Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1179/10 (R. A.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1179/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1179/10, rješavajući apelaciju Asima Aljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Aljića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp- 10-000050 od 8. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-09-000038 od 24. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramiz Aljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mustafa Salkić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-10-000050 od 8. februara 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-09-000038 od 24. decembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Pr-09-000038 od 24. decembra 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Pžp-10-000050 od 8. februara 2010. godine, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj narušavanja javnog reda i mira iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM i obavezan je da plati troškove prekršajnog postupka. Općinski sud je obrazložio da je u postupku utvrđeno da je apelant navedeni prekršaj počinio na način detaljno opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, odnosno da se posebno i grubo ponašao u svojoj advokatskoj kancelariji prema dvjema oštećenima koje su „kao građani pristupile u kancelariju radi pružanja advokatskih usluga“. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelant jednu od oštećenih, upotrebom fizičke sile izgurao iz kancelarije, a da se drugoj oštećenoj obraćao drskim i povišenim tonom, nakon čega je ona napustila kancelariju. Također, Općinski sud je naveo da je takvo apelantovo ponašanje rezultiralo negodovanjem i uznemirenošću oštećenih, kao i da apelant „kao izvršilac nije uvažio ni etička ni moralna shvatanja“, te da je „na veoma grub i upadljiv način nipodaštavao ljudske vrijednosti, što je za posljedicu imalo stanje kojim je stvoreno nespokojstvo i povrijeđen društveno prihvaćen moral“.
3. Osim toga, Općinski sud je obrazložio da u konkretnom slučaju „nije sporna javnost mjesta obzirom na opisani prekršaj koji je izvršen u advokatskoj kancelariji [...] navedeni prostor se smatra javnim mjestom i u isti je omogućen pristup licima radi pružanja usluga pravne prirode kojima se [apelant] kao advokat bavi i isti u tom prostoru održava red i mir“. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je nesporno utvrdio da je apelant učinio navedeni prekršaj i to na osnovu iskaza oštećenih kojima je sud poklonio punu vjeru, jer su iskazi dati detaljno i saglasno, ocijenivši da oštećene „nemaju interesa da neosnovano terete [apelanta]“. Također, sud je cijenio i iskaz policajca koji je, po pozivu oštećenih, otišao na lice mjesta i „ustanovio da je došlo do narušavanja javnog reda i mira na način kako je to opisao u Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka“. Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu odbranu da ne poznaje oštećene i da za njih ništa nije radio, obrazloživši da takva odbrana nije od utjecaja za utvrđivanje odgovornosti za prekršaj koji mu je stavljen na teret, niti je ta odbrana potvrđena iskazima svjedoka koje je apelant predložio, a sud saslušao. Naime, sud je naveo da su ta dva svjedoka dali izjave apelantu lično, a da su na pretresu govorili „o ličnosti [apelanta], kao advokata, a ne o okolnostima bitnim za utvrđenje prekršaja, jer su paušalno naveli da su tog dana bili u advokatskoj kancelariji [...] kojom prilikom nisu nikog vidjeli“.
4. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda, naročtio ocijenivši neosnovanim apelantove žalbene navode o tome da se advokatska kancelarija ne može smatrati javnim mjestom u smislu odredbe člana 2. tačke 2. Zakona o javnom redu i miru.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2 i 3. tač. c) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje i način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Apelantu apelaciji opširno ponavlja navode koje je iznio i tokom prekršajnog postupka, te svoju argumentaciju o tome da se advokatska kancelarija ne može smatrati javnim mjestom. U vezi s tim, apelant između ostalog ukazuje na odredbe Zakona o advokaturi FBiH, prema kojem, kako tvrdi, advokatska kancelarija „u cilju očuvanja stranačke privatnosti i profesionalne tajne nije javno mjesto“. Zatim ističe da su sudovi pošli od pretpostavke da je kriv, te da su odluke zasnovali na izjavi policajca koji nije bio prisutan na mjestu „u vrijeme navodno učinjenog prekršaja“ i na izjavi oštećenih koje su u prijavi navele da su došle kod njega da bi ga angažovale da za njih podnese tužbu, dok su na pretresu navele drugi razlog dolaska u apelantovu kancelariju. Zbog svega navedenog, apelant smatra da su osporene odluke nezakonite i da je njima prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o „krivičnoj optužbi“. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
8. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li prekršeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić