Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1085/10 (S. A.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1085/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1085/10, rješavajući apelaciju Slavka Andrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Andrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 018762 09 Gž od 21. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 018762 06 P od 14. novembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora-Rama, kojeg zastupa ZOU Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 26. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 018762 09 Gž od 21. januara 2010. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 018762 06 P od 14. novembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 018762 06 P od 14. novembra 2008. godine, koja je u odnosu na apelanta u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 018762 09 Gž od 21. januara 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je, kao drugotužitelj, tražio da sud poništi rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 02-03/1-36-748-2/06 od 24. maja 2006. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje), te da obaveže tuženog da apelantu isplati ukupan iznos od 3.074,70 KM na ime manje isplaćene plaće zbog suspenzije i naplaćene disciplinske kazne, sa kamatama i troškovima postupka. U toku postupka, Općinski sud je, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdio da je tuženi protiv apelanta vodio disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti propisane Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, koja se sastojala „u radnji, odnosno propuštanju radnje kojom se onemogućava, ometa ili otežava obavljanje službenih zadaća“. Naime, kako je sud utvrdio, u osporenom rješenju tuženog je navedeno da je prilikom obavljanja određenih istražnih radnji protiv M.B., utvrđeno da registarske oznake nisu odgovarale vozilu kojim je to lice upravljalo bez vozačke dozvole, a da tu činjenicu apelant „nije istakao u razgovoru sa zamjenikom Kantonalnog tužioca čime je bitnu činjenicu prikrio i time neprofesionalno postupio jer bi istraga tužioca išla u sasvim drugom pravcu“. Također, u disciplinskom postupku je, kako je sud naveo, utvrđeno da apelant nije sačinio ni službenu zabilješku „na okolnost događaja prilikom pokušaja uzimanja izjave od [.M.B.]“, što je u postupku pred sudom potvrđeno i izjavama saslušanih svjedoka.
3. Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove navode o tome da nije počinio disciplinski prekršaj za koji je kažnjen osporenim rješenjem, jer se na osnovu provedenih dokaza „nije moglo utvrditi kakva je obaveza [apelanta] bila kao krim inspektora u konkretnim situacijama a ista bi se mogla utvrditi samo na osnovu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova i radnih zadataka tuženog u kojem treba da bude opisno naznačen kako obim tako i vrsta poslova vezano za radno mjesto na koje je [apelant] raspoređen“. Međutim, Općinski sud je istakao da apelant u toku postupka pred sudom nije predložio uvid u navedeni pravilnik, zbog čega nije, shodno odredbama čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pružio dovoljno dokaza na osnovu kojih bi se „mogla utvrditi osnovanost njegovog zahtjeva u pogledu poništenja rješenja tuženog“. Budući da je odbijen apelantov zahtjev da se osporeno rješenje proglasi ništavim, sud je naveo da se nije moglo odlučivati o drugom dijelu apelantovog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade, pa je i taj dio zahtjeva odbijen kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je, u odnosu na apelanta, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da je iz svih provedenih dokaza u toku postupka utvrđeno da je apelant počinio težu povredu službene dužnosti koja je propisana pravilnikom tuženog i to tako što je „propustio pokretanje postupka i sankcioniranje djela koje je počinio [M. B.]“. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i da apelant nije ponudio dokaze „kojima bi osporio navedene materijalne dokaze i iskaze saslušanih svjedoka, te dokazao da nije kriv za počinjeno djelo koje mu se stavlja na teret, sukladno odredbama č. 123 i 126. ZPP“.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ističe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, te da nije jasno zašto je apelant „uopće oglašen krivim za počinjenje teže povrede služben je počinio“ takav prekršaj. Apelant navodi da je teret dokazivanja u disciplinskom postupku na strani osobe ovlaštene za pokretanje disciplinskog postupka, a da je tokom postupka pred sudom „dokazano da apelant nije osoba ovlaštena da radi na izdavanju registarskih pločica“, te da je druga osoba oglašena krivim za takvo djelo u krivičnom postupku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Taskođer, Ustavni sud ističe da nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti u to kojim su dokazima strana u postupku redovni sudovi poklonili povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 258/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 25, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 60/05; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant nije disciplinski gonjen za nezakonito izdavanje ragistarskih tablica, kako to ističe u apelaciji, već zbog nepreduzimanja određenih službenih radnji – davanja odgovarajućih informacija tužiocu i nesačinjavanja službene zabilješke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantov zahtjev za poništenje osporenog rješenja odbijen zato što apelant nije, u skladu sa odredbama ZPP-a, sudu ponudio dokaze kojima bi dokazao osnovanost svojih navoda o tome da je osporeno rješenje koje je doneseno u disciplinskom postupku nezakonito. U takvoj situaciji, kada apelant nije bio onemogućen da izvede odgovarajuće dokaze kojima bi potkrijepio svoj tužbeni zahtjev, ne može se zaključiti da postoji kršenje prava na pravično suđenje kako to apelant ukazuje. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić