Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-375/10 (N. Č.)

Odluka donesena 12. 06. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Devizna štednja
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-375/10

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 375/10, rješavajući apelaciju Nenada Čulajevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 12. lipnja 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nenada Čulajevića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati Nenadu Čulajeviću iznos od 2.100,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nenada Čulajevića, podnesena potiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014123 00 P od 8. lipnja 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nenad Čulajević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 23. siječnja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014123 00 P (stari broj P-2219/91). Nakon podnošenja apelacije predmetni postupak je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine.

2. Apelant je dopunio apelaciju 12. i 22. studenog, 6. prosinca 2010. godine i 20. ožujka 2012. godine. Dopunom od 6. prosinca 2010. godine apelant je osporio Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine i Presudu Općinskog suda broj 07 58 P 014123 00 P od 8. lipnja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda, Ljubljanske banke d.d. u likvidaciji (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i FIME banka d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 7. listopada 2010. godine, 8. veljače, 10. travnja i 10. svibnja 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopune apelacije.

4. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. listopada 2010. godine i 14. veljače 2013. godine u odnosu na duljinu trajanja postupka. Općinski sud je 12. ožujka 2013. godine dostavio na uvid predmetni spis. Općinski sud je dostavio odgovor na dopunu apelacije 22. svibnja 2013. godine. Međutim, Kantonalni sud nije dostavio odgovor na dopune apelacije.

5. Prvotuženi i drugotuženi su dostavili odgovore na dopune apelacije 12. i 16. travnja 2013. godine.

6. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog, Općinskog suda, prvotuženog i drugotuženog dostavljeni su apelantu 29. listopada 2010. godine, 21. i 29. maja 2013. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 21. studenog 1991. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Ljubljanske banke - Glavna filijala Sarajevo, Ekspozitura Mostar. Navedenom tužbom apelant je tražio da se Ljubljanska banka - Glavna filijala Sarajevo, Ekspozitura Mostar obaveže da apelantu vrati iznos od 8.035,58 DM. U tužbi je naveo da je kod navedene banke deponirao deviznu štednu knjižicu 5. lipnja 1991. godine na kojoj je bio iznos od 10.000 DM. Istakao je da je od dana deponiranja podigao ukupno 1.964,42 DM, te da je na knjižici ostalo deponirano još 8.035,58 DM.

9. Do donošenja Presude broj P-2219/91 od 17. siječnja 1992. godine Osnovni sud je zakazao tri ročišta. Apelant je pristupio na svako od zakazanih ročišta.

10. Osnovni sud je Presudom broj P-2219/91 od 17. siječnja 1992. godine obvezao Ljubljansku banku - Glavnu filijalu Sarajevo, Ekspozitura Mostar da apelantu vrati iznos od 8.035,58 DM koji se neoročen nalazi kod navedene banke sa domicilnom kamatom od 5. lipnja 1991. godine pa do isplate, a u slučaju nemogućnosti da mu isplati navedena devizna sredstva u protuvvrijednosti u dinarima po burzanskim cijenama uz zakonsku kamatu počev od 5. lipnja 1991. godine pa do isplate, kao i da apelantu naknadi troškove spora u iznosu od 31.040,00 dinara, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

11. Protiv prvostupanjske presude Ljubljanska banka - Glavna filijala Sarajevo, Ekspozitura Mostar je podnijela žalbu 9. ožujka 1992. godine koju je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-394/99 od 11. svibnja 2000. godine uvažio, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

12. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja se navodi da žalba osnovano ukazuje na nepravilnost izreke i obrazloženja prvosupanjske presude jer sud nije raspravljao o prigovoru Ljubljanske banke - Glavne filijale Sarajevo, Ekspozitura Mostar u svezi sa primjenom propisa Zakona o deviznom poslovanju. Također, po mišljenju drugostupanjskog suda, i dio izreke presude u kome se navodi „burzanske cijene“ nema svoje određeno značenje pa je prvostupanjska presuda i u tom pravcu neizvršiva. Kantonalni sud je uputio prvostupanjski sud da u ponovnom postupku utvrdi da li apelant, obzirom na odredbe Zakona o deviznom poslovanju, može tražiti isplatu sredstava u devizama, te u tom pravcu dati valjano obrazloženje. Osim toga, prvostupanjskom sudu je naloženo da pozove apelanta da postavi zahtjev u važećoj valuti u slučaju nemogućnosti isplate u DM, i to na dan isplate sa pripadajućim kamatama.

13. Kantonalni sud je predmetni spis vratio Općinskom sudu 7. lipnja 2000. godine.

14. Općinski sud je u predmetnom postupku zakazao pripremno ročište za 16. studeni 2007. godinu. Navedenom ročištu apelant nije pristupio, te je Općinski sud donio rješenje da se predmetna tužba smatra povučenom.

15. Apelant je 1. studenog 2007. godine podnio prijedlog za povraćaj u prijašnje stanje. Povodom odlučivanja po navedenom apelantovom prijedlogu Općinski sud je zakazao tri ročišta. Na ročištu od 18. lipnja 2008. godine Općinski sud je prihvatio apelantov prijedlog i dopustio povrat u prijašnje stanje.

16. Do donošenja Presude broj 07 58 P 014123 00 P od 8. lipnja 2009. godine Općinski sud je zakazao pet ročišta na koja je pristupio apelant.

17. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014123 00 P od 8. lipnja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se prvotuženi i drugotuženi obvežu da na njegov euro tekući račun isplate iznos od 6.933,71 DM, preračunato u euro ili KM, u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 20. studenog 1991. godine do dana isplate. Također je odbijen njegov zahtjev kojim je tražio da se prvotuženi i drugotuženi obvežu da apelantu isplate deviznu štednu kamatu na devizni štedni ulog od 10.000,00 DM, preračunato u euro ili KM valutu, počev od 5. lipnja 1991. godine do dana isplate sa zakonskom zateznom kamatom na obračunati iznos od podnošenja tužbe, tj. 20. studenog 1991. godine, u roku od 15 dana, kao i da mu naknade troškove postupka. Odbijen je i apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obvežu Bosna i Hercegovina, Federalno ministarstvo financija, Agencija za bankarstvo FBiH da apelantu isplate na njegov euro tekući račun iznos od 6.993,71 DM, preračunato u euro ili KM valutu, počev od 5. lipnja 1991. godine do dana isplate sa zakonskim zateznim kamatama na obračunati iznos od podnošenja preuređene tužbe do konačne isplate, kao i da mu tuženi naknade troškove parničnog postupka. Apelant je obvezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM u roku od 30 dana.

18. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je apelant podneskom od 22. rujna 2008. godine preinačio i proširio tužbu, te kao tužene označio: prvotuženog Bosnu i Hercegovinu, Federalno ministarstvo financija, Agenciju za bankarstvo FBiH i drugotuženog. Istaknuto je da je sud na pripremnom ročištu od 4. veljače 2009. godine odbio apelantov prijedlog za proširenje tužbe u odnosu na tuženike Bosnu i Hercegovinu, Federalno ministarstvo financija i Agenciju za bankarstvo FBiH, budući da je za ovakvo proširenje tužbe potreban pristanak tuženog, a oni nisu pristali na proširenje tužbe zbog čega se nisu stekli uvjeti u smislu članka 362. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).

19. Istaknuto je da su prvotuženi i drugotuženi u postupku istakli prigovor pasivne legitimacije. Općinski sud je uvidom u rješenje o upisu promjena o subjektu upisa u sudski registar Kantonalnog suda Sarajevo od 13. svibnja 2005. godine utvrdio da je u registarskom listu postupajući po presudi Općinskog suda u Sarajevu od 11. studenog 2004. godine, koja je pravomoćna sa 11. prosincem 2004. godine, navedeno da Ljubljanska banka d.d Sarajevo ne odgovara za obveze iz osnova stare devizne štednje deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana putem Glavne filijale Sarajevo. Također je navedeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo.

20. Uvidom u zaključak Vlade FBiH od 18. svibnja 2006. godine Općinski sud je utvrdio da je pod točkom 1. zaključka naveden Sporazum o preuzimanju dijela aktive i dijela pasive Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u privremenoj upravi i Validus d.d. Varaždin kao osnivača banke u Federaciji BiH. Dalje je navedeno da će se do konačnog reguliranja statusa Ljubljanske banke d.d. Glavna filijala Sarajevo o njezinoj imovini starati Federacija BiH.

21. Uvidom u Sporazum o preuzimanju dijela aktive i dijela pasive Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u privremenoj upravi od 31. svibnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) utvrđeno je da je navedeni sporazum sklopljen između Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u privremenoj upravi i Validus d.d. Varaždin kao osnivača nove banke u FBiH. Istaknuto je da su se člankom 1. Sporazuma strane sporazumjele da je predmet Sporazuma preuzimanje dijela pasive i radnika Ljubljanske banke, kao i ustupanje na korištenje dijela poslovnog prostora i opreme Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo novoosnovanoj banci u FBiH, kojoj je osnivač u ovom sporazumu Validus uz saglasnost Vlade Federacije. Člankom 20. točka 1. Sporazuma regulirano je da će se na bilo koje pitanje koje nije regulirano sporazumom primjenjivati općepoznati principi u međunarodnim transakcijama i zakoni FBiH.

22. Po ocjeni Općinskog suda, osnovani su prigovori nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotuženog i drugotuženog, budući da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da tuženi nisu pravni sljednici Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo. Istaknuto je da je građanskopravni odnos apelanta i prethodnog tuženika nastao i trajao u pravnom režimu bivše države koja je svojim Zakonom o deviznom poslovanju i uz njega donijetim provedbenim propisima zabranila slobodu raspolaganja sredstvima na deviznim računima i štednim ulozima građana (članak 71. navedenog zakona). Takav pravni režim zabrane raspolaganja naslijedila je RBiH prilikom svog osamostaljenja i uredila ga svojom Uredbom sa zakonskom snagom o deviznom računu ili deviznom štednom ulogu i koristi ih za plaćanje u inozemstvu. Prema članku 150. navedene Uredbe, prestalo je važenje Zakona o deviznom poslovanju koji je donijela bivša država, što ne znači prestanak njegove primjene na odnose nastale ili zasnovane u vrijeme dok je on bio na snazi. Prema tome, sud je odbio tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti. Općinski sud je naveo da ostale dokaze nije posebno obrazlagao, budući da je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije.

23. Apelant je podnio žalbu 19. lipnja 2009. godine. Prvo i drugotuženi su podnijeli odgovore na žalbu 8. i 9. srpnja 2009. godine. Općinski sud je cijeli spis radi rješavanja po žalbi dostavio Kantonalnom sudu 14. rujna 2009. godine.

24. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine odbio žalbu i prvostupanjsku presudu potvrdio.

25. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je prvostupanjski sud pravilno smatrao da se kod novog označavanja tuženih nije radilo o uređenju tužbe zbog promjene naziva tuženih (do kojeg je došlo zbog izvršenih preregistracija), već da se radilo o proširenju tužbe na nove tužene sukladno članku 362. ZPP a za koje proširenje je bio potreban njihov pristanak. Istaknuto je da se Federacija BiH podneskom od 29. listopada 2008. godine usprotivila proširenju tužbe pa je sud u odnosu na ovu tuženu pravilno, na temelju članka 362. stavak 2. ZPP, odbio proširenje tužbe rješenjem od 4. veljače 2009. godine dok je postupak nastavljen u odnosu na prvotuženog i drugotuženog budući da su se upustili u raspravljanje.

26. Kantonalni sud je naveo da, kako sud nije dopustio proširenje tužbe u odnosu na Federaciju BiH, nije bilo mjesta odlučivanju o supsidijarnom zahtjevu koji je usmjeren na Federaciju BiH (pogrešno označen kao alternativni zahtjev), pa je u izreci presude nepotrebno navedeno da se alternativni tužbeni zahtjev odbija kao neutemeljen. Međutim, po mišljenju drugostupanjskog suda, navedeni propust nije bio od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, pa su bez osnova razlozi žalbe da je presuda nejasna.

27. Istaknuto je da su neutemeljeni navodi žalbe o tome da apelant kao tuženu nije označio FIMA banku d.d. Sarajevo, budući da iz apelantovog podneska od 20. veljače 2008. godine proizlazi da je pod točkom 3. kao tuženi označena FIMA banka d.d. Sarajevo, te da je apelant kod zahtjeva u odnosu na ovu tuženu ostao do kraja postupka. Prema tome, u predmetnom postupku kao tuženi su pravilno označeni prvotuženi i drugotuženi.

28. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženi nisu pasivno legitimirani jer nisu pravni sljednici Ljubljanske banke - Glavne filijale Sarajevo kod koje je apelant deponirao svoja devizna sredstva. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno se prvostupanjski sud pozvao na pravomoćnu Presudu Općinskog suda broj Ps-595/03-0 od 11. studenog 2004. godine kojom je utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije odgovorna za obveze iz osnova „stare devizne štednje“ deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana-Glavna filijala Sarajevo, te da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana-Glavna filijala Sarajevo, što je upisano i u registarski list Kantonalnog suda od 13. svibnja 2005. godine.

29. Kantonalni sud se pozvao na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine, te ukazao da je navedena odluka, prema članku 12. Ustava FBiH, obvezujuća i za drugostupanjski sud. Istaknuto je da je u navedenoj odluci raspravljano o pravnom sljedništvu Ljubljanske banke - Glavne filijale Sarajevo, pa je utvrđeno da Ljubljanska banka d.d. Sarajevo (sada u likvidaciji) nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo kod koje je apelant deponirao devizna sredstva. Navedeno je da je nekadašnja Glavna filijala Sarajevo u pravnom prometu sa trećim osobama nastupala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i nikada nije odgovarala za staru deviznu štednju. Ukazano je da statusnim promjenama i registracijom navedena banka nije ni mogla preuzeti veća prava i obveze nego što je imala ranija filijala u Sarajevu.

30. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ni drugotuženi nije pasivno legitimiran. Istaknuto je da je drugotuženi registriran na temelju zaključka Vlade FBiH od 18. svibnja 2006. godine i Sporazuma zaključenog između Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u privremenoj upravi i tvrtke Varaždin, pa je stoga jasno da nije pravni sljednik Ljubljanske banke - Glavne filijale Sarajevo kod koje su bila deponirana apelantova sredstva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ukazuje na nedonošenje odluke u razumnom roku. Smatra da ne bi trebao biti spriječen da uspješno okonča postupak povrata svoje imovine-stare devizne štednje zbog financijskih problema države. Zatražio je naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

32. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis po apelantovoj žalbi dostavljen u rad uredujućem sucu 30. rujna 2009. godine, te da je u tom periodu sudac bio zadužen sa oko 250 predmeta od kojih je većina predmeta „hitne prirode“ jer je veći broj predmeta otpadao na radne sporove. Dalje navodi da se zaduženi sudac u periodu od 15. prosinca 2009. godine do 15. ožujka 2010. godine, zbog zdravstvenih problema, nalazio na bolovanju, te da se po povratku sa bolovanja počela primjenjivati odluka o načinu rješavanja predmeta prema vrsti i hitnosti. Istaknuto je da su po odluci predsjednika suda od 1. lipnja 2010. godine svi zatečeni predmeti izuzeti od svih sudaca kako bi se popisali predmeti hitne prirode među kojima su i predmeti prema starosti Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje u razumnom roku.

33. U svom odgovoru na apelaciju i dopunu apelacije Općinski sud je naveo kronologiju predmeta. Istaknuto je da nije došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje, da je sud poduzimao radnje sukladno odredbama ZPP, te da je apelant svojim ponašanjem i preinakama tužbe doprinio odugovlačenju postupka. Dalje je istaknuto da je Općinski sud u svojoj odluci dao valjane razloge u svezi sa odbijanjem tužbenog zahtjeva, te da i u tom dijelu nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

34. U svom odgovoru prvotuženi (sada u stečaju) i drugotuženi su naveli da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

35. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Zakon o deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ br. 66/85, 13/86, 71/86, 2/87, 3/88, 59/88, 27/90, 82/90 i 96/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 71.

Domaća fizička lica mogu konvertibilne devize prodati ovlaštenoj banci i drugom ovlaštenom mjenjaču, odnosno mogu ih staviti na devizni račun ili devizni štedni ulog kod ovlaštene banke.

Devize koje drže na deviznom računu ili kao devizni štedni ulog domaća fizička lica mogu koristiti za plaćanje uvoza robe i usluga koji obavljaju u skladu sa saveznim zakonom kojim se uređuje spoljnotrgovinsko poslovanje i to za vlastite potrebe i potrebe članova uže porodice.

Članovima uže porodice domaćih fizičkih lica, u skladu s ovim zakonom, smatraju se bračni drug, djeca, roditelji, sestre i braća.

Devize iz stava 2. navedenog člana domaća fizička lica mogu koristiti za kupovinu obveznica koje glase na stranu valutu, za zavještanje u naučne i humanitarne svrhe u Jugoslaviji, kao i za plaćanje životnog osiguranja kod organizacija za osiguranje u Jugoslaviji.

Narodna banka Jugoslavije propisuje način vođenja deviznog računa i deviznog štednog uloga domaćeg i stranog fizičkog lica.

Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju („Službeni list RBiH“ br.

2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Domaća fizička lica mogu devize držati na deviznom računu ili deviznom štednom ulogu kao ovlašćene banke i koristiti za plaćanja u inostranstvu, u skladu sa odredbama ove uredbe.

Strana fizička lica mogu devize držati na deviznom računu ili deviznom štednom ulogu kod ovlašćenih banaka.

Za devize na deviznim računima računima i deviznim štednim ulozima jemči Republika. Uslovi i način izvršavanja obaveza po osnovu jemstva uređuju se posebnim obavezama.

Član 151.

Ova uredba stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu RBiH“.

VI. Dopustivost

36. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. Apelant se Ustavnom sudu obratio navodeći da predmetni postupak nerazumno dugo traje, te da postupak u vrijeme podnošenja apelacije još traje pred Općinskim sudom. Dakle, apelant ističe da u njegovom slučaju nije u «razumnom roku» donesena odluka u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je, u smislu članka 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija bila dopustiva i u vrijeme njezinog podnošenja iako je u međuvremenu Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine predmetni postupak okončan. Naime, prema članku 16. stavak 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

k) Pravo na imovinu.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba l ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

U odnosu na duljinu trajanja postupka

41. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odnosi se na postupak isplate stare devizne štednje, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

42. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

Analiza razumnosti trajanja postupka

43. Ustavni sud podsjeća na praksu tijela Europske konvencije u odnosu na predmete o duljini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su tijela Europske konvencije osnovala svoju vremensku nadležnost. Tijela Europske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu duljine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, Europski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. prosinca 1982. godine, serija A, broj 56, stavak 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,

ECHR 1998-VIII).

44. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 21. studenog 1991. godine, te da je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014123 09 Gž od 25. listopada 2010. godine. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. prosinca 1995. godine, kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak do donošenja presude Kantonalnog suda od 25. listopada 2010. godine je trajao 18 godina i 11 mjeseci od čega period od 14 godina i 10 mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda.

45. Ustavni sud primjećuje da je duljina predmetnog postupka, koji je trajao više od 14 godina, a priori nerazumna i da traži globalnu ocjenu. Njegova bi se duljina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima, koje Ustavni sud u konkretnom slučaju nije prepoznao. Naime, Ustavni sud smatra da predmet nije bio naročito složene prirode. Ustavni sud zapaža da se od momenta podnošenja tužbe do momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda predmetni postupak nalazio po žalbi pred drugostupanjskim sudom tri godine. Od momenta zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda do donošenja odluke po žalbi predmetni postupak se po žalbi pred drugostupanjskim sudom nalazio u periodu duljem od četiri godine. Navedeno je, po mišljenju Ustavnog suda, utjecalo na ukupnu duljinu postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svojom presudom od 11. svibnja 2000. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmetni spis vratio Općinskom sudu. Nakon toga Općinski sud je prvo ročište zakazao tek 16. studenog 2007. godine, dakle, nakon perioda od sedam godina, a što je u značajnoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini predmetnog postupka. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku bilo doneseno rješenje kojim se apelantova tužba smatra povučenom, budući da apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 16. studeni 2007. godine. Međutim, rješenjem Općinskog suda od 18. lipnja 2008. godine apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje je prihvaćen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su za ovako dugo trajanje postupka odgovorni redovni sudovi. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svom odgovoru ukazao na veliki broj predmeta sa kojima je zadužen pojedini sudac. Međutim, s tim u svezi Ustavni sud ukazuje da veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Dakle, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi nisu ponudili razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.

46. Obzirom na navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2135/08 od 13. listopada 2010. godine i Odluka broj AP 2384/08 od 20. travnja 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je duljina predmetnog postupka pred redovnim sudovima bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

47. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog predugog trajanja predmetnog postupka. Prema članku 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. studenog 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

48. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da bi apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku po usvojenim kriterijima trebalo isplatiti iznos od 2.100,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona obzirom na sjedište redovnih sudova koji su doprinijeli predmetnoj duljini postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

49. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od redovnih sudova.

50. U svezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

51. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na tome da prvotuženi i drugotuženi nisu pasivno legitimirani budući da iz provedenih dokaza proizlazi da oni nisu pravni sljednici Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo. Naime, pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj Ps-595/03-3 od 11. studenog 2004. godine Ljubljanska banka d.d. Sarajevo utvrđeno je da nije odgovorna za obveze iz osnova „stare devizne štednje“ deponirane kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, te da Ljubljanska banka nije pravni sljednik Ljubljanske banke d.d. Ljubljana - Glavna filijala Sarajevo, što je upisano i u registarski list Kantonalnog suda u Sarajevu od 13. svibnja 2005. godine. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u svojoj odluci pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 164/04 od 1. travnja 2006. godine u kojoj je Ustavni sud zauzeo stav da obzirom na to da je sjedište Ljubljanske banke d.d. bilo u Ljubljani, Ustavni sud ističe, a što su, također, utvrdili i domaći sudovi, da je Glavna filijala Sarajevo poslovala u ime i za račun Ljubljanske banke d.d. Ljubljana i da nikada nije bila odgovorna za deviznu štednju deponiranu kod navedene banke. Stoga se Ljubljanska banka d.d. Sarajevo, koja je nastala statusnom promjenom Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Sarajevo, ne može smatrati odgovornom, jer nije mogla preuzeti veća prava i obveze nego što je imala filijala u Sarajevu. U pogledu drugotuženog utvrđeno je da je drugotuženi registriran na temelju zaključka Vlade FBiH od 18. svibnja 2006. godine iz Sporazuma zaključenog između Ljubljanske banke d.d. Sarajevo u privremenoj upravi i tvrtke Varaždin iz čega, također, nesporno proizlazi da drugotuženi nije pravni sljednik Ljubljanske banke - Glavne filijale Sarajevo kod koje je bila deponirana apelantova štednja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu primjene materijalnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije neutemeljeni.

52. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu u suštini iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje) neutemeljeni.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije kada se, u parničnom postupku koji je trajao ukupno 14 godina i 10 mjeseci, trajanje postupka u ukupnom periodu može staviti na teret redovnim sudovima, koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

54. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i precizne razloge za odlučenje.

55. Na temelju članka 61. st. 1, 2. i 3. i članka 76. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-375/10 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio