Smatra da je sud u predmetnom postupku, zbog naprijed navedenih činjenica, trebao da primijeniti načelo in dubio pro reo i njega osloboditi od optužbe.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da apelantov stav o vlasništvu i posjedu šume u kojoj je vršio sječu stabala te njegovo neslaganje sa zaključcima sudova o tim pitanjima, ni na koji način ne pokreću ustavno pitanje prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da su u predmetnom postupku redovni sudovi trebali da primijene načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
14. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da su u pogledu utvrđivanja ključne sporne činjenice, ko je u posjedu predmetne šume, sudovi dali obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno i koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Okružni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta i o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Nadalje, apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Navodi o kršenju ovog apelantovog prava svode se na navode u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud je u vezi sa ovim navodima apelanta u prethodnim tačkama u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, već dao obrazloženje, zbog čega smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić