Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/10 (P. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1005/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1005/10, rješavajući apelaciju Paune Samardžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Paune Samardžić, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Uvp-08-000 273 od 21. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pauna Samardžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bratunca, podnijela je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 273 od 21. decembra 2009. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Bratunac (u daljnjem tekstu:

Odjeljenje) broj 03-562-53/07 od 25. septembra 2007. godine odbijen je zahtjev apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu po osnovu smrti supruga M.S. koji je umro 15. juna 2007. godine u Užicu, Republika Srbija. U obrazloženju rješenja je navedeno da je suprug apelantice imao priznat status ratnog vojnog invalida (RVI) do 31. decembra 2003. godine kada je rješenjem Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05/5-560-5417/03 od 22. decembra 2003. godine ukinuto prvostepeno rješenje o priznavanju statusa i predmet vraćen na ponovni postupak. Dalje je navedeno da se suprug apelantice iako uredno pozvan na pregled kod Prvostepene ljekarske komisije 5. maja 2005. godine nije odazvao niti je dostavio nalaze prema uputnici te komisije od 10. novembra 2004. godine. S obzirom da se postupak nije okončao do smrti apelanticinog supruga zaključeno je da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba čl. 4, 40. i 42. a u vezi sa članom 95. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 55/07-prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon).

3. Žalba apelantice protiv navedenog rješenja Odjeljenja odbijena je kao neosnovana rješenjem Ministarstva broj 16-03/3-562-1030/07 od 20. decembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica u žalbi između ostalog istakla da se njen suprug zbog prirode bolesti nije mogao odazvati pozivu od 5. maja 2005. godine radi pregleda pred Prvostepenom ljekarskom komisijom i ocjene invalidnosti, niti je mogao dostaviti nalaze, zbog čega je istakla da je trebalo uzeti u obzir postojeće ljekarske nalaze i priznati njenom suprugu status RVI. Dalje je u obrazloženju navedeno da obzirom da je suprug apelantice umro u toku ponovnog postupka za priznavanje statusa RVI i pripadajućeg prava a da je za priznavanje statusa RVI bilo neophodno vještačenje ljekarske komisije koja isto daje na osnovu neposrednog pregleda lica i na osnovu medicinske dokumentacije pribavljene u postupku to se, kako je zaključilo Ministarstvo, po prirodi upravne stvari postupak poslije smrti apelanticinog supruga nije mogao nastaviti kako bi mu se naknadno priznalo svojstvo RVI zbog postojanja pravnog interesa apelantice u konkretnoj upravnoj stvari. Ministarstvo je dalje navelo da nisu osnovani navodi apelantice da se njen suprug nije mogao odazvati pred ljekarsku komisiju niti dostaviti nalaze obzirom da je na pozivu za stranku od 5. maja 2005. godine naznačeno da imenovanog nema na navedenoj adresi, a obaveza je stranke koja ostvari određeno pravo ili je u postupku ostvarivanja prava da prijavi svaku promjenu koja je od značaja za korištenje ili prestanak tog prava, što je svakako i promjena adrese stanovanja. Također, medicinska dokumentacija, kako je dalje navedeno, se može dostaviti i preporučenom poštom a ne samo lično, te da nije jasno kako apelanticin suprug u periodu od 5. maja 2005. godine pa do svoje smrti nije preduzeo bilo kakvu radnju po već izdatim pozivima, uputnicama i drugim uputama prvostepenog organa niti je svoje nepostupanje opravdao.

4. Apelantica je tužbom protiv navedenog rješenja Ministarstva pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Presudom broj 12 0 U 000 121 08 U od 28. maja 2008. godine Okružni sud je uvažio apelanticinu tužbu i poništio rješenje Ministarstva od 20. decembra 2007. godine. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da su ostvareni uslovi da se apelantici prizna svojstvo člana porodice umrlog RVI jer je bilo nepotrebno bilo kakvo medicinsko vještačenje radi utvrđenja uzročne veze između njegove smrti i oboljenja nastalog usljed povrede prilikom izvršenja borbenog zadatka, zbog čega je, kako je zaključio Okružni sud, u tužbi apelantice osnovano ukazano da nije bilo zakonskog osnova za promjenu stepena invalidnosti supruga apelantice koji je prema uvjerenju VP 7061 Pale od 6. aprila 2004. godine zadobio povredu kičme prilikom polaska na izvršenje borbenog zadatka.

5. Druga stranka u postupku upravnog spora pred Okružnim sudom - Ministarstvo je Vrhovnom sudu podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 28. maja 2008. godine.

6. Ministarstvo je rješenjem broj 16-03/3-562-1464/08 od 6. oktobra 2008. godine, donesenim u ponovnom postupku postupajući po navedenoj presudi Okružnog suda, a prije nego je odlučeno o zahtjevu za vanredno preispitivanje te presude, ponovo odbilo kao neosnovanu žalbu apelantice protiv rješenja Odjeljenja od 25. septembra 2007. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz nalaza i mišljenja Drugostepene ljekarske komisije nesporeno proizilazi da je suprug apelantice umro od srčanog udara koji se ne može povezati sa povredom zadobijenom u toku vršenja vojne službe a po osnovu koje mu je cijenjena invalidnost te da ne postoji uzročno posljedična veza između nastanka povrede, vršenja vojne službe i bolesti koja je za posljedicu imala smrtni ishod za apelanticinog supruga.

7. Vrhovni sud je zatim, odlučujući o zahtjevu Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, presudom broj 118-0-Uvp-08-000 273 od 21. decembra 2009. godine zahtjev uvažio, presudu Okružnog suda od 28. maja 2008. godine preinačio tako što je tužba apelantice odbijena kao neosnovana.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prema podacima spisa u vrijeme smrti supruga apelantice on nije imao priznat status RVI zbog čega nakon njegove smrti apelantici nije moglo biti utrvđeno svojstvo člana porodice umrlog RVI, pa nisu ispunjeni uslovi iz člana 60. stav 2. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik RS“ broj 35/99) koji je bio na snazi u vrijeme kada je ukinuto rješenje o priznavanju svojstva RVI suprugu apelantice, kao i odredaba člana 61. Zakona koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporene presude. Navedeno je da je spisima predmeta priložen poziv apelanticinom suprugu od 5. maja 2005. godine da se odazove na pregled u Dom zdravlja u Bratuncu 16. maja 2005. godine radi ocjene invalidnosti koji mu nije uručen uz naznaku dostavljača da se ne nalazi na navedenoj adresi. Ponovni pregled od strane nadležne ljekarske komisije bio je neophodan kako proizilazi iz rješenje Ministarstva od 22. decembra 2003. godine zbog činjenice da je suprug apelantice prijavio prebivalište u Republici Srpskoj a prethodna ocjena njegovog vojnog invaliditeta nije vršena od strane nadležnih ljekarskih komisija Republike Srpske. Vrhovni sud je dalje istakao da, iako je u žalbi koju je podnijela protiv prvostepenog rješenja u predmetnoj upravnoj stvari apelantica istakla da se njen suprug nije mogao odazvati tom pozivu zbog bolesti, što znači da je o istom bio obaviješten a nije opravdao svoj izostanak, postojala je njegova obaveza propisana članom 77. stav

3. Zakona, o prijavi svake promjene koja je od uticaja na ostvarivanje i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene, a ukoliko to ne učini da će se obustaviti isplata primanja shodno stavu 4. navedenog člana. Navedeno je da suprug apelantice nije obavijestio nadležni organ o bilo kakvoj promjeni u pogledu ostvarivanja prava po osnovu utvrđenog svojstva RVI od 22. decembra 2003. godine kada je ukinuto rješenje o priznavanju tog svojstva do njegove smrti 15. juna 2007. godine niti je insistirao na donošenju rješenja u pogledu ponovnog uspostavljanja svojstva RVI. Zbog toga su već u vrijeme propusta supruga apelantice da se odazove na pregled 16. maja 2005. godine bili ispunjeni zakonski uslovi iz člana 94. stav 1. Zakona za obustavljanje postupka. Pored navedenog od strane Drugostepene ljekarske komisije je nalazom i mišljenjem od 24. jula 2008. godine i od 25. septembra 2008. godine utvrđeno da ne postoji uzročno posljedična veza između nastanka povrede, vršenja vojne službe i bolesti supruga apelantice zbog koje je nastupio smrtni ishod (srčani udar-infarkt miokarda). Prema tome, kako je zaključio Vrhovni sud, nije pravilan pravni stav Okružnog suda u pobijanoj presudi da nije bilo zakonskog osnova za promjenu stepena invalidnosti supruga apelantice kod činjenice da rješenje o utvrđivanju svojstva RVI nije donijeto u ponovnom postupku niti je predmet konkretnog upravnog spora utvrđivanje tog svojstva.

9. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio dokaze i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Istakla je da nije sporno da je ona u žalbi navela da se njen suprug nije mogao odazvati pozivu za ljekarski pregled zbog prirode svoje bolesti, ali je sporno to što navedeni poziv njen suprug nije primio. Apelantica smatra da predmetni poziv nije dostavljen njenom suprugu u skladu s Zakonom o opštem upravnom postupku te da su pogrešno primijenjene odredbe člana 72. stav 1. i člana 84. navedenog zakona.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, dovoljno jasno obrazložio zašto je preinačio presudu Okružnog suda i tužbu apelantice za pokretanje upravnog spora odbio, a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe primjećuje da apelantica u apelaciji ne nudi argumente kojim bi opravdala svoje tvrdnje da joj je na bilo koji način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Iimajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1005/10 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio