Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1560/10 („Nafaka“ d.o.o. iz Tuzle)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Povrat u prijašnje stanje
- Pristup sudu
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1560/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1560/10, rješavajući apelaciju „Nafaka“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Nafaka“ d.o.o., podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-09-000601 od 26. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-08-001933 od 16. septembra 2009. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Nafaka“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koju zastupa Jasminka Brkičević, kao ovlašteno lice za zastupanje kod apelanta, podnijela je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-09-000601 od 26. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-08-001933 od 16. septembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od MUP Policijska uprava, Policijska stanica Centar (u daljnjem tekstu: ovlašteni organ) Kantonalnog tužilaštva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 11. marta 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 18. marta 2011. godine, Općinski sud 25. marta 2011. godine, a Kantonalno tužilaštvo 21. marta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. aprila 2011. godine.
5. Ustavni sud je 9. aprila 2013. godine od Općinskog suda zatražio da mu dostavi na uvid spis broj 032-0-Pr-08-001933, što je i učinjeno 15. aprila 2013. godine. Nakon uvida, spis je vraćen Općinskom sudu 14. maja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, uvida u spis i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Ovlašteni organ je 23. septembra 2008. godine apelantu izdao Prekršajni nalog broj 100-727-707-6 zbog prekršaja iz člana 203. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZBSP), kažnjivog po članu 233. stav 1. istog zakona. Apelantu je prekršajni nalog uručen poštom 24. septembra 2008. godine na adresu 27. mart broj 49, koja je bila označena i u prekršajnom nalogu. Apelant nije prihvatio odgovornost i izjavio je zahtjev za sudsko odlučivanje.
8. Ovlašteni organ je 23. septembra 2008. godine, u povodu istog događaja, apelantovom vozaču također izdao Prekršajni nalog broj 100-727.706.8. zbog prekršaja iz člana 203. stav 1. ZBSP, kažnjivog po članu 235. st. 1. i 4. tačka 29. istog zakona. Apelantov vozač je u posebnom postupku na usmenom pretresu prihvatio odgovornost za prekršaj, pa je rješenjem od 10. septembra 2009. godine postupak protiv njega obustavljen i prekršajni nalog protiv njega je postao konačan i izvršan.
9. Ovlašteni organ je pri izdavanju prekršajnih naloga protiv apelanta i njegovog vozača izdao i potvrdu o privremenom oduzimanju potvrde o vlasništvu vozila i registarskih tablica. U potvrdi je, kao apelantova adresa, navedena Ulica Meme Suljevića bb.
10. Općinski sud je dopisom od 25. augusta 2009. godine od Privrednog odjeljenja - Registar suda, radi daljeg vođenja prekršajnog postupka zatražio provjeru adrese apelantovog sjedišta jer mu, kako je navedeno, „pozivi za usmeni pretres nisu mogli biti uručeni na adresu Ulica Meme Suljevića do broja 1, te na adresu Ulica 27. mart broj 49. U spis je uložen neuručeni poziv na adresu Ulica 27. mart broj 49, s naznakom dostavljača da je dostavljanje prokušano 4. augusta 2009. godine i da je apelant odselio sa date adrese.
11. Privredno odjeljenje - Registar suda je 9. septembra 2009. godine Općinskom sudu dostavilo Izvod iz sudskog registra prema kojem je apelantovo sjedište Ulica 27. mart broj 49.
12. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-Pr-08-001933 od 16. septembra 2009. godine odlučio da je Prekršajni nalog broj 100.727.707.6 8 od 23. septembra 2008. godine, izdat od ovlaštenog tijela u prekršajnom postupku protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 233. stav 1. tačka 19. u vezi s članom 203. stav 1. ZBSP, postao konačan i izvršan danom donošenja tog rješenja, zbog apelantovog propuštanja da se pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres zakazan po njegovom zahtjevu za sudsko odlučivanje, jer se smatra da je propuštanjem prihvatio odgovornost za prekršaj.
13. U obrazloženju rješenja je ukazano: „(…) na pretres nije pristupio predstavnik okrivljenog pravnog lica „Nafaka“ d.o.o. Tuzla, kao podnosilac zahtjeva za sudsko odlučivanje, iako mu je poziv upućen preporučenom poštom na adresu sjedišta pravnog lica ulica 27. mart broj 49, te je dana 4. avgusta 2009. godine prokušano dostavljanje poziva okrivljenom, kada je dostavljač na dostvanici konstatovao da je primalac odselio sa naznačene adrese. Prema izvodu iz sudskog registra Općinskog suda u Tuzli od 09.09.2009. godine registrovana adresa sjedišta pravnog lica je u ulici 27. mart broj 49. Kako je ovakav način uručenja poziva okrivljenom izvršen u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, jer je poziv upućen preporučenom poštom na registrovanu adresu sjedišta pravnog lica, to sud cijeni da je okrivljeni uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa“. S obzirom da se apelant, kao uredno obaviješten, u zakazano vrijeme nije pojavio pred sudom, zaključeno je da se ima smatrati da je prihvatio odgovornost za počinjeni prekršaj propuštanjem da se pojavi, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
14. Općinski sud je pokušao dostaviti rješenje apelantu 19. septembra, te 22. septembra 2009. godine kada mu ga je i uručio na adresu Ulica 27. mart broj 49.
15. Apelant je protiv rješenja Općinskog suda izjavio žalbu 28. septembra 2009. godine. Apelant je u žalbi, pored ostalog, istakao da je njegova adresa Ulica 27. mart broj 49 i da je kao takva i upisana kao sjedište u sudskom registru, pa da Općinski sud nije mogao donijeti odluku samo na temelju navoda dostavljača da je odselio s navedene adrese.
16. Općinski sud je 10. novembra 2009. godine uzeo izjavu od dostavljača N.Š.
zaposlenog u BiH Pošte na okolnost zašto je 4. augusta 2009. godine, prilikom dostavljanja poziva za usmeni pretres apelantu na adresu Ulica 27. mart broj 49 na dostavnici konstatovao „odselio“. Dostavljač je izjavio da je navedenu oznaku stavio „iz razloga što je prilikom uručenja pošiljke na naznačenu adresu, otac ovlaštenog lica apelanta, M.B., izjavio da je navedena firma (apelant) odselila sa navedene adrese“ te „da se radi o porodičnoj kući na kojoj nema istaknutog naziva firme“.
17. Općinski sud je spis sa žalbom dostavio na odlučivanje Kantonalnom sudu.
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj 003-0-Pžp-09-000601 od 26. februara 2010.
godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda. Kantonalni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da je apelant uredno obaviješten u skladu sa članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, pa da je prvostepeni sud, shodno navedenom, pravilno postupio kada je, u skladu s članom 45. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima FBiH, zaključio da je apelant propuštanjem da se pojavi prihvatio odgovornost i donio rješenje kojim je prekršajni nalog izdat od ovlaštenog organa postao konačan i izvršan.
19. Apelantu je rješenje Kantonalnog suda uručeno 1. aprila 2010. godine na adresu Ulica 27. mart broj 49.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je uskraćeno da učestvuje u sudskom postupku, odnosno da ima usmeno saslušanje, pravo na jednakost strana u postupku, pravo na odbranu, te pravo na obrazloženu presudu. Apelant tvrdi da su i prvostepeni i drugostepeni sud, suprotno jasnim zakonskim odredbama, zaključili da je uredno obaviješten jer mu je poziv „upućen“ preporučenom pošiljkom iako iz Zakona o prekršajima proizilazi da poziv mora da bude „uručen“ putem preporučene pošte. Nadalje, apelant tvrdi da adresa njegovog sjedišta, prijavljena u sudskom registru, tj. Tuzla, Ulica 27. marta broj 49, nije promijenjena, da je drugostepeni sud navode iz žalbe u tom dijelu ignorirao, odnosno da su i prvostepeni i drugostepeni sud vjerovali ličnom stavu i zaključku dostavljača pošte. Apelant tvrdi da je dokazao da je bio dostupan i dostižan sudu jer je dokazao da nije promijenio adresu, tj. sjedište.
b) Odgovor na apelaciju
21. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je ovaj sud postupao suprotno Zakonu o prekršajima, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Općinski sud je u odgovoru istakao da je u obrazloženju osporenog rješenja, koje je potvrđeno i rješenjem Kantonalnog suda, dao obrazloženje u vezi s odredbama materijalnog i procesnog prava te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Ovlašteni organ je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da je prilikom kontrole saobraćaja zaustavljeno apelantovo vozilo kojim je upravljao vozač S.I., da je utvrđena tehnička neispravnost vozila, zbog čega su izdati prekršajni nalozi i apelantu i vozaču S.I. Zatim, ukazano je da su oba prekršajna naloga uredno dostavljena apelantu, te njegovom vozaču.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Značenja izraza (1) Posebni izrazi u smislu ovog zakona imaju sljedeće značenje:
8) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte (…) na registriranu adresu sjedišta pravnog lica.
Član 7.
Prava osoba okrivljenih za prekršaje Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo zahtijevati da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takve osobe imaju pravo:
1) da se smatraju nevinim dok se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom; 2) da u najkraćem roku budu obaviješteni, detaljno i na jeziku koji razumiju, o prirodi i razlogu optužbi protiv njih;
3) da im se da odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremu njihove odbrane;
4) da se brane osobno, ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on osigura besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde; 5) da ispitaju ili da se u njihovo ime ispitaju svjedoci koji ih terete i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njihovu korist pod istim uvjetima kao i svjedoka koji ih terete;
6) da dobiju besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumiju jezik koji se upotrebljava u sudu.
Član 44.
Zakazivanje usmenog pretresa (3) Ukoliko je zahtjev blagovremeno podnesen (...) sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:
1) pozivanje se vrši dostavljanjem pismenog poziva koji sadrži: naziv suda koji poziva, ime i prezime okrivljenog, naziv prekršaja koji mu se stavlja na teret, mjesto, dan i sat održavanja suđenja, uz naznačenje obaveza i posljedica propuštanja prema čl. 45., 46. i 47. ovog zakona, te otisak službenog pečata i ime i prezime sudije koji poziva.
2) u pozivu okrivljenom, uz koji se dostavlja kopija zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, će se navesti da se poziva u svojstvu okrivljenog uz upozorenje da je dužan odmah obavijestiti sud o promjeni adrese, kao i o namjeri da promijeni boravište.
Član 45.
Propuštanje pojavljivanja okrivljenog Okrivljeni koji se ne pojavi na dan i u vrijeme određeno za usmeni pretres u skladu (...) sa članom 44. stav 3. ovog zakona smatrat će se da je prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, ako je:
1) prekršajni postupak pokrenut putem prekršajnog naloga, prekršajni nalog postat će konačan i izvršan u skladu sa članom 37. ovog Zakona, ili (…) Član 55.
Odgovornost zbog propuštanja Ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Sud će utvrditi odgovarajuću sankciju na osnovu dokaza podnesenih od strane ovlaštenog organa.
Član 61.
Osnovi za žalbu Rješenje o prekršaju može se pobijati zbog:
1) bitnih povreda prekršajnog postupka, 2) povrede materijalnog propisa o prekršajima ili 3) odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu.
Član 62.
Bitne povrede prekršajnog postupka Bitne povrede prekršajnog postupka postoje ako:
(...)
2) okrivljenom su uskraćena bilo koja prava određena u članu 7. ovog Zakona;
7) sud je propustio da primijeni ili je pogrešno primijenio odredbe ovog Zakona, što je rezultiralo značajnom štetom po interese žalioca.
Član 65.
Razmatranje žalbe (3) Drugostepeni sud razmotrit će žalbu na osnovu spisa predmeta, žalbe i odgovora, bez održavanja usmenog pretresa.
Član 70.
Prijedlog za povrat u pređašnje stanje (1) Okrivljeni (...) u odnosu na kog je rješenje o prekršaju doneseno u skladu sa članom 55. ovog Zakona, ili ako propusti rok za žalbu, može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje.
(2) Sud će uvažiti prijedlog za povrat u pređašnje stanje ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je propuštanje pojavljivanja, ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.
Član 71.
Rok za podnošenje prijedloga za povrat u pređašnje stanje Svaki prijedlog za povrat u pređašnje stanje mora biti podnesen sudu u roku od tri mjeseca od (…) dana donošenja rješenja o prekršaju.
Član 72.
Posljedice podnošenja prijedloga (1) Ako usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, sud određuje dan i vrijeme za usmeni pretres i o tome obavještava okrivljenog i ovlašteni organ.
(2) Ako sud usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, prekršajni nalog ili rješenje o prekršaju se stavljaju van snage.
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-09-000601 od 26. februara 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena 5. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
29. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...).
32. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je uskraćeno da učestvuje u sudskom postupku, odnosno da ima usmeno saslušanje, pravo na jednakost strana u postupku, pravo na odbranu, te pravo na obrazloženu presudu.
34. U konkretnom slučaju, apelant nije prihvatio prekršajnu odgovornost po prekršajnom nalogu već je zatražio sudsko odlučivanje. Općinski sud je po prijemu apelantovog zahtjeva za sudsko odlučivanje apelantu uputio poziv za usmeni pretres. Poziv je upućen na adresu Ulica 27. mart broj 49, na kojoj je apelant 24. septembra 2008. godine primio prekršajni nalog u povodu kojeg je i zatražio sudsko odlučivanje. Međutim, poziv je vraćen sudu sa naznakom da je apelant odselio. Na temelju uvida u spis Općinskog suda, Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud nakon toga od Privrednog odjeljenja – Registar suda zatražio da ga obavijesti o adresi apelantovog sjedišta jer, kako je u dopisu navedeno, apelantu nije bilo moguće uručiti poziv na navedenu adresu, ali ni na adresu Ulica Meme Suljevića bb (navedena kao apelantova adresa na potvrdi o privremenom oduzimanju potvrde o vlasništvu vozila i registarskih tablica). S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da u spisu Općinskog suda nema vraćenog poziva koji je apelantu upućen na adresu Ulica Meme Suljevića bb, ali i da u konkretnom slučaju ova činjenica nije od uticaja, s obzirom da je apelant i u žalbi na prvostepeno rješenje, kao i u apelaciji, izričito tvrdio da je njegova adresa Ulica 27. mart broj 49 i da ona nije promijenjena. Također, iz izvoda iz sudskog registra uloženog u spis Općinskog suda proizlazi da je apelantova adresa Ulica 27. mart broj 49, odnosno adresa na koju je i prokušano dostavljanje poziva. Kako je apelantu poziv za usmeni pretres upućen preporučenom poštom na registrovanu adresu sjedišta pravnog lica, Općinski sud je, pozivajući se na član 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, zaključio da je apelant uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa pa da je propuštanjem da se pojavi prihvatio odgovornost za prekršaj.
35. Apelant tvrdi da nije bio uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa, te da iz člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima proizlazi da poziv mora biti „uručen“ preporučenom poštom, a ne „upućen“ preporučenom poštom, kako smatraju redovni sudovi i na čemu temelje zaključak da je apelant bio uredno obaviješten.
36. Ustavni sud ukazuje da je Zakonom o prekršajima određeno da se pismena uručuju na dva načina: lično ili poštom. Članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima je, pored ostalog, propisano: uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na registriranu adresu sjedišta pravnog lica. U konkretnom slučaju nesporno je da je Općinski sud poziv za usmeni pretres uputio na registrovanu adresu apelantovog sjedišta, za koju apelant i tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Međutim, apelantu poziv nije i uručen jer je dostavljač konstatovao da je apelant s navedene adrese odselio, zbog čega nije postojala ni mogućnost da mu eventualno bude ostavljena ni obavijest na navedenoj adresi o prispijeću pismena.
37. Ustavni sud podsjeća da se prema stanovištu Evropskog suda javne vlasti neće smatrati odgovornim za onemogućavanje pristupa sudu ukoliko osoba koja je u pitanju propusti da preduzme neophodne korake u svrhu osiguranja prijema pošiljke, zbog čega nije bila u mogućnosti da preduzima dozvoljene radnje u skladu sa zakonom propisanim rokovima (vidi Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, stav 26; Maass protiv Njemačke, aplikacija broj 71598/01, 15. septembar 2005. godine; mutatis mutandis, Muskat protiv Malte, presuda od 17. jula 2012. godine, stav 54).
38. U konkretnom slučaju, prekršajni postupak je pokrenut jer apelant nije prihvatio odgovornost za prekršaj i podnio je zahtjev za sudsko odlučivanje. U tom smislu apelant je znao i mogao očekivati da će mu biti upućen poziv, pa se od njega razumno moglo očekivati da preduzme korake da osigura prijem pošiljke. Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženja zašto na dan dostavljanja poziva za usmeni pretres nije bio dostupan na adresi sjedišta za koju tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Ovo tim prije što mu je osporeno prvostepeno i drugostepeno rješenje uručeno na navedenoj adresi. Također, apelant ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da dostavljanje poziva na adresu sjedišta nije pokušano, odnosno da je dostavljač konstatovao da je apelant odselio iako nije ni pokušao da mu poziv i uruči na navedenoj adresi. U tom smislu, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je dokazao da je „bio dostupan sudu“ s obzirom da adresa sjedišta nije promijenjena, pa da su sudovi neosnovano vjerovali konstataciji dostavljača da je s navedene adrese odselio. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje i da je Općinski sud, nakon donošenja rješenja o propuštanju, a prije nego što je po apelantoj žalbi spis dostavljen na odlučivanje Kantonalnom sudu, pribavio izjavu dostavljača na okolnost zašto je stavio oznaku da je apelant odselio s navedene adrese, iz koje proizlazi da je dostavljač ovu informaciju dobio od oca apelantovog ovlaštenog lica, te da na navedenoj adresi nije istaknuta ni apelantova firma.
39. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantova odgovornost utvrđena rješenjem zbog propuštanja jer se apelant, iako po ocjeni Općinskog suda uredno obaviješten, nije pojavio na usmenom pretresu.
40. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, suđenje u odsustvu samo po sebi nije zabranjeno i u praksi su preispitivani uvjeti pod kojim takvo suđenje može biti prihvaćeno kao pravično. Tako, suđenje u odsustvu ne predstavlja problem sve dok za osuđenog postoji mogućnost da dobije ponovno suđenje o meritumu optužbe, i to i u pogledu činjenica i u pogledu prava, bilo što će to sam tražiti ili što će ponovno suđenje biti automatski određeno (vidi Evropski sud, Sejdović protiv Italije, presuda od 1. marta 2006. godine, stav 82. s daljnjim referencama). Ovakav zahtjev može biti istaknut u zakonom propisanom roku koji počinje teći od momenta kada je osuđeni formalno obaviješten o presudi. U slučaju da osuđeni propusti da iskoristi ovu mogućnost, to će se smatrati odricanjem od prava. Tako je aplikantova odluka da se direktno obrati Evropskom sudu umjesto da iskoristi mogućnost novog suđenja rezultirala proglašavanjem aplikacije nedopustivom (vidi Evropski sud, Haser protiv Švjacarske, aplikacija broj 33050/96 od 27. aprila 2000. godine). Ponavljanje postupka koje je dozvoljeno u određenom roku protiv optužbe u odsustvu, u kojem je optuženom dozvoljeno da prisustvuje suđenju i da zahtijeva podnošenje novih dokaza, uključujući mogućnost novog utvrđivanja činjeničnih i pravnih pitanja o krivičnoj optužbi, za učinak ima da se za postupak kao cjelinu može reći da je bio pravičan (vidi Evropski sud, Jones protiv Ujedinjenog Kraljevstva, (dec.), aplikacija broj 30900/02, 9. septembar 2003. godine).
41. Ustavni sud primjećuje da Zakon o prekršajima, propisujući mogućnost donošenja rješenja kojim je utvrđena odgovornost zbog propuštanja, u stvari propisuje mogućnost suđenja u odsustvu. Nadalje, zakonom je propisano da se, u slučaju kada je donijeto takvo rješenje, može podnijeti prijedlog za povrat u pređašnje stanje u roku od tri mjeseca od dana donošenja rješenja. Sud će ovakav prijedlog usvojiti ako okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je propuštanje pojavljivanja, ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga. Usvajanje prijedloga za učinak ima određivanje datuma i vremena održavanja usmenog pretresa, te stavljanje van snage rješenja kojim je utvrđena prekršajna odgovornost. Najzad, protiv rješenja koje je donijeto u ponovnom postupku, u skladu sa zakonom, može se izjaviti žalba drugostepenom sudu.
42. Iz navedenih zakonskih rješenja proizlazi da, iako je dozvoljena mogućnost suđenja u odsustvu, „za osuđenog postoji mogućnost da dobije ponovno suđenje o meritumu optužbe“ u zakonom propisanim rokovima, i to i u pogledu činjenica i u pogledu prava. Naime, usvajanjem prijedloga za povrat u pređašnje stanje rješenje kojim je utvrđena prekršajna odgovornost zbog propuštanja se stavlja van snage i postupak se vraća na početak; zakazuje se usmeni pretres na kojem se raspravlja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima, te na kojem se mogu predočiti svi dokazi koji idu u prilog utvrđenja relevantnih činjenica. Najzad, pri odlučivanju o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje za sud nije mjerodavna njegova prethodna ocjena da li je okrivljeni bio uredno obaviješten o suđenju već da li okrivljeni može dokazati da mu nije uručen prekršajni nalog, ili zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka i da je propuštanje pojavljivanja, ili blagovremenog postupanja nastalo iz opravdanih razloga.
43. U konkretnom slučaju, apelantova odgovornost je utvrđena rješenjem o propuštanju, iz člana 55. Zakona o prekršajima, a apelant tvrdi da mu nije uručen poziv za usmeni pretres. U tom smislu bili su ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se iskoristi mogućnost iz člana 70. Zakona o prekršajima, tj. da se podnese prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Apelant ovu mogućnost nije koristio, a u apelaciji ne navodi da je u tome na bilo koji način bio onemogućen. Na taj način je lišio sebe mogućnosti da o njegovoj odgovornosti eventualno bude ponovo odlučeno kako u pogledu činjeničnih tako i pravnih pitanja pred nadležnim sudom.
44. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv osporenog prvostepenog rješenja blagovremeno izjavio žalbu.
45. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne garantuje pravo na žalbu protiv odluke. Međutim, u slučaju da javne vlasti u skladu s diskrecionim ovlaštenjem garantuju i pravo na žalbu, garancije prava na pravično suđenje protežu se i na ovu fazu postupka. Mjera u kojoj će se primjenjivati ove garancije zavisit će od prirode određenog postupka, uključujući funkciju žalbenog suda i odnos ovog postupka s prethodnim postupkom. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je pravo na žalbu u krivičnim stvarima zagarantovano članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, i ovaj član prepušta državama široko polje slobodne procjene u smislu suštine samog žalbenog postupka, uključujući i uvjete dopustivosti. To znači da je, na primjer, dopušteno da se u žalbenom postupku raspravljaju i preispituju samo pitanja pravilne primjene procesnih ili materijalnih zakona, a ne i utvrđene činjenice.
46. Ustavni sud ukazuje da, u skladu s članom 61. Zakona o prekršajima, žalba protiv prvostepenog rješenja može biti izjavljena: zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili odluke o sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinsko-pravnom zahtjevu. Shodno navedenom, žalba se ne može izjaviti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno drugostepeni sud po žalbi ne može ispitivati činjenično stanje ustvrđeno pred prvostepenim sudom.
47. Apelant je u žalbi osporavao činjenicu da je uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa, te u apelaciji ističe da je ovaj njegov navod drugostepeni sud potpuno ignorisao. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa zakonskim ovlaštenjima u postupku po žalbi, Kantonalni sud ovu činjenicu nije mogao preispitivati odnosno utvrđivati. U tom smislu, u obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je konstatovao „Pošto je utvrđeno i na zapisniku o usmenom pretresu konstatovano, da predstavnik okrivljenog pravnog lica na pretres nije pristupio iako je o istom uredno obaviješten u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, na osnovu člana 45. stav 1. tačka 1. istog Zakona, zaključio da je okrivljeno pravno lice propuštanjem da se pojavi prihvatilo odgovornost i kada je donio riješene da je prekršajni nalog Policijske uprave …konačan i izvršan“.
48. Ustavni sud primjećuje da je apelant, s obzirom da je njegova odgovornost utvrđena rješenjem o propuštanju, po prvi put u žalbi osporio činjenicu da je o održavanju usmenog pretresa uredno obaviješten. Međutim, žalba u ovom djelu ne predstavlja efektivno pravno sredstvo jer drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, u postupku po žalbi ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje. Pri tom, ovakvo rješenje nije u suprotnosti ni sa zahtjevima prava na pravično suđenje s obzirom da apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe koju je razmotrio zakonom ustanovljeni sud u okviru nadležnosti koju ima u postupku po žalbi utvrđenu zakonom, odnosno s garancijama da se osigura pravo na žalbu u krivičnim stvarima u obimu i na način kako je propisano zakonom. Najzad, Ustavni sud ukazuje da je apelantova odgovornost utvrđena rješenjem zbog propuštanja a apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje i tako, eventualno, osigurao ponovno suđenje u kojem bi sva činjenična i pravna pitanja mogla biti preispitana.
49. Ustavni sud zaključuje da zbog apelantovog propusta da osigura prijem pošiljke na adresi svog sjedišta, za koju i tvrdi da je njegova adresa i da je nije mijenjao, apelantovog propusta da iskoristi prijedlog za povrat u pređašnje stanje s obzirom da tvrdi da nije bio uredno obaviješten o održavanju usmenog pretresa, te ograničenja ustanovljenih zakonom u postupku po žalbi, prema kojim se ne može preispitivati utvrđeno činjenično stanje, u okolnostima konkretnog slučaja nisu povrijeđene garancije prava na pravično suđenje u odnosu na pristup sudu, pravo na jednakost stranaka u postupku, pravo na odbranu i pravo na obrazloženu presudu.
50. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
51. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U prilog ove tvrdnje apelant je iznio identične navode koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud, smatra da nema potrebe da ih posebno razmatra i u odnosu na pravo na efektivni pravni lijek.
VIII. Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu u situaciji kada osoba koja je u pitanju nije preduzela potrebne mjere kako bi osigurala prijem pismena na adresi za koju tvrdi da je adresa njenog sjedišta na kojoj je i pokušano dostavljanje poziva za usmeni pretres, pa je uslijed tog propusta prekršajna odgovornost, u skladu sa zakonom, utvrđena rješenjem zbog propuštanja, a apelant nije iskoristio mogućnost podnošenja prijedloga za povrat u pređašnje stanje i tako osigurao ponovno suđenje, već je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu kojom se, u skladu sa zakonom propisanim uvjetima, kojim se ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje, ne može osporavati utvrđeno činjenično stanje.
53. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić