Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-648/10 (F. A. H.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izmijenjene pravne okolnosti
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protjerivanje stranaca
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-648/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 648/10, rješavajući apelaciju Fadhila Al Hamdania, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdania podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-26/10 od 21. januara 2010. godine i rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.5-07.3-8-7/09 od 15. januara 2010. godine, u odnosu na čl. II/3. b) i d) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila Al Hamdania podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-26/10 od 21. januara 2010. godine i rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/19.5-07.3-8-7/09 od 15. januara 2010. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadhil Al Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 19. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-26/10 od 21. januara 2010. godine i rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/19.5-07.3-8-7/09 od 15. januara 2010. godine.
2. Apelantu je rješenjem o izuzetnom produženju nadzora Službe broj UP-1/19.5-07.3-8-7/09 od 15. januara 2010. godine produžen nadzor za period od 24. januara do 23. februara 2010. godine u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine i radi osiguranja udaljenja stranca iz BiH.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je konačnim i pravosnažnim rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-8/09 od 23. juna 2009. godine u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja apelanta određena mjera stavljanja pod nadzor u Ustanovu za prihvat stranaca-Imigracioni centar Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar) na period od 23. juna do 23. jula 2009. godine. Navedeno inicijalno rješenje je doneseno nakon što je utvrđeno da je apelant stavljen na listu osoba koje predstavljaju prijetnju po nacionalnu sigurnost Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je apelantu kontinuirano produžavan nadzor jer je prema podacima iz spisa evidentno da se status apelanta nije izmijenio niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u rješenju od 23. juna 2009. godine. Istaknuto je da prema informaciji Obavještajno sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA) od 21. maja 2009. godine koja je u smislu člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH» broj 36/08, u daljnjem tekstu: Zakon) nadležna da vrši sigurnosnu provjeru za strance, apelant i dalje predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili nacionalnu sigurnost BiH. Služba se pozvala na odredbe člana 99. stav 1. tačka c) Zakona, člana 99. stav 2. tačka b) Zakona, kao i na član 102. stav 2. Zakona i zaključila da je navedenim odredbama propisana obligatorna obaveza postupanja Službe, odnosno da bi neprodužavanje mjere stavljanja pod nadzor apelanta bilo u suprotnosti s navedenim odredbama Zakona.
4. Apelant je protiv navedenog rješenja Službe izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). S obzirom da Ministarstvo o žalbi nije odlučilo u zakonom propisanom roku (član 101. stav 3. Zakona), apelant je u roku iz člana 101. stav 4. Zakona tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja zbog bitne povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Odlučujući o tužbi apelanta Sud BiH je donio presudu broj U-26/10 od 21. januara 2010. godine kojom je tužbu odbio.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH u smislu člana 101. stav 4. Zakona saslušao apelanta 21. januara 2010. godine u zakonom predviđenom roku i u odsutnosti uredno pozvanog njegovog punomoćnika, ta da je apelant tada izjavio da mu nije poznato zbog kojih razloga je stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar, jer već 30 godina živi u Bosni i Hercegovini. Apelant je, također, naveo da je njegova adresa poznata policiji, te da je u Bosnu i Hercegovinu došao radi studija metalurgije u Zenici i da je apsolvent. Dalje, istakao je da je državljanstvo Bosne i Hercegovine stekao 1995. godine po osnovu učešća u Armiji Bosne i Hercegovine, a da mu je ono oduzeto odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana. Međutim, presudom Suda BiH ova odluka je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku navedena Državna komisija je donijela odluku kojom mu se oduzima državljanstvo, a protiv koje je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji još uvijek nije okončan. Najzad, apelant je istakao da smatra da njegov smještaj u Imigracioni centar predstavlja samo jednu od predradnji za njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine i slanje u Kirkuk u Iraku, mada je općepoznata činjenica da u zemlji njegovog porijekla traju ratni sukobi.
6. Na temelju podataka iz spisa, Sud BiH je zaključio da je apelant stranac kome je oduzeto državljanstvo, a boravak u zemlji mu nije reguliran konačnim pravomoćnim rješenjem. Dalje, Sud BiH je ukazao i da su neosnovani apelantovi navodi da ne predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru i sigurnosti s obzirom na to da iz dijela spisa koji nosi oznaku «povjerljivo» proizlazi osnovanost zaključka o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost Bosne i Hercegovine. Naime, u skladu sa Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), stranac može biti ograničen u svom kretanju i boravku kada je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Osim toga, Sud BiH je istakao i da su apelantovi navodi da on nema neposrednih spoznaja o tome da državni organi i sigurnosne službe imaju podatke da on predstavlja potencijalnu opasnost po javni poredak neosnovani, jer niti jednim zakonom nije propisana obaveza takvog izvještavanja. Sud BiH je naveo i da prava stranca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa Zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu, kada je to, između ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka i sprečavanja kriminala. Sigurnosnu provjeru stranca, s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti Bosne i Hercegovine provodi OSA u skladu sa ovlaštenjem utvrđenim članom 7. st. 3. i 4. Zakona. Dalje, Sud BiH nije prihvatio ni apelantove prigovore da mu je povrijeđeno pravo na privatni i porodični život zbog stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar, jer je uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa nužno u demokratskom društvu u granicama javne sigurnosti, pa stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život. U pogledu ostalih prigovora istaknutih u tužbi u vezi povrede prava iz čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije Sud BiH je ocijenio da navedena prava nisu povrijeđena na štetu apelanta u konkretnoj zakonom predviđenoj proceduri stavljanja apelanta pod nadzor.
7. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. II/3. a), b), d), e) i f) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5, 6, 8. i 14. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantu se ogleda u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da ni Sud BiH, ni Služba nisu dali nikakve razloge prema kojima on u Bosni i Hercegovini predstavlja «prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti» već i jedan i drugi organ paušalno navode da je potencijalna opasnost za sigurnost Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da mu nije data «najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih ospori», već se samo paušalno navodi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Nadalje, smatra da je osporenom presudom višestruko povrijeđeno pravo na porodični život i to ne samo njemu nego i njegovoj supruzi i djeci. Naime, apelant smatra da porodični život podrazumijeva i pravo na potpunu porodicu, koje podjednako pripada i apelantu i njegovoj supruzi i djeci. Ako apelant, njegova supruga i djeca i dalje žele da žive u potpunoj porodici, to znači da presuda Suda BiH ima za posljedicu protjerivanje iz BiH i apelantove supruge i djece, kao bosansko-hercegovačkih državljana. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti koje štiti sva lica na teritoriji BiH od proizvoljnog lišavanja slobode. S tim u vezi, apelant smatra da je proizvoljno lišen slobode, jer se protiv njega ne vodi nikakav krivični postupak niti je pravosnažno osuđen od strane suda. Apelant zaključuje da njegovo stavljanje pod nadzor ima za cilj izvršenje rješenja o protjerivanju. Apelant je dalje istakao da ukoliko bi ga protjerali iz BiH to bi značilo da bi ga protjerali u mjesto Kirkuk u Iraku gdje je ratno stanje i gdje bi mu život bio ugrožen i bio bi podvrgnut mučenju i nečovječnom postupanju jer bi bio izgnan direktno u ratno područje. Uprkos navedenom, Sud BiH je usvojio stajalište da «nije od značaja što bi protjerivanjem apelanta bilo ugroženo njegovo pravo na život, slobodu i sigurnost, te što bi bio podvrgnut mučenju i torturi». Imajući u vidu navedeno obrazloženje osporene presude, apelant smatra da je diskriminiran po osnovu rase, vjeroispovijesti i nacionalnog porijekla. Predložio je da se apelacija usvoji i da se ukine osporena presuda.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
8. ako su izmijenjene pravne okolnosti;
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
A. Izmijenjene pravne okolnosti
9. Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi o povredi prava iz čl. II/3. b) i d) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 14. Evropske konvencije već bili predmet razmatranja pred Ustavnim sudom kao i pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2533/10 od 13. juna 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 64/12 i Evropski sud, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine).
10. Apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije Ustavni sud je u odluci broj AP-2533/10 odbacio zbog izmijenjenih pravnih okolnosti jer je Evropski sud u citiranom predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, zaključio da apelant nije pružio nikakve dokaze koji mogu potvrditi da postoji stvarni osnov za uvjerenje da bi apelant, ako bi bio deportiran, bio izložen realnom riziku da bi bio podvrgnut postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije (op. cit. AP-2533/10 tačka 37.). Ustavni sud smatra, budući da su apelantovi identični navodi o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije bili predmet ocjenjivanja u navedenom predmetu Ustavnog suda, da nije svrsishodno dalje razmatranje apelantovih navoda o povredi navedenih prava.
11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud konstatira da je identične apelantove navode o povredi ovog prava razmatrao u odluci AP 4458/10 od 15. maja 2012. godine, tačka 20, (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je isti apelant osporio više odluka Službe, Ministarstva i Suda BiH, koje su donesene nakon odluka koje apelant osporava ovom apelacijom, a kojim je također odlučivano o izuzetnom produženju nadzora nad apelantom, te je odbacio apelaciju zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. U toj odluci je Ustavni sud zaključio da je citiranom presudom Evropskog suda Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja apelacije, obzirom da je Evropski sud u navedenoj presudi razmatrao opravdanost produženja mjere trajanja nadzora i za period koji apelant osporava apelacijama (od 25. juna 2010. godine do 26. marta 2011. godine) Ustavni sud je mišljenja da je bespredmetno dalje razmatranje apelantovih navoda u vezi sa navodnom povredom člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (op. cit. AP 4458/10 tačka 20.). Budući da je odlukom Evropskog suda utvrđeno da je došlo do kršenja člana 5. stav 1. Konvencije u odnosu na pritvor aplilkanta od 23. juna 2009. do 8. novembra 2010. godine, proizilazi da je predmet ocjene pred Evropskim sudom bio, dakle, i period produženja trajanja mjere nadzora koji apelant osporava ovom apelacijom (od 24. januara do 23. februara 2010. godine), zbog čega Ustavni sud zaključuje da je bespredmetno da ponovo razmatra ove navode.
12. U odnosu na navode apelanta o pravu na nediskriminaciju Ustavni sud ističe da je u citiranoj odluci broj AP-2533/10 odbio kao neosnovane apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zaključivši: „Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, niti je dostavio bilo kakav dokaz kojim bi učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji“ (op. cit. AP-2533710 tačka 63.). S tim u vezi, imajući u vidu da je iste navode o povredi prava na nediskriminaciju koje je apelant istakao u konkretnoj apelaciji, Ustavni sud ispitao i o njima odlučio u citiranom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je bespredmetno dalje razmatrati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju citiranim odlukama Ustavnog suda br. AP-2533/10 i AP 4458/10 i presudom Evropskog suda Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine došlo do izmjene pravnih okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja konkretne apelacije. Ustavni sud, stoga, smatra da je bespredmetno dalje razmatrati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz čl. II/3. b) i d) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5. i 14. Evropske konvencije.
B. Dopustivost ratione materiae
14. Apelant je naveo da je osporenom odlukom kojom mu je produžen nadzor u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Ustavni sud podsjeća da produženje nadzora nad apelantom u Imigracionom centru iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacija u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968), op. cit, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (stav 72.) te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, stav 33. objavljena na www.ustavnisud.ba). Ostali navodi
16. Ustavni sud ističe da konkretnom apelacijom kojom je osporio odluke o produženju mjere nadzora apelant je istakao da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3. a) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 8. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da sam apelant navode o povredi ovih prava vezuje za odluke koje se tiču postupka protjerivanja koje nisu osporene konkretnom apelacijom a koje su bile predmet ocjenjivanja Ustavnog suda u predmetu broj AP-2533/10 (op. cit. AP-2533710 tač. 65. i 67.). S obzirom da se postupak produženja mjere nadzora nije ticao niti jednog od navedenih prava a iz navoda apelacija se ne može zaključiti da je bilo koje od navedenih prava za vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru dovedeno u pitanje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda (vidi, op. cit. AP- AP 4458/10 tačka 24.).
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tač. 8. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ako su izmijenjene pravne okolnosti, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić