Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4291/10 (M. O.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4291/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 4291/10, rješavajući apelaciju Mehmedalije Omerovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmedalije Omerovićapodnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000806 08 U od 23. septembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Omerović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, podnio je 4. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000806 08 U od 23. septembra 2010. godine.
2. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla, Uprava za administraciju i podršku, Odjeljenje za administraciju Gračanica (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za administraciju Gračanica) broj 08-08/02-13.7-751/00 od 4. januara 2008. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta i S.O. za utvrđivanje prebivališta na području Bosne i Hercegovine, u Gračanici na dan 31. mart 1991. godine.
3. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzla (u daljnjem tekstu: MUP) 08-03/1-1-13.7-
84/00 od 12. februara 2008. godine, odbijena je žalba apelanta i S.O. protiv rješenja Odjeljenja za administraciju Gračanica broj 08-08/02-13.7-751/00 od 4. januara 2008. godine.
4. Protiv rješenja MUP-a, apelant i S.O pokrenuli su upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je donio presudu broj 03 0 U 000806 08 U od 23. septembra 2010. godine kojom je tužbu apelanta i S.O. odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani navodi tužbe da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, imajući u vidu izvedene dokaze detaljno interpretirane u razlozima osporenog i prvostepenog akta, a također nisu osnovani prigovori koji se tiču pravilne primjene materijalnog prava tj. citiranog Zakona o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Službeni list SRBiH" br. 29/77, 38/86, 1/88, 37/88 i 26/90), koji se primjenjivao kao republički propis, sve polazeći od sadržine dopisa Ambasade Bosne i Hercegovine, Odjeljenje za konzularne poslove Zagreb broj 107-05/01-30-2177/07 od 13. augusta.2007. godine, koja je putem Ministarstva vanjskih poslova Sarajevo obavijestila prvostepeni organ da je Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija Republike Hrvatske notom broj 3452/07/HA od 11. jula 2007. godine obavijestilo da su apelant i S.O. imali prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj. Pored navedenog, Kantonalni sud je konststovao da primjećuje da u konkretnoj situaciji, po predmetnom zahtjevu nije uopšte bilo mjesta da se vodi upravni postupak, imajući u vidu da se zahtjevom traži utvrđivanje činjenica o kojima se vodi službena evidenciju, pa su organi bili dužni izdati uvjerenje, odnosno druge isprave u granicama svojih nadležnosti na način propisan odredbama čl. 169. i 170. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99). Nadalje, Kantonalni sud je naveo da tvrdnja podnosilaca zahtjeva da je bio prijavljen u birački spisak na dan 31. mart 1991. godine, tiče se samo njegovog biračkog prava i registracije u vezi sa tim pravom pa nemože uticati na sadržinu službene evidencije koja se tiče prijave i odjave prebivališta istih. Imajući u vidu izloženo Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05), odlučio kao u izreci.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi sa navedenim prava na kompenzaciju za imovinu u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: „Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se odlučivanje o statusnim pitanjima (kao što su davanje državljanstva, boravak) ubraja u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države, što je isključeno iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izričitog je stanovišta da pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968).
8. Također, bivša Evropska komisija za ljudska prava je izrazila stanovište da je postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dopušteno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno diskrecione, administrativne prirode i da «ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije». Komisija je, dalje, utvrdila da «zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije, zbog čega je takav zahtjev ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
9. Prema tome, pravo na naknadno utvrđivanje prebivališta, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, ubraja se u domen javnog prava svake zemlje, te se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Dakle, mada takva odluka može imati određenog utjecaja na građanska prava i obaveze apelanata, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
10. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Dalje, apelant ističe da je u njegovom slučaju povrijeđen pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te u vezi sa navedenim pravo na kompenzaciju za imovinu u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da u postupku koji je rezultirao osporenom presudom nije raspravljano o apelantovoj imovini u smislu citirane ustavne odredbe, već je raspravljano o zahtjevu za utvrđivanje prebivališta na području Bosne i Hercegovine, u Gračanici na dan 31. mart 1991. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, te zaključka u pogledu sa povredom prava na pravično suđenje iz član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodi apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na kompenzaciju za imovinu u skladu sa članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, također, su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić