Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1128/10 (A. Ž.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1128/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1128/10, rješavajući apelaciju Amele Živković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amele Živković podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001176 09 U od 16. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica broj 18.05/2-P28/09 od 27. januara 2009.
godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka broj 05-050-02-02-2216/99 od 11. septembra 2008.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amela Živković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, podnijela je 29. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001176 09 U od 16. februara 2010. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P28/09 od 27. januara 2009. godine i rješenja Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-02-02-2216/99 od 11. septembra 2008. godine.
2. Ana Škvarić (u daljnjem tekstu: ranija NSP), apelanticina baka, podnijela je 6. maja 1999. godine zahtjev nadležnom organu za povrat stana precizno označenog u dispozitivu osporenog prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporni stan), uz koji je priložila ugovor o korišćenju tog stana, a u zahtjevu navela da je u tom stanu živjela sama. Rješenjem Odsjeka od 14. augusta 2002. godine, potvrđeno je da ranija NSP ima pravo na povrat spornog stana, a privremenom korisniku je naloženo da stan napusti i vrati ranijoj NSP. Međutim, nakon žalbe privremenog korisnika, zaključkom Odsjeka od 20. septembra 2002. godine, prvostepeno rješenje je stavljeno van snage i postupak je obustavljen uz obrazloženje da je ranija NSP umrla 8. juna 1999. godine, „a da nema aktivno legitimisane stranke za dalje vođenje postupka jer je [ranija NSP] predmetni stan sama koristila“. Protiv ovog zaključka apelantica je izjavila žalbu navodeći da Odsjek nije uzeo u obzir ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa ranijom NSP. Rješenjem Ministarstva od 12. jula 2004. godine, apelanticina žalba je odbijena. Međutim, navedeno rješenje Ministarstva je poništeno presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-947/04 od 27. juna 2007. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.
3. U ponovnom postupku, nakon što je proveden dokazni postupak prema uputama Vrhovnog suda, Odsjek je donio osporeno rješenje broj 05-050-02-02-2216/99 od 11. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstava broj 18.05/2-P28/09 od 27. januara 2009. godine, a kojim je odbijen apelanticin zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Upravni organi su obrazložili da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su apelantica i njen suprug zaključili sa ranijom NSP ugovor o doživotnom izdržavanju 24. novembra 1992. godine i da je taj ugovor isti dan ovjeren kod nadležnog suda. Dalje, Odsjek je na osnovu svih izvedenih dokaza utvrdio da je ranija NSP sporni stan napustila „tokom 1995. godine“, te da apelantica nikada nije bila prijavljena na adresi spornog stana, da i pored zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju apelantica i njen suprug nikada nisu uselili u sporni stan, niti su tu živjeli, kao i da nisu nikada napuštali Banju Luku zbog čega se „ne mogu smatrati izbjeglicama i raseljenim licima“. Odsjek je, na osnovu navedenog, zaključio da apelantica nije dokazala zajednicu življenja i stanovanja sa svojom bakom, ranijom NSP. Takav zaključak i pravni stav Odsjeka, prihvatilo je i Ministarstvo, pa je odbilo apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja.
4. Okružni sud je, odlučujući u upravnom sporu, osporenom presudom broj 11 0 U 001176 09 U od 16. februara 2010. godine, odbio apelanticinu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju ove presude, Okružni sud je naveo da je članom 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ 16/10 - Prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), određeno da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kako je definisan članom 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), ima pravo da se vrati u prijeratni stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Dalje, sud je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da se lice koje je napustilo stan u tom periodu smatra izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7, s pravom povratka u taj stan bez obzira na razloge napuštanja.
5. Okružni sud je dalje naveo da apelantica smatra da ima pravo na vraćanje spornog stana u posjed kao, kako je tvrdila, članica porodičnog domaćinstva ranije NSP i to po osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Međutim, Okružni sud je obrazložio da iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da apelantica nema pravo na vraćanje u posjed spornog stana po osnovu zahtjeva koji je podnijela ranija NSP, zato što apelantica na dan 30. aprila 1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva ranije NSP, niti je bila korisnica spornog stana. Okružni sud je ukazao da tu činjenicu ni apelantica nije osporila, već da je i u tužbi navela da „1991. godine nije imala sklopljen ugovor sa bakom i da tada i nije živjela s njom, već da je tek po ovjerenom ugovoru zasnovala zajednicu življenja sa bakom“. Okružni sud je naveo da je intencija Zakona o prestanku primjene da se uspostavi faktičko stanje kakvo je bilo na dan 30. aprila 1991. godine, a kako apelantica nije na taj dan bila u posjedu spornog stana, onda i ne ispunjava uslove za vraćanje spornog stana u posjed u smislu člana 14. navedenog zakona. Osim toga, Okružni sud je ukazao da je činjenica je li apelantica bila član porodičnog domaćinstva ranije NSP po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju „od značaja za postupak donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, što je predmet drugog postupka u smislu odredaba [ZOSO], a ne postupka vraćanja stana u posjed“.
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršena pravo iz člana II/3. f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, te navodi da zajednica življenja sa njenom bakom traje od 1992. godine kada je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju. Također, apelantica navodi da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo na povrat imovine koju su napustili tokom rata, a da njena baka i ona „kao njena unuka“ nisu imale to pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja i imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na dom ili imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić