Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4609/12 (J. B., H. M., F. Š., E. M., D. M., V. G., V. M., I. M., Z. Š., D. V., M. V., J. V., S. S. i M. B.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Pristup sudu
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4609/12

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4609/12, rješavajući apelacije Josipa Bošnjaka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Josipa Bošnjaka, Halila Maksumića, Filipa Šunjića, Envera Maksumića, Damira Medića, Veselke Gadže, Vinka Mihaljevića, Ibrahima Maksumića, Zije Špage, Darka Vukojevića, Mate Vukojevića, Jure Vujice, Stanka Skoke i Milana Bezera podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 I 015683 12 Gži od 16. novembra 2012.

godine, broj 63 0 I 015680 12 Gži od 1. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015771 12 Gži od 1. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015681 12 Gži od 1. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015657 12 Gži od 1.

februara 2013. godine, broj 63 0 I 015839 12 Gži od 1. februara 2013.

godine, broj 63 0 I 015655 12 Gži od 18. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015677 12 Gži od 18. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015770 12 Gži od 25. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015674 12 Gži od 25.

februara 2013. godine, broj 63 0 I 015672 12 Gži od 18. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015676 12 Gži od 18. februara 2013. godine, broj 63 0 I 015840 12 Gži od 25. februara 2013. godine i broj 63 0 I 015843 12 Gži od 18. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Bošnjak, Halil Maksumić, Filip Šunjić, Enver Maksumić, Damir Medić, Veselka Gadže, Vinko Mihaljević, Ibrahim Maksumić, Zijo Špago, Darko Vukojević, Mate Vukojević, Jure Vujica, Stanko Skoko i Milan Bezer (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 22. decembra 2012. godine do 9. marta 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Apelacije su evidentirane pod sljedećim brojevima: AP 4609/12, AP 743/13, AP 744/13, AP 745/13, AP 746/13, AP 747/13, AP 1032/13, AP 1033/13, AP 1034/13, AP 1035/13, AP 1036/13, AP 1037/13, AP 1038/13 i AP 1039/13. Dakle, ukupno je podneseno 14 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4609/12.

3. Ustavni sud je uzeo u obzir odgovore na apelaciju od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Službe za branitelje iz domovinskog rata, društvene djelatnosti i opću upravu općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: Služba), dobijene povodom identičnog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 2115/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2115/12 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

II.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su, uz pomoć punomoćnika, Službi podnijeli zahtjeve za izvršenje rješenja koje je ta Služba donijela po službenoj dužnosti, kojima je utvrđeno pravo apelanata na ličnu invalidninu.

6. Služba je, u ovim postupcima, po službenoj dužnosti, tokom 2011. godine, donijela zaključke kojima je navedeno da će se iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, na račun punomoćnika apelanata u roku od 15 dana od dostavljanja tih zaključaka.

7. Odlučujući o prijedlozima apelanata za dozvolu izvršenja protiv općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: izvršenik), na temelju spomenutih zaključaka Službe, Općinski sud je donio rješenja broj 63 0 I 015683 12 I od 18. juna 2012. godine, broj 63 0 I 015680 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015771 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015681 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015657 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015839 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015655 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015677 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015770 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015674 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015672 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015676 12 I od 24. septembra 2012. godine, broj 63 0 I 015840 12 I od 24. septembra 2012. godine i broj 63 0 I 015843 12 I od 24. septembra 2012. godine, kojima se proglasio apsolutno nenadležnim u predmetnim izvršnim stvarima, ukinuo sve provedene radnje u postupcima i prijedloge apelanata za izvršenje odbacio.

8. U obrazloženjima rješenja Općinski sud je istakao da su u ovim slučajevima apelanti predložili izvršenja na novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskim računima preko kojih izvršenik vrši isplate, tako da sud blokira račune izvršenika i po njihovoj pravosnažnosti i izvršnosti, naloži banci isplatu sredstava određenih rješenjima o izvršenju. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da je članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) propisano da rješenja o pravima na naknade iz čl. 8, 19. i 25. tog Zakona, po službenoj dužnosti, provodi nadležni prvostepeni organ. Također, Općinski sud je konstatirao da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a sve u skladu s članom 21. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06; u daljnjem tekstu: ZIP), propisano da sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi spada li rješavanje spora u sudsku nadležnost, dok je stavom 2. propisano da kad sud tokom postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, proglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu. Konačno, prvostepeni sud je naveo da, slijedom navedenog, proizlazi da sud nije nadležan za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, zbog čega je temeljem člana 16. stav 2. ZPP, a u vezi sa članom 21. ZIP, odlučio kao u dispozitivima rješenja.

9. Odlučujući o žalbama apelanata protiv prvostepenih rješenja, Kantonalni sud je donio osporena rješenja navedena u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepena rješenja.

10. Kantonalni sud je u obrazloženjima rješenja, između ostalog, istakao da iz stanja spisa proizlazi da u ovim slučajevima apelanti zahtijevaju da se putem suda provede izvršenje troškova postupaka koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelanti smatraju da je u vezi s izvršenjem naknada, s osnova lične invalidnine, prema odredbi člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nadležan da postupa prvostepeni organ, a da je u vezi s izvršenjem troškova postupaka, nastalih tim povodom, prema odredbi člana 59. tog Zakona i člana 273. stav 2. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99; u daljnjem tekstu: ZUP), nadležan da postupa prvostepeni sud. Međutim, drugostepeni sud je istakao da, kada su stranci u postupku ostvarivanja prava na naknade, za koje je izvršenje nadležan prvostepeni organ, odmjereni i troškovi postupka, onda je zbog njihove akcesornosti nadležan da ih izvršava prvostepeni organ, a ne redovni sud. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi u suprotnom došlo do dualizma tako da bi izvršenje, u pogledu glavne stvari, provodio upravni organ, a u pogledu troškova postupka redovni sud, te bi, imajući u vidu navedeno, s pravnog aspekta takvo stajalište bilo neprihvatljivo. Također, Kantonalni sud je istakao da nije stav tog suda da odluke upravnih organa ne provodi sud, naprotiv, tačno je da ih provodi, samo je upitno u kojim slučajevima, ali u predmetnim slučajevima sigurno ne. Na kraju, drugostepeni sud je konstatirao da, ako je zakonom propisano da izvršenje, u pogledu glavne stvari, kao što je u ovim predmetima slučaj, provodi određeni organ, onda je taj organ nadležan i za izvršenje troškova postupka, nastalih tim povodom.

III.Apelacije

a) Navodi iz apelacija

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da je sudsko izvršenje jedini način da osiguraju prinudnu naplatu svojih novčanih potraživanja, koja su im utvrđena zaključcima organa uprave, pozivajući se pri tome na odredbe člana 273. stav 2. ZUP-a u kojem je navedeno da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem. Nadalje, apelanti ističu da je izvršenik donio predmetne zaključke u kojima je navedeno da će se iz budžeta Federacije Bosne i Hercegovine isplatiti troškovi postupaka, ali da ti troškovi nisu isplaćeni do dana podnošenja apelacija, te su stoga apelanti sudskim putem zatražili izvršenje obaveza po tim zaključcima, jer nemaju apsolutno nikakvog drugog načina da prisile izvršenika na isplatu dužnih troškova. Isto tako, apelanti citiraju odredbe čl. 273. stav 2. i 280. stav 2. ZUP, konstatujući da su u konkretnim slučajevima bili ispunjeni svi uvjeti da se postupi po prijedlozima za dozvolu izvršenja.

12. Također, apelanti ističu da Kantonalni sud u pobijanim odlukama neutemeljeno navodi da je za izvršenje prava na naknade nadležan prvostepeni organ, pa je navodno zbog akcesornosti prvostepeni organ nadležan izvršiti i troškove postupaka. Naime, navedeno je da su se apelanti u svojim žalbama osvrnuli na činjenice kako im izvršenik nije isplatio, pored troškova postupka, niti zaostale obroke invalidnina, iako je izvršenik proveo sve radnje u postupku, odnosno poduzeo sve što mu zakon nalaže, ali je izostala isplata. Isto tako, apelanti tvrde da obrazloženja pobijanih rješenja nisu utemeljena, jer se u konkretnim slučajevima ne radi ni o kakvom dualizmu, već je, po njihovom mišljenju, sud nadležan za «prisilno izvršenje», kako zaostalih invalidnina, tako i troškova postupka, sve u smislu relevantnih odredbi ZUP. Također, apelanti navode da im je jasno da je i naknade, ali i troškove postupka, trebao isplatiti izvršenik putem nadležnih institucija za isplatu tih dugovanja, jer je i zakonom propisano, na osnovu člana 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, da rješenja o pravima na naknade «provodi» prvostepeni organ ex officio, dok je članom 58. stav 1. tog zakona propisano da troškove postupka u vezi s ostvarivanjem prava prema tom zakonu snosi organ koji vodi postupak. Međutim, kako ti troškovi nisu isplaćeni, apelanti su zakonskim putem tražili njihovu prisilnu naplatu. Slijedom navedenog, apelanti ponavljaju kako im izvršenik, ukoliko neće ili ne može isplatiti predmetne troškove, ne ostavlja nikakvu alternativu, osim traženja isplate zakonskim (prisilnim) putem, jer nema drugog zakonskog načina da se izvršenik prisili na isplatu dugovanja prema apelantu, a niti prvostepeni organ ima način da prisili bilo koju instituciju ili organ da isplati predmetna potraživanja apelantima. Na kraju, apelanti ističu kako smatraju da će Ustavni sud uvažiti njihove navode, donijeti pravičnu odluku i dosuditi im troškove postupka.

b) Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da niti jedno od prava navedenih u apelaciji nije apelantima povrijeđeno, te je predložio da Ustavni sud apelacije odbije kao neosnovane.

14. U odgovoru na apelacije Općinski sud je, između ostalog, istakao da tokom postupka nije učinio niti jednu od povreda ljudskih prava i sloboda koje su apelanti naveli u apelaciji, te je zbog toga predložio da Ustavni sud odbije apelacije kao neosnovane.

15. U odgovoru na apelacije Služba je, između ostalog, konstatirala da je postupila u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i u okviru svojih nadležnosti provela izvršne akte. IV.Relevantni propisi

16. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH» br. 33/04 i 56/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Prava ratnog vojnog invalida su:

1.lična invalidnina;

2.dodatak za njegu i pomoć od drugog lica;

3.ortopedski dodatak;

4.druga prava iz glave VI ovog Zakona.

Član 19.

Prava članova porodice poginulog, umrlog, nestalog branioca i umrlog ratnog vojnog invalida su:

1. porodična invalidnina;

2.uvećana porodična invalidnina;

3.pomoć u slučaju smrti;

4.druga prava iz glave VI ovog Zakona.

Član 25.

Članovi porodice ratnog vojnog invalida koji su ostvarili pravo na porodičnu invalidninu i koji su sa tim licem u vrijeme do njegove smrti živjeli u zajedničkom domaćinstvu, imaju pravo na jednokratnu novčanu pomoć u visini 100% od osnovice iz člana 12. stav 2. ovog Zakona, ukoliko to pravo ne mogu ostvariti po drugom osnovu.

Jednokratnu novčanu pomoć može ostvariti samo jedno lice iz stava 1. ovog člana, bez obzira na broj članova zajedničkog domaćinstva.

Član 39.

Rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. ovog Zakona, po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ.

Član 58. stav 1.

Troškove postupka u vezi sa ostvarivanjem prava, prema ovom Zakonu, snosi organ koji vodi postupak.

Član 59.

Na pitanja koja se odnose na izvršenja, nasljedna prava i druga pitanja koja nisu regulirana ovim Zakonom primjenjivat će se važeći zakonski i podzakonski propisi.

17. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 16. st. 1. i 2.

(1)Sud u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost.

(2)Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud nego neki drugi organ vlasti, oglasit će se nenadležnim, ukinuti provedene radnje u postupku i odbaciti tužbu.

18. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 21. stav 1.

(1)U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

19. Zakon o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 115. stav 4.

(4) Ako organ u rješenju ne odluči o troškovima, navest će se da će se o troškovima donijeti poseban zaključak.

Član 273. stav 2.

(2)Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi se sudskim putem. [...]. Član 280. stav 2.

(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti jeste osnov za sudsko izvršenje. To izvršenje provodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje. V.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnim slučajevima predmet osporavanja apelacijama su rješenja Kantonalnog suda, navedena u izreci ove odluke, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelanti su primili u periodu od 24. novembra 2012. godine do 2. marta 2013. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 22. decembra 2012. godine do 9. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VI.Meritum

24. Apelanti osporavaju navedena rješenja Kantonalnog suda tvrdeći da im je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).

25. Ustavni sud konstatira da je u postupcima koji su okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda odlučivano o prijedlozima apelanata da se sudskim putem prinudno provede izvršenje troškova postupaka koji su nastali u postupcima za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetima građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li su postupci pred sudom bili pravični onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

26. Apelanti, u suštini, smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog pogrešne primjene procesnog prava, budući da su se redovni sudovi proglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u konkretnim slučajevima, te da im je osporenim odlukama redovnih sudova onemogućen pristup sudu.

27. U odnosu na apelacione navode o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

28. Ustavni sud zapaža da je osnovno ustavno-pravno pitanje u konkretnom slučaju to da li su redovni sudovi, proglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata određenih u postupcima vođenim na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

29. U prilog svojim navodima apelanti se pozivaju na relevantne odredbe ZUP-a, kao općeg procesnog zakona, kojima je propisano da se izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodi sudskim putem, odnosno da je rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadrži potvrdu izvršnosti osnov za sudsko izvršenje, koje izvršenje se provodi po propisima koji važe za sudsko izvršenje. S druge strane, Ustavni sud uočava da su se redovni sudovi proglasili apsolutno nenadležnim za postupanje u predmetnim izvršnim stvarima, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, kao lex specialisa, kojima je derogirana primjena općih procesnih zakona, jer taj zakon propisuje za ostvarenje prava sadržanih u tom zakonu, odnosno za provođenje rješenja donesenih po osnovu tog zakona apsolutnu nadležnost organa uprave, odnosno da rješenja o pravima na naknade provodi prvostepeni organ ex officio, odnosno da troškove postupka u vezi ostvarivanja prava prema tom zakonu snosi organ koji vodi postupak.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da novčana potraživanja sadržana u odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica spadaju u kategoriju socijalnih davanja koje javna vlast u okviru slobodnog polja procjene regulira na način koji procijeni da je najprikladniji društvenim potrebama, s jedne strane, i mogućnostima i prilikama društvene zajednice koja je u pitanju, s druge strane. Prema tome obim i sadržaj tih prava, kao i mehanizmi ostvarivanja u cijelosti se nalaze u domenu slobodne procjene javne vlasti. Dovodeći navedeno u vezu s konkretnim pitanjem, Ustavni sud ukazuje da su ostvarivanja određenih novčanih potraživanja iz oblasti socijalne zaštite branilaca i članova njihovih porodica u Federaciji Bosne i Hercegovine regulirana posebnim zakonom, koji kao lex specialis ovu materiju u cijelosti stavlja u nadležnost organa uprave.

31. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, proglašavajući se apsolutno nenadležnim za postupanje po prijedlozima apelanata za prinudno izvršenje novčanih potraživanja apelanata utvrđenih u upravnim postupcima na osnovu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, nisu povrijedili njihovo pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

Pitanje troškova postupka

34. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacija, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacija isključivo snose apelanti.

VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu procesnog prava na štetu apelanata. Naime, slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili svoj stav da nisu nadležni da izvršavaju zaključke Službe, budući da je u konkretnom slučaju zakonom propisano da izvršenje, glede glavne stvari, provodi određeni organ uprave, pa je onda taj organ nadležan i za izvršenje troškova postupka nastalih tim povodom.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4609/12 (J. B., H. M., F. Š., E. M., D. M., V… | Sudska praksa | Aktio