Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2471/12 (H. M.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2471/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2471/12, rješavajući apelaciju Hasana Miljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Miljkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-
08-001496 od 28. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-80/05 od 10. septembra 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Miljkovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 006424 12 Gvlž od 3. aprila 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 006424 12 Gvl od 25. januara 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Miljković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 29. juna 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-80/05 od 10. septembra 2008. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-001496 od 28. aprila 2010. godine, kao i presude Kantonalnog suda broj 01 0 P 006424 12 Gvl od 25. januara 2012. godine i rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 P 006424 12 Gvlž od 3. aprila 2012. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-80/05 od 10. septembra 2008. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001496 od 28. aprila 2010. godine, obavezan je apelant da isplati tužiteljici Fatimi Keserović na ime naknade po osnovu sticanja bez osnova iznos od 7.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 7. marta 2005. godine pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade po osnovu sticanja bez osnova u iznosu od 24.500,00 KM. Nadalje, odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant isplati iznos od 5.000,00 KM na ime njezinog udjela u imovini stečenoj u toku trajanja vanbračne zajednice, kao neosnovan.
3. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 006424 12 Gvl od 25. januara 2012. godine, koja je potvrđena rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 P 006424 12 Gvlž od 3. aprila 2012. godine, odbijen je prijedlog apelanta za ponavljanje postupka pravomoćno okončanog postupka u predmetu broj P-80/05 od 10. septembra 2008. godine.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;» U odnosu na presudu Općinskog suda broj P-80/05 od 10. septembra 2008. godine i presudu Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001496 od 28. aprila 2010. godine.
6. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantu dostavljena presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001496 od 28. aprila 2010. godine, budući da je apelant 25. maja 2011. godine podnio zahtjev za ponavljanje posupka, pa se podrazumijeva da je presudu Kantonalnog suda apelant morao primiti prije navedenog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 29. juna 2012. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda.
U odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 01 0 P 006424 12 Gvl od 25. januara 2012. godine i rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 P 006424 12 Gvlž od 3. aprila 2012. godine.
7. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta, odnosno osnovanosti krivične optužbe u postupku koji se okončao odlukama koje se osporavaju apelacijom. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva ili osnovanosti krivične optužbe), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizilazi da se u predmetnom postupku, pokrenutom po apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okonačanog postupka, nije odlučivalo o njegovim građanskim pravima i obavezama, odnosno osnovanosti krivične optužbe, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
8. Takođe, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Europske konvencije. Ustavni sud ističe, da član 13. Europske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Europske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Europskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju ovog prava se odnose na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije u konkretnom postupku ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, time su i navodi apelanta o povredi člana 13. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, apelant se žali i na povredu prava prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Europskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz člana 14. Europske konvencije, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić