Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1315/10 („Sve uspješno međunarodna trgovina“ d.o.o. Prnjavor)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1315/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1315/10, rješavajući apelaciju „Sve uspješno međunarodna trgovina“ d.o.o. Prnjavor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sve uspješno međunarodna trgovina“ d.o.o. Prnjavor podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09-001 118 od 31. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-Pr-09-001381-VIII od 28. oktobra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sve uspješno međunarodna trgovina“ d.o.o. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09- 001 118 od 31. decembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-Pr-09-001381-VIII od 28. oktobra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 13. januara 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Republičke uprave za inspekcijske poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) 12. aprila 2013. godine.
3. Okružni sud je 21. januara 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 26. januara 2011. godine, a Republička uprava 17. aprila 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 4. februara 2011, odnosno 29. aprila 2013. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-Pr-06-007476-VIII od 25. februara 2008. godine apelant i Ye Rubin (u daljnjem tekstu: odgovorno lice) su proglašeni krivim za prekršaj iz člana 5 stav 1 u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, a odgovornom licu u iznosu od 300,00 KM. Rješenjem su dalje apelant i odgovorno lice obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka, te je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini iz razloga što je radnja izvršenja konzumirana radnjom izvršenja prethodno navedenog prekršaja, zbog kojeg su proglašeni krivim i izrečena im novčana kazna.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da nije izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta s obzirom da u članu 67 Zakona o trgovini nije propisano izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta zbog učinjenog prekršaja iz člana 5 stav 1 a u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini. Dalje je navedeno da je inspektor koji je vršio kontrolu donio Rješenje broj 25/02. l-IM-05/06-228/06 od 4. maja 2006. godine o oduzimanju robe u upravnom postupku.
8. Osnovni sud je, zatim, u istom predmetu donio Rješenje broj 071-0-Pr-06-007476-VIII od 27. marta 2008. godine, kojim su apelant i odgovorno lice proglašeni krivim za prekršaj iz člana 5 stav 1 u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM a odgovornom licu u iznosu od 300,00 KM. Rješenjem su dalje apelant i odgovorno lice obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka, te je apelantu izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta pobrojanih u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetna roba). Dalje je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini.
9. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je 27. marta 2008. godine (a ne, kako je očito pogrešno navedeno, 2006. godina), na osnovu člana 221 st. 1 i 2 Zakona o prekršajima, donio Rješenje o ispravci Rješenja Osnovnog suda broj 071-0-Pr-06-007476-VIII od 25. februara 2008. godine, te ispravku unio u izvornik rješenja, kao u izreci i obrazloženju rješenja. Naime, Osnovni sud je, postupajući po Rješenju broj 071-0-Pr-06- 007476-VIII od 25. februara 2008. godine, uočio da je učinjena pogreška u izreci i obrazloženju rješenja u pogledu činjeničnog opisa prekršaja, te izricanja zaštitne mjere.
10. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-08-000422 od 29. maja 2008. godine uvažena je žalba apelanta i odgovornog lica, ukinuto rješenje Osnovnog suda od 27. marta 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je bilo nesporno da rješenjem Osnovnog suda od 25. februara 2008. godine, čija je ispravka vršena rješenjem od 27. marta 2008. godine, apelantu nije bila izrečena zaštitna mjera oduzimanje predmeta. Dalje, rješenjem Osnovnog suda od 27. marta 2008. godine, između ostalog, izrečena je zaštitna mjera oduzimanje predmeta, te je u obrazloženju navedeno da je Osnovni sud primjenom člana 221 st. 1 i 2 Zakona o prekršajima izvršio ispravku kao u izreci navedenog rješenja. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da je odredbom člana 221 stav 1 Zakona o prekršajima propisano da se pogreška u pisanju imena i brojeva, kao i druge očigledne pogreške u pisanju i računanju u rješenju o prekršaju ispravljaju po službenoj dužnosti ili na prijedlog okrivljenog, podnosioca zahtjeva ili oštećenog. Dalje, ispravke se vrše posebnim rješenjem i unose u izvornik. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je obrazložio da je iz navedene zakonske odredbe jasno proizilazilo iz kojih razloga se može vršiti ispravka nekog rješenja, dakle, samo kada su u pitanju pogreške u pisanju imena i brojeva, kao i druge pogreške u pisanju i računanju, ali nikako i zaštitna mjera oduzimanje predmeta. Pošto je prvostepeni sud rješenjem od 27. marta 2008. godine izvršio ispravku prvobitnog rješenja na način da je između ostalog, izrekao apelantu i zaštitnu mjeru oduzimanja predmetne robe, a s obzirom da ta mogućnost nije predviđena članom 221 stav 1 Zakona o prekršajima, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz člana 79 stav 2 Zakona o prekršajima. Stoga je ocijenjeno da nije bilo uslova da se apelant i odgovorno lice proglase krivim zbog predmetnog prekršaja.
12. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 071-0-Pr-08- 002794-VIII od 29. decembra 2008. godine kojim su apelant i odgovorno lice proglašeni krivim za prekršaj iz člana 5 stav 1 u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM a odgovornom licu u iznosu od 150,00 KM. Rješenjem su dalje apelant i odgovorno lice obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka, te je apelantu izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta – predmetne robe. Dalje je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini.
13. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000 186 od 6. aprila 2009. godine uvažena je žalba apelanta i odgovornog lica, ukinuto rješenje Osnovnog suda od 29. decembra 2008. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
14. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istaknuo da je prvo rješenje u predmetnom postupku doneseno 25. februara 2008. godine protiv kojeg su apelant i odgovorno lice 17. marta 2008. godine izjavili žalbu. Dalje, Osnovni sud je 27. marta 2008. godine donio rješenje o ispravci prethodno navedenog rješenja i isti dan je donio novo rješenje pod istim brojem u koje je doslovno unio rješenje o ispravci. Sadržaj rješenja o ispravci se odnosio na izmjenu izreke u činjeničnom opisu, izmjenu obrazloženja i dodavanje zaštitne mjere oduzimanja predmeta. Okružni sud je istaknuo da je Osnovni sud rješenjem o ispravci povrijedio odredbu člana 221 Zakona o prekršajima, jer je izmijenio činjenični opis, propis koji se primjenjuje, pa čak primijenio i odredbu o zaštitnoj mjeri za koju je u prethodnom rješenju dao obrazloženje da nije predviđena za predmetnu vrstu prekršaja. Okružni sud je dalje naveo da je odredbom člana 234 stav 3 Zakona o prekršajima data mogućnost prvostepenom sudu da, ukoliko povodom izjavljene žalbe, nađe da je postupak nepotpun, a da je to uticalo na pravilnost i zakonitost rješenja o prekršaju, prije dostavljanja žalbe višem sudu, upotpuni postupak u granicama navoda u žalbi. Međutim, stav 5 navedene odredbe propisuje da, ukoliko prvostepeni sud utvrdi da je žalba koja je izjavljena u korist okrivljenog osnovana, može ranije rješenje staviti van snage i donijeti novo rješenje o prekršaju s tim što novo rješenje ne može biti nepovoljnije za okrivljenog. S tim u vezi, Okružni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud donošenjem rješenja o ispravci izmijenio najbitnije činjenice iz prethodnog rješenja i dodao propise koje je propustio, a zatim donio novo rješenje koje je nepovoljnije za apelanta i odgovorno lice, a da prethodno rješenje nije stavio van snage. Nakon ukidanja rješenja od 27. marta 2008. godine i vraćanja na ponovni postupak, Osnovni sud je donio rješenje koje se od prethodnog razlikovalo samo u visinama izrečenih kazni.
15. Okružni sud je istaknuo da, prema odredbi člana 244 Zakona o prekršajima, prvostepeni sud je dužan da izvede sve radnje i raspravi o svim spornim pitanjima na koja je ukazao viši sud u svom rješenju uz poštivanje principa reformatio in peius. Ispitujući rješenje Osnovnog suda u granicama žalbenih navoda, Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku samo donio novo rješenje, a da prethodno nije preduzeo niti jednu radnju kojom bi raspravio o spornim pitanjima za koja je, s obzirom na visinu kazne i izricanje zaštitne mjere čija je zakonitost upitna, bilo neophodno sprovesti ponovni postupak. Navedeni postupak je podrazumijevao kako pozivanje i saslušanje stranaka, tako i izvođenje materijalnih dokaza, naravno, sve u skladu sa procjenom prvostepenog suda koji radi rješavanja spornih pitanja mora preduzeti radnje na osnovu kojih će donijeti zakonitu odluku. Pošto je prvostepeni sud uz već prethodnu povredu odredaba prekršajnog postupka, koja je i u prethodnom rješenju obrazložena, ponovo počinio povredu prekršajnog postupka - člana 244 Zakona o prekršajima, jer je bio dužan da ponovi postupak uz izvođenje radnji kojima će otkloniti povredu na koju je Okružni sud ukazao, Okružni sud je odlučio kao u izreci rješenja. Pri tome naložio je prvostepenom sudu da u ponovnom postupku otkloni povrede na koje je ukazano rješenjem, a koje su se odnosile na nepravilno i nezakonito donošenje rješenja o ispravci, zatim, da izvede sve dokaze koji su neophodni za rješavanje spornih pitanja u konkretnom prekršajnom postupku, pazeći i na žalbene prigovore o kojima Okružni sud nije mogao odlučivati iz razloga što je prvostepeno rješenje bilo zahvaćeno povredom prekršajnog postupka, te obrati pažnju na zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, nakon čega će moći donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
16. Postupajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 071-0-Pr-09- 001381-VIII od 28. oktobra 2009. godine, kojim su apelant i odgovorno lice proglašeni krivim za prekršaj iz člana 5 stav 1 u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini, pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM, a odgovornom licu u iznosu od 150,00 KM. Rješenjem su dalje apelant i odgovorno lice obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka, te je apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta – predmetne robe. Dalje je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini iz razloga što je radnja izvršenja konzumirana radnjom izvršenja prethodno navedenog prekršaja, zbog kojeg su proglašeni krivim i izrečena im novčana kazna.
17. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je u ponovnom postupku pozvao apelanta i odgovorno lice i ispitao ih, te saslušao u svojstvu svjedoka Igora Milunovića, republičkog tržišnog inspektora. Dalje je navedeno da je činjenično stanje u predmetnom prekršajnom postupku utvrđeno na osnovu odbrane koju je iznio apelantov branilac i odbrane odgovornog lica, koji su priznali učinjeni prekršaj, odnosno koji su priznali da nisu posjedovali rješenje nadležnog organa o ispunjenosti minimalnih uslova za obavljanje trgovine u predmetnom prostoru u Banjoj Luci, gdje je i zatečena predmetna roba. Osnovni sud je navedeno priznanje prihvatio kao iskreno i tačno. Dalje, istaknuto je da je odgovornost utvrđena i na osnovu iskaza svjedoka Igora Milunovića, republičkog tržišnog inspektora, koji je izvršio kontrolu, odnosno neposrednim opažanjem uočio učinjeni prekršaj, te je pred Osnovnim sudom na jasan, uvjerljiv i argumentovan način potvrdio mjesto, vrijeme i način učinjenog prekršaja. Takođe, Osnovni sud je izvršio uvid i u Rješenje o privremenom oduzimanju robe broj 25/02.1-IM-05/06-228/06 od 4. maja 2006. godine. Na osnovu navedenog, Osnovni sud je na nesumnjiv način zaključio da su apelant i odgovorno lice učinili prekršaj iz člana 5 stav 1 Zakona o trgovini, te im je izrekao kazne kao u izreci rješenja.
18. Osnovni sud je, zatim, apelantu, na osnovu člana 44 i člana 43 stav 3, a vezano za član 42 stav 3 tačka 1 Zakona o prekršajima, pored novčane kazne izrekao i zaštitnu mjeru oduzimanja predmeta – predmetne robe, koja je prethodno bila privremeno oduzeta. S tim u vezi, obrazloženo je da je u članu 43 stav 3 Zakona o prekršajima propisano da se zaštitne mjere iz tač. 1, 4 i 5 stav 3 prethodnog člana mogu pod uslovima predviđenim datim zakonom izreći i kada nisu propisane za prekršaj, dok je u članu 42 stav 3 tačka . propisano da je to zaštitna mjera oduzimanja predmeta. Iz navedenog je prozilazilo da se zaštitna mjera oduzimanja predmeta mogla izreći i kada nije propisana za prekršaj. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je ocijenio cjelishodnim izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmetne robe, imajući u vidu konkretne okolnosti pod kojim je prekršaj učinjen. Naime, predmetna roba zatečena je u prostoru u Banjoj Luci za koji apelant i odgovorno lice nisu posjedovali rješenje nadležnog organa o ispunjenosti minimalnih uslova za obavljanje trgovine, što je bilo nesporno u predmetnom postupku. Dalje, imajući u vidu odredbe člana 68 stav 1 tačka 2 i člana 71 stav 3 Zakona o prekršajima, Osnovni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka, jer je zaprijećena novčana kazna za učinjeni predmetni prekršaj bila propisana u članu 67 st. 1 i 3 tačka 2 Zakona o trgovini za pravno lice u rasponu od 3.000,00 do 15.000,00 KM, a za odgovorno lice u rasponu od 300,00 do 1.500,00 KM. Pored navedenog, u članu 68 stav 3 Zakona o prekršajima propisano je da se zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka prema odgovornom licu u pravnom licu ocjenjuje prema zastarjelosti za preduzimanje prekršajnog postupka prema pravnom licu, ako je za isti prekršaj propisana kazna i za pravno lice.
19. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-001 118 od 31. decembra 2009. godine djelomično je uvažena žalba apelanta i odgovornog lica, rješenje Osnovnog suda od 28. oktobra 2009. godine preinačeno u dijelu koji se odnosio na odgovorno lice, tako da je u odnosu na odgovorno lice prekršajni postupak obustavljen. U ostalom dijelu rješenje Osnovnog suda je ostalo neizmijenjeno.
20. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je bio djelomično osnovan žalbeni navod koji se odnosio na nastupanje zastarjelosti za vođenje prekršajnog postupka. S tim u vezi, citiran je član 28 stav 1 tačka b) važećeg Zakona o prekršajima, kojim je propisan dvogodišnji rok nastupanja zastarjelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka za prekršaje za koje je propisana novčana kazna veća od 3.000,00 KM. Identičan rok propisivao je i član 68 ranijeg Zakona o prekršajima, naknadno izmijenjen i dopunjen. Navedeni relativni rok zastarjelosti, prema članu 30 stav 2 Zakona o prekršajima, prekidao se svakom radnjom nadležnog organa preduzetom radi gonjenja učinioca prekršaja, odnosno izvršenja kazne i zaštitne mjere. Imajući u vidu da je prekršaj počinjen 25. aprila 2006. godine, te da je prvostepeno rješenje kojem su prethodile procesne radnje saslušanja svjedoka i ispitivanja osumnjičenog 4. i 14. decembra 2007. godine doneseno 25. februara 2008. godine, 29. decembra 2008. godine i, konačno, 28. oktobra 2009. godine, Okružni sud je ocijenio da u odnosu na apelanta nije nastupila zastarjelost vođenja prekršajnog postupka. Takođe, po mišljenju Okružnog suda, nije protekao ni apsolutni rok nastupanja zastarjelosti vođenja prekršajnog postupka iz člana 30 stav 3 Zakona o prekršajima, budući da od izvršenja prekršajne radnje nisu protekle četiri godine. U odnosu na odgovorno lice, Okružni sud je zaključio da je protekao rok od dvije godine od izvršenja radnje, te je stoga nastupila apsolutna zastarjelost vođenja prekršajnog postupka iz člana 30 stav 3, a u vezi sa članom 28 stav 1.tačka a) Zakona o prekršajima.
21. Dalje, ispitujući odluku o zaštitnoj mjeri u smislu žalbenih navoda kojim je isticano da ona nije predviđena za predmetnu vrstu prekršaja, Okružni sud je odbio žalbu u navedenom dijelu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. S tim u vezi, obrazloženo je da, iako Zakon o trgovini nije predviđao eksplicitno izricanje zaštitne mjere za prekršaj iz člana 5 navedenog zakona, takvu mogućnost dozvoljavao je član 43 stav 2 u vezi sa članom 42 stav 3 tačka 1 ranijeg Zakona o prekršajima, te je stoga odluka o zaštitnoj mjeri bila zakonita i pravilna. Okružni sud je posebno imao u vidu da je iz sprovedenih dokaza u predmetnom postupku utvrđena nesumnjiva odgovornost apelanta i odgovornog lica i po članu 15 stav 6 Zakona o prekršajima, te stoga nije postojao osnov za drugačiju odluku Okružnog suda u pogledu zaštitne mjere.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što, po apelantovom mišljenju, Osnovni sud nije imao zakonsko pravo da osporenim rješenjem izrekne zaštitnu mjeru, jer je nije izrekao svojim prvim rješenjem od 25. februara 2008. godine. Dalje, apelant tvrdi da nisu ni on niti Tržišna inspekcija Republike Srpske izjavili žalbu protiv prvobitnog rješenja, te je ono u pogledu odluke o zaštitnoj mjeri postalo pravosnažno. Smatra da je Osnovni sud donošenjem rješenja o ispravci povrijedio član 221 Zakona o prekršajima, te je Okružni sud osporenim rješenjem ozakonio nezakonite radnje Osnovnog suda i u cijelosti ignorisao pravno stanovište koje je zauzeo u prethodna dva rješenja. Apelant ističe da se navedenim postupcima redovnih sudova stvara pravna nesigurnost u pravosuđu Bosne i Hercegovine. Apelantu je, takođe, nejasno po kojem pravnom osnovu je kažnjen on kao pravno lice a oslobođeno od odgovornosti odgovorno lice.
b) Odgovor na apelaciju
23. Okružni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te smatra neosnovanim apelantove navode o povredi navedenih prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
24. Osnovni sud u odgovoru na apelaciju je naveo da nije bilo povrede prava na pravično suđenje, jer su u toku predmetnog prekršajnog postupka obezbijeđene proceduralne garancije propisane u članu 6 Evropske konvencije – pravo na odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripreme odbrane i pravo da se okrivljeni brani sam ili posredstvom izabranog branioca.
25. Republička uprava u odgovoru na apelaciju je navela da osporenim odlukama nisu niti su uopšte mogla biti povrijeđena apelantova prava zaštićena članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije. Ističu da su osporene odluke donesene u ponovnom prekršajnom postupku, a u ponovnom postupku su se mogle donijeti posve drugačije odluke od one koja je ukinuta. Dalje, smatra da se ne može govoriti o suštinskoj povredi apelantovog prava na pravično suđenje s obzirom na to da je prije prekršajnog postupka u upravnom postupku odlučeno da se predmetna roba ima oduzeti. Naime, Rješenjem Tržišne inspekcije broj 25/02.1-IM-05/06-228/06 od 4. maja 2006. godine predmetna roba je oduzeta, a zatim je nadležni drugostepeni organ odbio žalbu protiv navedenog rješenja i ono je postalo konačno u upravnom postupku. Republička uprava je istakla da su razlozi za oduzimanje predmetne robe u upravnom postupku inspekcijskog nadzora bile elementarne nezakonitosti na apelantovoj strani, bliže ih opisujući. V.Relevantni propisi
26. Zakon o trgovini („Službeni glasnik RS“ br. 16/96, 25/96 i 52/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Trgovac se može baviti trgovinskom delatnošću (predmet poslovanja) za koju ispunjava propisane uslove.
Rešenje o upisu u registar nadležnog organa, rešenje o ispunjenosti materijalno-tehničkih uslova, kao i rešenje o ispunjenju minimalnih uslova za obavljanje trgovine (original ili overen prepis), lica iz člana 1. ovog zakona dužni su da drže u poslovnim prostorijama, odnosno na svakom prodajnom mestu gde se delatnost obavlja.
Član 15. stav 6.
Trgovac koji obavlja trgovinu na malo ne može prodavati robu za koju nema isprave o njenoj nabavci (otpremnicu, dostavnicu, račun ili sl), odnosno koja nije evidentirana u trgovačkoj knjizi.
Član 67. stav 1. tačka 2. i stav 3.
Novčanom kaznom od 3.000 do 15.000 konvertibilnih maraka kazniće se za prekršaj preduzeće ili drugo pravno lice:
2) ako neovlašćeno obavlja trgovinsku djelatnost tj. bez odobrenja, odnosno bez upisa u registar kod nadležnog organa, odnosno ne drži u poslovnim prostorijama, odnosno prodajnom mestu rešenje o upisu u registar nadležnog organa kao i rešenje o ispunjenu minimalno-tehničkih uslova i rešenje o ispunjenju minimalnih uslova za obavljanje trgovine (član 5);
Za radnje iz stava 1. ovog člana kazniće se za prekršaj i odgovorno lice u preduzeću ili drugom pravnom licu, odnosno kod proizvođača iz stava 2. ovog člana, novčanom kaznom od 300 do 1.500 konvertibilnih maraka.
27. Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 12/94, 16/95, 21/96, 40/98 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 42. stav 3. tačka 1.
Za prekršaj se mogu propisati sledeće zaštitne mere:
1. oduzimanje predmeta, Član 43. stav 3.
Zaštitne mere iz tačke 1, 4 i 5 stava 3. prethodnog člana mogu se pod uslovima predviđenim ovoim zakonom izreći i kad nisu propisane za prekršaj.
Član 68. st. 1. i 3.
Prekršajni postupak ne može se pokrenuti ni voditi:
1. za prekršaj za koji je propisana novčana kazna do 300 KM ili kazna zatvora do 15 dana – kad protekne jedna godina od dana kada je prekršaj učinjen;
2. za prekršaj za koji je propisana novčana kazna u iznosu većem od 300 KM ili kazna zatvora u trajanju dužem od 15 dana kad protekne dvije godina od dana kada je prekršaj učinjen.
Zastarelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka prema odgovornom licu u pravnom licu ceni se prema zastarelosti za preduzimanje prekršajnog postupka prema pravnom licu ako je za isti prekršaj propisana kazna i za pravno lice.
Član 71. stav 3.
Svakim prekidom zastarevanje počinje ponovo teći, ali bez obzira na prekide, zastarelost u svakom slučaju nastaje kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je previđeno u čl. 68, 69 i 70 ovog zakona.
28. Zakon o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06, 1/09, 29/10, 104/11 - O.U.S. i 109/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 85. stav 1.
Prekršajni postupak koji ne bude pravosnažno završen pred sudom do dana početka primjene ovog zakona dovršiće prekršajno odeljenje nadležnog osnovnog suda po postupku iz ranijeg zakona.
Član 87.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Republike Srpske“, a počeće se primjenjivati od 01. septembra 2006. godine.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-001 118 od 31. decembra 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantov punomoćnik je primio 11. februara 2010. godine a apelacija je podnesena 12. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija navedena rješenja Okružnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
36. Ustavni sud, najprije, ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriterijumi ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta primjenjiv član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 20, 21 i 22).
37. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je protiv apelanta i odgovornog lica pokrenut prekršajni postupak, te su prvobitnim rješenjem Osnovnog suda proglašeni krivim za prekršaj iz člana 5 stav 1 u vezi sa stavom 2 Zakona o trgovini i kažnjeni novčanom kaznom, te je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta i odgovornog lica za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini. Navedeno prvobitno rješenje je izmijenjeno rješenjem o ispravci u izreci i obrazloženju, te je dodana zaštitna mjera oduzimanja predmeta. Ustavni sud, zatim, zapaža da je, nakon poništavanja prvostepenih rješenja u dva navrata, Osnovni sud u ponovnom postupku donio osporeno rješenje kojim su apelant i odgovorno lice proglašeni krivim za predmetni prekršaj i kažnjeni novčanom kaznom, obustavljen prekršajni postupak za prekršaj iz člana 15 stav 6 Zakona o trgovini, te je apelantu izrečena zaštitna mjera oduzimanja predmeta. Predmetno rješenje je Okružni sud u žalbenom postupku preinačio u dijelu koji se odnosio na odgovorno lice na način da je u odnosu na njega obustavio prekršajni postupak zbog zastarjelosti, dok je u ostalom dijelu (u odnosu na apelanta) osporeno rješenje Osnovnog suda ostalo neizmijenjeno.
40. Apelant smatra da je prvobitno rješenje (od 25. februara 2008. godine) postalo pravosnažno u pogledu odluke o zaštitnoj mjeri i stoga Osnovni sud nije imao zakonsko ovlašćenje da apelantu izrekne zaštitnu mjeru, te je donošenjem rješenja o ispravci povrijedio član 221 Zakona o prekršajima. Imajući u vidu apelantove navode i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je rješenjima Okružnog suda od 29. maja 2008. godine i 6. aprila 2009. godine zaista utvrđeno da Osnovni sud nije mogao rješenjem o ispravci, na osnovu člana 221 Zakona o prekršajima, mijenjati prvobitno rješenje na način kako je to učinio. Stoga je Okružni sud dva puta ukidao prvostepena rješenja i vraćao na ponovni postupak, te je drugi put, u svom rješenju od 6. aprila 2009. godine, naložio Osnovnom sudu da u ponovnom postupku otkloni povrede na koje je ukazano rješenjem, a koje su se odnosile na nepravilno i nezakonito donošenje rješenja o ispravci, zatim, izvede sve dokaze koji su neophodni za rješavanje spornih pitanja u konkretnom prekršajnom postupku, pazeći i na žalbene prigovore, o kojima Okružni sud nije mogao odlučivati iz razloga što je prvostepeno rješenje bilo zahvaćeno povredom prekršajnog postupka, te obrati pažnju na zastarjelost pokretanja i vođenja prekršajnog postupka. Postupajući po nalogu Okružnog suda, Osnovni sud je u ponovnom postupku saslušao apelanta i odgovorno lice, svjedoka, izvršio uvid u materijalne dokaze, i na osnovu sprovedenog dokaznog postupka, donio osporeno rješenje koje je u odnosu na apelanta potvrđeno i u žalbenom postupku osporenim rješenjem Okružnog suda. Pri tome apelantu je omogućeno da učestvuje u ponovnom postupku i da iznosi svoje primjedbe i predlaže dokaze, te ukaže na sve eventualne nepravilnosti u postupku. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je prvobitno rješenje izmijenjeno rješenjem o ispravci i da su ispravke unesene u rješenje od 27. marta 2008. godine, te da je u daljnjem postupku rješenje od 27. marta 2008. godine ukinuto, tj. stavljeno van snage i više nije imalo pravno dejstvo. Stoga je Osnovni sud iznova sproveo dokazni postupak u kojem je utvrdio sve relevantne činjenice i primijenio relevantne zakonske odredbe, te tako otklonio posljedice nepravilnosti i nedostataka koje su nesporno postojale u prethodnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode vezane za prvobitno doneseno rješenje o počinjenom prekršaju, budući da proizilazi da su redovni sudovi u postupku okončanom osporenim presudama u cijelosti otklonili nedostatke koji su postojali u prethodnim fazama predmetnog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je, nakon ponovo sprovedenog postupka, Osnovni sud, takođe, smatrao cjelishodnim izricanje zaštitne mjere oduzimanja predmetne robe (koja je prethodno bila privremeno oduzeta u upravnom postupku), što je zasnovao na odredbama čl. 4 i 43 stav 3, a vezano za član 42 stav. 3 tačka 1 Zakona o prekršajima, i argumentovano obrazložio. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je i sam apelant priznao predmetni prekršaj, te da mu je izrečena novčana kazna u iznosu manjem nego u prvobitnom rješenju. Kako je, dakle, Osnovni sud ponovo sproveo postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su ponovo utvrđivane činjenice relevantne za odlučenje i omogućeno ispravljanje eventualnih grešaka učinjenih u prethodnom postupku, te donio osporeno rješenje za koje je dao argumentovano obrazloženje, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo proizvoljne primjene procesnog prava.
41. U pogledu apelantovog navoda da je on kažnjen kao pravno lice, a odgovorno lice oslobođeno od odgovornosti, Ustavni sud zapaža da prvenstveno odgovorno lice nije oslobođeno od odgovornosti, nego je obustavljen postupak protiv njega zbog zastarjelosti. Dalje, redovni sudovi su ocijenili i zastarjelost vođenja postupka prema apelantu i utvrdili da, prema relevantnim odredbama Zakona o prekršajima i Zakona o trgovini, nije nastupila zastarjelost za vođenje prekršajnog postupka protiv apelanta, što su iscrpno obrazložili u osporenim odlukama. S tim u vezi, imajući u vidu visinu zaprijećene novčane kazne za predmetni prekršaj i relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud zapaža da u pogledu apelanta nije protekao relativni rok zastarjelosti s obzirom na poduzimanje niza procesnih radnji i vraćanje predmeta na ponovni postupak, kojima se zastarjelost prekidala. Dalje, nesporno je da nije protekao ni apsolutni rok zastarjelosti s obzirom na to da od dana kada je prekršaj učinjen (period od 19. do 25. aprila 2006. godine) nisu protekle četiri godine do dana donošenja konačne odluke u postupku (31. decembar 2009. godine). Stoga se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi vezani za zastarjelost predmetnog prekršajnog postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud pogrešno primijenio važeći Zakon o prekršajima kad je obustavio prekršajni postupak protiv odgovornog lica. Naime, prema prelaznim odredbama važećeg Zakona o prekršajima, u predmetnom postupku se primjenjivao stari Zakon o prekršajima (koji su sudovi zaista i primjenjivali u predmetnom postupku), čijom odredbom člana 68 stav 3 je propisano da se zastarjelost za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka prema odgovornom licu u pravnom licu ocjenjuje prema zastarjelosti za preduzimanje prekršajnog postupka prema pravnom licu, ako je za isti prekršaj propisana kazna i za pravno lice. Međutim, Ustavni sud smatra da ta činjenica (obustava prekršajnog postupka protiv odgovornog lica), u okolnostima konkretnog slučaja sama po sebi ne može predstavljati povredu apelantovih ustavnih prava. Ovo zbg toga što Ustavni sud nije našao proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi u osporenim odlukama, primjenom relevantnih odredaba Zakona o trgovini i Zakona o prekršajima, nespornim utvrdili da prekršajni postupak protiv apelanta nije zastario.
42. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka u odnosu na apelanta. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporena rješenja i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
43. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku, te da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom da odredbe relevantnog materijalnog i procesnog prava nisu bile proizvoljno primijenjene, niti su apelantu bile uskraćene procesne garancije prava na pravičan postupak.
45. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić