Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3646/10 (Z. N.)
Odluka donesena 12. 06. 2013.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Otpremnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3646/10
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3646/10, rješavajući apelaciju Zumrete Novalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. juna 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zumrete Novalić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002738 10 U od 10. juna 2010. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Zumreti Novalić, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav
5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ova odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zumrete Novalić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002738 10 U od 10.
juna 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zumreta Novalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja podnijela je 24. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002738 10 U od 10. juna 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada), te Komisije za implementaciju člana 182. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija za implementaciju čl. 182 (152)) zatraženo je 16. oktobra 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor dostavio 25. oktobra 2012. godine, a Ministarstvo rada 24. oktobra 2012. godine. Komisija za implementaciju čl. 182 (152), kojoj je apelacija dostavljena na odgovor 18. oktobra 2012. godine, do dana donošenja ove odluke nije dostavila odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantici 23. maja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 3. februara 2001. godine Komisiji za implementaciju čl. 182 (152) podnijela zahtjev za priznavanje prava na otpremninu.
7. Komisija za implementaciju čl. 182 (152) je Rješenjem broj 05/5-273/CM od 28. augusta 2009. godine, apelantičin zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je ukazano da je apelantici radni odnos prestao 16. maja 1991. godine kada je okončana prva faza stečajnog postupka nad preduzećem „Energoinvest“ Doboj (u daljnjem tekstu: poslodavac). Ovakav zaključak utemeljen je na dopisu poslodavca u kojem je navedeno da je 27. decembra 1990. godine SDK Filijala Doboj podnijela Višem sudu u Doboju prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad poslodavcem, da je Viši sud u Doboju nakon toga donio rješenje o stečajnom postupku, te je na temelju uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine upućen Izvršnom odboru Skupštine opštine Doboj u kojem je konstatovano da je sa 16. majem 1991. godine okončana prva faza stečajnog postupka, da je svim radnicima u skladu sa zakonom prestao radni odnos i da su upućeni na Zavod za zapošljavanje. Zatim, ukazano je da je na temelju uvida u apelantičinu radnu knjižicu utvrđeno da je apelantici radni odnos kod poslodavca prestao 16. maja 1991. godine, te da se i prijavila Zavodu za zapošljavanje. Najzad, ukazano je i da je apelantica nakon toga povremeno radila kod istog poslodavca na određeno vrijeme, po potrebi, tako da joj je radna knjižica zaključena 4. aprila 1992. godine. Na temelju navedenog zaključeno je da apelantici radni odnos nije prestao nezakonito već zbog otvaranja stečajnog postupka u smislu člana 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji i člana 33. Zakona o radnim odnosima.
8. Ministarstva rada je Rješenjem broj 16-126-504/09 od 27. novembra 2009. godine apelantičinu žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio pravo. Pored toga, ukazano je i da su apelantičini navodi da nikad nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa bez značaja za upravni postupak rješavanja njenog zahtjeva za isplatu otpremnine, jer se u ovom postupku ocjenjuje zakonitost prestanka radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, a ova činjenica bi mogla biti od značaja u eventualnom radnom sporu pred sudom koji je jedini nadležan da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa.
9. Apelantica je 20. februara 2010. godine tužbom pokrenula upravni spor protiv oba navedena rješenja.
10. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 002738 10 U od 10. juna 2010. godine apelantičinu tužbu protiv rješenja Ministarstva rada odbio kao neosnovanu, a protiv rješenja Komisije za implementaciju član 182 (152) odbacio.
11. Okružni sud je zaključio da je činjenično i pravno utvrđenje iz osporenog rješenja Ministarstva rada pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju apelantičinim tužbenim navodima. Zatim, u obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je nad apelantičinim poslodavcem otvoren stečajni postupak sa 16. majem 1991. godine kada je apelantici, kao i ostalim zaposlenim, prestao radni odnos u skladu s članom 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, a u vezi s članom 33. Zakona o radnim odnosima, te da ovo proizlazi i iz Rješenja poslodavca broj 689 od 18. maja 1991. godine koje je uloženo u spis, i na kojem je navedeno da je apelantica to rješenje primila 6. juna 1991. godine, što je potvrdila svojeručnim potpisom. S tim u vezi je ukazano i da je uvidom u radnu knjižicu utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao 16. maja 1991. godine. Također, ukazano je da je nakon prestanka radnog odnosa apelantica u više navrata bila angažovana kod istog poslodavca na obavljanju povremenih poslova, te da joj je radni odnos prestajao istekom vremena na koje je bila angažovana, odnosno da je posljednji put bila angažovana u periodu od 20. februara do 31. marta 1992. godine, pa da joj je, u skladu s članom 6. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, radna knjižica zaključena 3. aprila 1992. godine. Najzad, Okružni sud je zaključak da apelantičin radni odnos nije prestao nezakonito utemeljio i na članu 77. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, te članu 93. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, kao zakonima koji su se primjenjivali u relevantnom periodu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je bila u radnom odnosu kod poslodavca jer joj je radna knjižica zaključena 3. aprila 1992. godine, pa da su neosnovane tvrdnje da joj je radni odnos prestao zbog otvaranja stečajnog postupka. Zatim, apelantica tvrdi da je potpuno zanemarena odlučna činjenica da joj nikad nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa sa 3. aprilom 1992. godine, zbog čega smatra da je očigledno da se radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa. Apelantica smatra i da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je postupak trajao više od devet godina, te je zatražila da joj se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelantica tvrdi i da je došlo do povrede pravila upravnog postupka, posebno u vezi s dokazivanjem i sredstvima dokazivanja, pri čemu joj je na diskriminacijskoj osnovi onemogućeno ostvarivanje prava, ali ovaj navod nije posebno obrazložila. Najzad, apelantica tvrdi da je neodrživ zaključak da je nakon 16. maja 1991. godine radila na određeno vrijeme kod poslodavca, jer o tome nije predočeno niti jedno rješenje nego se ovakav zaključak temelji na podacima upisanim u radnu knjižicu. Najzad, apelantica je istakla da je u istoj pravnoj stvari isti Okružni sud u predmetu D.K. donio drugačiju odluku, tj. poništio osporena rješenja upravnih organa.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije iscrpno ukazao na relevantne odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, Zakona o radnim odnosima, te Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa na kojima je utemeljio zaključak da je apelantici radni odnos, zbog otvaranja stečaja kod poslodavca, prestao u skladu sa zakonom.
14. Ministarstvo rada je apelantičine navode ocijenilo kao neosnovane. Uz odgovor na apelaciju dostavljena je i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske iz koje proizlazi da je presuda Okružnog suda u predmetu D.K., na koju je apelantica ukazala kao na različito postupanje u istoj stvari, preinačena i tužba D.K. odbijena kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ br. 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 182 (152) Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
(...)
16. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
13/02 i 87/07) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a pre donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
17. Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 84/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 93.
Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika.
(…) Stečajni upravnik dužan je da o prestanku radnog odnosa radnika dužnika obavijesti, radi ostvarivanja prava radnika, nadležni organ za zapošljavanje i društveno-političku zajednicu na čijoj je teritoriji sjedište dužnika, odnosno na čijoj teritoriji se nalazi dio dužnikove imovine.
18. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
Radniku prestaje radni odnos pod uvjetima i na način utvrđen saveznim zakonom kada je otvoren postupak za prestanak organizacije.
(…)
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11- 0-U 002738 10 U od 10. juna 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 24. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).
27. U konkretnom slučaju, apelantica je 3. februara 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. O njenom zahtjevu konačno je odlučeno osporenom presudom Okružnog suda od 10. juna 2010. godine. Dakle, postupak odlučivanja o apelantičinom zahtjevu trajao je devet godina i četiri mjeseca.
U ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja se postupak pred Komisijom za implementaciju čl. 182 (152) koja je o apelantičinom zahtjevu odlučila tek 28. augusta 2009. godine, tj. nakon osam godina i šest mjeseci. Komisija za implementaciju člana 182 (152) nije odgovorila na apelantičine navode niti je ponudila bilo kakvo obrazloženje i razloge za ovako dugo trajanje postupka. Na drugoj strani, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica tek tokom 2009. godine u više navrata od Ministarstva rada, ulaganjem urgencija, tražila da o njenom zahtjevu bude odlučeno, u povodu kojih je intervenisao i upravni inspektor. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije iskoristila mogućnost ulaganja žalbe zbog šutnje administracije i tako eventualno uticala na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati njenim doprinosom u ukupnom trajanju postupka, jer je ovu mogućnost apelantica mogla ali ne i morala koristiti da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. jula 2011. godine, stav 28, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela dužini postupka. Najzad, s obzirom da je o apelantičinoj žalbi odnosno tužbi odlučeno za nešto manje od godinu dana ne može se zaključiti da su Ministarstvo rada i Okružni sud svojim postupanjem doprinijeli ukupnom trajanju postupka.
28. Ustavni sud zaključuje da je, u okolnostima konkretnog slučaja, povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
29. Apelantica je zatražila da joj se zbog nedonošenja odluke u razumnom roku odredi naknada materijalne i nematerijalne štete.
30. Prema članu 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
31. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao devet godina i četiri mjeseca, apelantici se određuje naknada u visini 1350,00 KM. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
32. Iz apelantičinih navoda u suštini proizlazi da smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
33. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
34. Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude kao i rješenja prvostepenog i drugostepenog organa proizlazi da je kod apelantičinog poslodavca otvoren stečajni postupak, što je, shodno članu 93. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, bio zakonski osnov za prestanak radnog odnosa svih zaposlenih pa i apelantice. Zatim, u postupku je, na temelju uvida u dopis poslodavca od 17. maja 1991. godine, utvrđeno da je o otvaranju stečajnog postupka i prestanku radnog odnosa zaposlenih sa 16. majem 1991. godine, u skladu s obavezom iz člana 93. stav 3. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji obaviješten i Izvršni odbor Skupštine opštine Doboj. Također, ukazano je da iz apelantičine radne knjižice proizlazi da je zaključena 16. maja 1991. godine. Najzad, u obrazloženju osporene presude ukazano je da je apelantica o tome primila rješenje označenog broja, čiji prijem je potvrdila svojeručnim potpisom. Apelantica u apelaciji ne tvrdi da nad poslodavcem nije bio otvoren stečajni postupak, već da se nije moglo vjerovati dokazima koje je predočio bivši poslodavac na ovu činjenicu. Pri tome, apelantica ne obrazlaže i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz da joj je bila uskraćena mogućnost da se o ovim dokazima izjašnjava, ili da predoči dokaze kojim će ih osporiti. Činjenica da je apelantica nakon 16. maja 1991. godine bila u više navrata angažovana na određeno vrijeme, tj. posljednji put u periodu od 20. februara 1992. godine do 31. marta 1992. godine, ne upućuje na zaključak da je bila u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, s obzirom da joj je radni odnos prestajao nakon proteka vremena na koje je bila angažovana, što proizlazi iz kopije radne knjižice koju je priložila uz apelaciju. S obzirom da je u navedenim periodima apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestajao protekom vremena na koje je bila angažovana, poslodavac nije imao obavezu da donosi i rješenje o prestanku radnog odnosa protekom perioda angažmana. Apelantica tvrdi da ne postoje rješenja o radu na određeno vrijeme, ali ne objašnjava i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz zašto je radna knjižica u periodu nakon 16. maja 1991. godine u više navrata zaključivana po proteku određenog perioda. Shodno navedenom, apelantičini navodi u ovom dijelu apelacije su neosnovani.
Najzad, apelantica tvrdi da je Okružni sud drugačije postupao u istoj stvari i poziva se na presudu tog suda u predmetu D.K. S tim u vezi, Ustavni sud najprije ukazuje da ukazivanje na samo dvije odluke istog suda u povodu istog pravnog i činjeničnog pitanja ne može biti osnov za zaključak da postoje “očigledne i dugoročne razlike” u praksi suda, koje dovode u pitanje princip pravne sigurnosti koji je segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1527/10 od 24. aprila 2013. godine, stav 32, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelantica nije iskoristila ni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke kao mehanizam za prevazilaženje „nesaglasnosti“ koji je osiguran u domaćem pravnom sistemu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo rada uz odgovor na apelaciju priložilo i presudu Vrhovnog suda Republike Srpske kojom je presuda na koju apelantica ukazuje kao različito postupanje preinačena i tužba odbijena. Shodno navedenom, neosnovani su apelantičini navodi i u ovom dijelu apelacije. 35. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, te da je njihova primjena zasnovana na činjenicama koje su utvrđene u postupku, a koje nisu dovedene u pitanje apelantičinim navodima, te da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak o različitom postupanju istog suda u istom činjeničnom i pravnom pitanju.
36. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantičine navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su isti kao i oni koje je Ustavni sud već ispitao u okviru prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je o apelantičinom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu i isplatu otpremnine zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa meritorno odlučeno tek nakon devet godina i četiri mjeseca od podnošenja zahtjeva, a pri tome nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka.
39. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama utvrđenim u postupku, na koje je primijenio materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je redovni sud u istom činjeničnom i pravnom pitanju postupao na različit način.
40. Na osnovu člana 61. st. 1., 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić