Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1611/11 (B. P.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1611/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1611/11, rješavajući apelaciju Božice Pejaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Božice Pejaković.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 004290 12 Gž od 22. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Božica Pejaković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Srpca, koju zastupa Draginja Aničić, advokat iz Srpca, podnijela je 5. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Osnovnim sudom u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 72 0 P 004290 99 P. Apelantkinja je podneskom od 5. juna 2013. godine dopunila apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 12. aprila 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 23. aprila 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju.
3. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je punomoćniku apelantkinje 22. maja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Lj. A. (u daljnjem tekstu: tužiteljka) je 16. februara 1999. godine podnijela Osnovnom sudu u Srpcu tužbu protiv apelantkinje i M. S. radi utvrđivanja prava svojine. U toku postupka tužba je proširena tako što su kao tužiteljke navedene i G. J. i B. Š., dok su kao tuženi navedeni i J. Đ., M. Đ. D. Đ. i B. Đ., kojima je zbog nepoznatog boravišta postavljen privremeni staralac B. G.
6. Presudom Osnovnog suda u Srpcu broj P-25/99 od 16. maja 2001. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud utvrdi da je pravni prednik tužiteljke vlasnik k.č. br. 248, površine 1.3750 m², upisane u p.l. br. 367 k.o. Povelič (po starom premjeru k.č. br. 137/1, upisana u zk.ul. br. 60 k.o. Inađol), zahtjev da se apelantkinji naloži da tužiteljkama preda u posjed predmetne nekretnine, zahtjev da se stavi van snage Presuda istog suda broj P-41/94 od 26. aprila 1996. godine, kao i predlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja predmetnim nekretninama. Istom presudom tužiteljke su obavezane da apelantkinji naknade troškove postupka u iznosu od 1.430,00 KM.
7. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2254/01 od 19. oktobra 2004. godine odbijena je žalba tužiteljki i potvrđena je prvostepena presuda.
8. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 023 od 12. januara 2007. godine uvažena je revizija tužiteljki, ukinuta je Presuda Okružnog suda broj Gž-2254/01 od 19. oktobra 2004. godine i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da su nižestepeni sudovi propustili da po službenoj dužnosti paze na stranačku sposobnost, čime su počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da se, prema stanju spisa, može zaključiti da su tuženi kojima je postavljen privremeni staralac davno umrli.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-000310 od 30. marta 2007. godine uvažena je žalba tužiteljki, ukinuta je Presuda Osnovnog suda u Srpcu broj P-25/99 od 16. maja 2001. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
10. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je rješenjem od 18. januara 2008. godine naložio tužiteljkama da urede tužbu. Nakon toga, tužiteljke G. J. i B. Š. su 9. i 14. decembra 2010. godine dostavile sudu izjavu i podnesak iz kojih proizilazi da ne žele voditi spor protiv apelantkinje.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 P 004290 99 P od 11. februara 2011. godine odbačena je tužba tužiteljki G. J. i B. Š. u predmetnoj pravnoj stvari.
12. Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 004290 99 P od 14. juna 2012. godine odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev Lj. A. (tužiteljke) bliže opisan u dispozitivu presude, te je obavezao tužiteljku da apelantkinji naknadi troškove postupka u iznosu od 4.296,00 KM.
13. Iz odgovora Osnovnog suda proizilazi da je protiv navedene presude tužiteljka podnijela žalbu Okružnom sudu, te da se predmetni spis od 15. novembra 2012. godine nalazi kod Okružnog suda na nadležnom postupanju.
14. Iz dopune apelacije proizilazi da je Okružni sud 22. aprila 2013. godine donio Presudu broj 72 0 P 004290 12 Gž, kojom je postupak pravosnažno okončan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja je navela hronologiju parničnog postupka koji je pokrenut tužbom 16. februara 1999. godine, istaknuvši da traje nerazumno dugo, te da je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku ponovni postupak pred prvostepenim sudom. Apelantkinja je navela da je tokom postupka pred prvostepenim sudom u Srpcu isticala da su umrla lica koja su označena kao tužena, ali da je sud apelantkinjine navode ignorisao tako da je nakon donošenja odluka na tri instance predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog toga što se parnični postupak ne može voditi protiv umrlih lica. Propust prvostepenog suda da vodi računa o procesnim smetnjama za vođenje postupka, po mišljenju apelantkinje, doprinio je tome da predmetni postupak traje ovako dugo, odnosno da 12 godina nosi teret tužene sa sumnjom u ishod spora. Dalje, apelantkinja je navela da prvostepeni sud u ponovnom postupku proizvoljno primjenjuje pozitivne propise na štetu apelantkinje, što se ogleda u tolerisanju nepostupanja punomoćnika tužiteljke po rješenju suda kojim je naloženo da uredi predmetnu tužbu. Takođe, u apelaciji je zatražena i naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
16. Apelantkinja je podneskom od 5. juna 2013. godine dopunila apelaciju informišući Ustavni sud da je u međuvremenu postupak pravosnažno okončan presudom Okružnog suda donesenom 22. aprila 2013. godine. U dopuni apelacije je istaknuto da apelantkinja ukazuje na dužinu cjelokupnog postupka pred nadležnim sudovima, te da apelantkinja opravdano traži naknadu nematerijalne štete, imajući u vidu navedeno činjenično stanje i postupanje tužiteljke u konkretnom postupku, kao i činjenicu da se apelantkinja zalagala za brže okončanje predmetnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je u predmetnom postupku donio presudu protiv koje je podnesena žalba, te da se predmet od 15. novembra 2012. godine nalazi kod Okružnog suda na postupanju po izjavljenoj žalbi. S obzirom na to da se predmetni spis nalazi kod drugostepenog suda, Osnovni sud se izjasnio samo na pojedine dijelove navoda iz apelacije u skladu sa podacima koje posjeduje u CMS sistemu (od 20. jula 2009. godine). Osnovni sud je u odgovoru naveo da je nakon tog perioda održao nekoliko ročišta, te da je preduzeo brojne radnje radi rješavanja predmeta broj 72 0 P 004290 99 P. Takođe, sud navodi da je sa organizacione i formalno-pravne strane preduzeo sve u skladu sa zakonom radi rješavanja predmeta, ali se postavlja pitanje ispunjenosti procesnopravnih i materijalnopravnih pretpostavki za mogućnost ranijeg rješavanja predmeta u skladu sa zakonom i pravom stranaka da disponiraju u sporu. U pogledu proizvoljne primjene Zakona o parničnom postupku zbog čega postupak neopravdano dugo traje, sud je naglasio da se o njemu ne može očitovati zbog nemogućnosti uvida u spis.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelantkinja se obratila Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom okončan Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 004290 12 Gž od 22. aprila 2013. godine. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na član 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije nije bila donesena odluka po žalbi tužiteljke, te smatra da je apelacija, u odnosu na pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, bila dopustiva već u vrijeme podnošenja. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelantkinja navodi da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuihvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
26. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno da podsjeti da su apelanti, u smislu člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je apelantkinja, u smislu odredbe člana 19 stav 5 Pravila Ustavnog suda, informisala Ustavni sud da je postupak u međuvremenu pravomsnažno okončan 22. aprila 2013. godine.
Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni parnični postupak pokrenut 16. februara 1999. godine, koji je prema stanju spisa okončan 22. aprila 2013. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine predmetnog parničnog postupka jeste 14 godina i dva mjeseca. Osim toga, pošto se radi o apelantkinjinoj imovini, za koju tužiteljka traži utvrđenje prava svojine, Ustavni sud zaključuje da je ishod predmetnog parničnog postupka značajan za apelantkinju.
28. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je tužiteljka pokrenula parnični postupak protiv apelantkinje i drugih tuženih radi utvrđivanja prava svojine, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo sprovesti, u konkretnom slučaju može govoriti o relativno složenom predmetu.
29. U vezi s ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u predmetnom postupku donio presudu nakon više od dvije godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda nakon tri godine i pet mjeseci. Međutim, rješenjem Vrhovnog suda, nakon dvije godine i dva mjeseca, ukinuta je drugostepena presuda i predmet je vraćen na ponovno suđenje zbog povrede odredaba parničnog postupka (procesne smetnje za vođenje predmetnog postupka). Nakon toga, Okružni sud je nakon dva mjeseca (30. marta 2007. godine) ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku nakon tri godine i deset mjeseci donio rješenje kojim je odbačena tužba tužiteljki G. J. i B. Š., dok je presudu u predmetnoj stvari donio nakon pet godina i dva mjeseca. Nakon toga, Okružni sud je poslije nepunih osam mjeseci donio konačnu odluku tako što je odbio kao neosnovanu žalbu tužiteljke i potvrdio prvostepenu presudu. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je donio odluku u ponovnom postupku protiv koje je podnesena žalba, te da je preduzeo brojne radnje radi bržeg rješavanja predmeta broj 72 0 P 004290 99 P, dok se nije izjasnio u pogledu proizvoljne primjene Zakona o parničnom postupku zbog toga što se predmetni spis nalazi kod Okružnog suda. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije doprinijela dužini parničnog postupka imajući u vidu da je u postupku pred prvostepenim sudom isticala procesne nedostatke za vođenje postupka koje je sud ignorisao. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u konkretnom slučaju donio presudu koja je ukinuta zbog procesnih nedostataka i predmet je vraćen na ponovni postupak, što znači da Osnovni sud nije postupao djelotvorno u predmetnom postupku. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku tužiteljka tražila da sud utvrdi njeno pravo svojine na predmetnim nekretninama dok je apelantkinja tužena, kao i da su sve u međuvremenu donesene odluke bile u korist apelantkinje, kao i presuda Okružnog suda od 22. aprila 2013. godine kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak. Ocjenjujući navedeno, kao i činjenicu da apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da da postoji kršenje prava apelantkinje na suđenje u «razumnom roku» kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
31. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o povredi ostalih segmenata prava na pravično suđenje zasnivaju na navodima o nerazumno dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelantkinje u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
Pitanje naknade nematerijalne štete
32. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
33. Uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti predmeta, Ustavni sud smatra da je odgovarajuća satisfakcija za apelantkinju odluka kojom se utvrđuje kršenje ustavnih prava, a s obzirom i na činjenicu da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda predmetni postupak okončan.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni parnični postupak radi utvrđivanja prava svojine trajao 14 godina i dva mjeseca, pri čemu apelantkinja svojim ponašanjem nije uticala na dužinu postupka, a Osnovni sud nije ponudio razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.
35. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić