Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/13 („Pavgord“ d.o.o. Foča)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1101/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1101/13, rješavajući apelacije „Pavgord“ d.o.o. Foča, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije “Pavgord” d.o.o. Foča podnesene protiv presuda Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Mals 009041 12 Pž od 24. decembra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009055 12 Pž od 25. februara 2013. godine, broj 62 0 Mals 009040 12 Pž od 21. februara 2013. godine, broj 62 0 Mals 009054 12 Pž od 24.

decembra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009042 12 Pž od 25. marta 2013. godine i broj 62 0 Ps 009060 13 Pž od 12. aprila 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. „Pavgord“ d.o.o. Foča (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je u periodu od 15. marta do 14. maja 2013. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 1101/13, AP 1102/13, AP 1103/13, AP 1104/13, AP 1567/13 i AP 2108/13. Dakle, ukupno je podneseno šest apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na gotovo isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1101/13.

3. Okružni privredni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) je odlučujući o tužbenim zahtjevima tužitelja Općina Foča (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate kamata, tj. isplate duga, donio presude broj 62 0 Mals 009041 12 Mals od 31. oktobra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009055 12 Mals od 31. oktobra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009040 12 Mals od 31. oktobra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009054 12 Mals od 31. oktobra 2012. godine, broj 62 0 Mals 009042 12 Mals od 31. oktobra 2012. godine i broj 62 0 Ps 009060 12 Ps od 30. novembra 2012. godine, kojima je u cijelosti odbio tužbene zahtjeve tužitelja.

4. U obrazloženjima presuda, Okružni privredni sud je, između ostalog, istakao da su predmet sporova u konkretnim slučajevima zahtjevi tužitelja da mu apelant na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata isplati određene novčane iznose, pobliže precizirane u izrekama presuda, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnih postupaka. Također, sud je naveo da je nakon provedenih postupaka, utvrdio da se u konkretnim slučajevima radi o upravnopravnom odnosu između tužitelja, kao organa uprave i apelanta kao graditelja, jer je apelant tražio odobrenja za građevinske radove na određenim objektima i na određenim lokacijama, sve pobliže precizirano u obrazloženjima presuda, te je samim tim stupio u upravnopravni odnos sa tužiteljem, a ne u obligacionopravni odnos, pa se zbog toga u konkretnim slučajevima ne primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao ni odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate, nego odredbe Zakona o uređenju prostora i Zakona o građevinskom zemljištu, na koje se i pozvao tužitelj u rješenjima o urbanističkoj saglasnosti u kojima je utvrđen iznos obavezne rente i naknade po osnovu uređenja građevinskog zemljišta. Isto tako, konstatovano je da je samo važenje urbanističke saglasnosti oročeno na godinu dana i da ako graditelj ne traži izdavanje odobrenja za građenje saglasnost prestaje važiti, te da su zbog toga neosnovani navodi tužitelja da je apelant zakasnio sa plaćanjem rente i da je obavezan plaćati kamate, jer njegove obaveze nisu ni dospjele, kao i da je apelantu ostavljen rok od godinu dana da ispuni uslove date u rješenjima o urbanističkoj saglasnosti. Shodno tome, prvostepeni sud je istakao da kako je neizvjesno kada će se isti ispuniti, ne može ni teći obaveza plaćanja rente, a ni u samim rješenjima nema roka u kome se se iznos mora platiti, pa nema ni docnje, to je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevima.

5. Odlučujući o žalbama tužitelja protiv prvostepenih presuda, Viši privredni sud je donio osporene presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je u cijelosti uvažio žalbe tužitelja, te preinačio prvostepene presude.

6. Viši privredni sud je u obrazloženjima presuda, između ostalog, naveo da je rješenjima tužitelja, odnosno Odjeljenja za prostorno uređenje, stambeno-komunalne poslove iz 2009. i 2010. godine, obavezan apelant da na ime naknada za rentu i uređenje građevinskog zemljišta za određene objekte na određenim lokacijama u Foči, uplati određene novčane iznose, sve pobliže precizirano u obrazloženjima presuda, uz napomenu da će se konačni iznosi naknada utvrditi u postupcima izdavanja odobrenja za građenje, u skladu sa članom 21. stav 2. Zakona o građevinskom zemljištu. Zatim, sud je ukazao na to da je u članu 21. st. 2. i 3. Zakona o građevinskom zemljištu propisano da se iznos naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i iznos naknade za prirodne pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta utvrđuju rješenjem o urbanističkoj saglasnosti po jedinici korisne površine objekta koji će se graditi (KM/m2), a konačan iznos naknade utvrdiće se u postupku izdavanja odobrenja za građenje, te da se licu koje je investitor izgradnje objekta na gradskom građevinskom zemljištu ne može izdati odobrenje za građenje, niti se može izvršiti uknjižba prava građenja u zemljišnim i drugim javnim knjigama, dok ne podnese dokaz da je plaćena naknada za troškove uređenja i jednokratna renta. Također, istaknuto je da je u članu 255. Zakona o općem upravnom postupku propisano da se rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava kad postane izvršno, da prvostepeno rješenje postaje izvršno istekom roka za žalbu ako žalba nije izjavljena, da ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmet izvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postaje izvršno istekom tog roka, a ako rješenjem nije određen rok za izvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, te da rješenjem ostavljeni rok za izvršenje rješenja, odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinje da teče od dana kada rješenje, u smislu st. 2. i 3. tog člana, postane izvršno.

7. Nadalje, drugostepeni sud je konstatovao da iz stanja u spisima i na osnovu provedenih dokaza proizlazi da su navedena rješenja postala pravosnažna sa određenim datumima, pobliže preciziranim u obrazloženjima presuda, da je apelant shodno tim rješenjima utvrđene naknade na ime rente i uređenja građevinskog zemljišta za predmetne objekte, sve pobliže navedeno u obrazloženjima presuda, uplatio odjednom, odnosno u dva navrata, zakasnivši određeni broj dana, pa su, prema tome, pravilno utvrđeni iznosi zakonskih zateznih kamata, a što proizlazi iz obračuna zatezne kamate od strane Nove banke a.d. Banja Luka. Shodno tome, Viši privredni sud je naveo da je pravilnom primjenom odredbi člana 255. Zakon o općem upravnom postupku i člana 279. stav 2. ZOO, preinačio prvostepene presude, na način da je apelant obavezao da tužitelju na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata isplati određene iznose, sa zakonskim zateznim kamatama, počev od dana podnošenja tužbi pa do isplate. Naime, drugostepeni sud je istakao da je po mišljenju tog suda, bez obzira što u rješenjima nije određen rok za izvršenje radnje, nesporno da su predmetna rješenja postala pravosnažna sa određenim datumima, kada su postala i izvršna, te su primjenom odredbe člana 255. Zakona o općem upravnom postupku zahtjevi tužitelja osnovani, jer je nesporno da je apelant kasnio sa uplatama, odnosno dijelom uplate i kako je visina kamate, odnosno duga pravilno utvrđena, to su žalbe tužitelja osnovane, pa su prvostepene presude preinačene na način da su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti. Konačno, Viši privredni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, jer se u konkretnim slučajevima primjenjuju odredbe člana 255. Zakona o općem upravnom postupku, s obzirom da su rješenja na osnovu kojih su određene naknade za rentu i uređenje građevinskog zemljišta postala pravosnažna i izvršna, a nesporno je da je apelant kasnio sa plaćanjem utvrđenih iznosa, pa je zbog toga taj sud obavezao apelanta da na te iznose plati kamate u određenim iznosima.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, detaljno obrazlaže hronološki tok postupaka i iscrpno analizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnim postupcima, dajući svoje viđenje istog. Isto tako, apelant navodi da su mu zbog proizvoljne primjene relevantnih odredbi ZOO i Zakona o visini stope zatezne kamate, povrijeđena navedena prava. U vezi s tim, apelant ističe da se u konkretnim slučajevima radi o upravnopravnom odnosu, a ne o obligacionopravnom odnosu, te da su se zbog toga trebali primijeniti isključivo oni zakonski propisi kojima je taj odnos reguliran, tj. relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o uređenju prostora. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud predmetne apelacije usvoji, utvrdi povrede navedenih prava, te da ukine osporene presude Višeg privrednog suda i spise vrati tom sudu na ponovnu odluku po žalbi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelacijama ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1101/13 („Pavgord“ d.o.o. Foča) | Sudska praksa | Aktio