Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/10 (K. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1196/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godineu predmetu broj AP 1196/10, rješavajući apelaciju Kasima Skenderovića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Skenderovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 864 od 12. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 077-0-P-06-000-356 od 26. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kasim Skenderović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 1. aprila 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 864 od 12. januara 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-06-000-356 od 26. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000-356 od 26. novembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže Simo Mećava (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu vrati u ispravnom stanju traktor IMT (bliže oznake navedene u izreci presude), prikolicu, grabilicu, prskalicu, sijač, tanjirače i brnače (u daljnjem tekstu. predmetne stvari) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja ili da u istom roku plati njihovu protuvrijednost u iznosu od 11.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Obavezan je apelant da tuženom plati troškove parničnog postupka u iznosu od 2.090,00 KM.

3. U toku postupka Osnovni sud je utvrdio da je 9. augusta 1992. godine ugovor o najmu zaključio apelantov sin Ahmet Skenderović u ime apelanta kao najmodavca kojim najmoprimcu –tuženom iznajmljuje predmetne stvari na neodređeno vrijeme uz otkazni rok od jednog mjeseca. Također je utvrđeno da je tuženi kao najmoprimac obavezan da predmetne stvari koristi u zato predviđenu svrhu s pažnjom dobrog privrednika i da je tuženi predmetne stvari preuzeo od sina apelanta. Osim toga je utvrđeno da su predmetne stvari oduzete od tuženog od strane ovlaštenog službenog lica SJB Kozarska Dubica (potvrda broj 022/93 od 13. oktobra 1993. godine) i pohranjene kod tuženog da ih čuva bez prava otuđenja. Dalje je na osnovu provedenih dokaza (saslušanje svjedoka S.K. i V.B) utvrđeno da su predmetne stvari od strane radne grupe koju su sačinjavali šest milicionera i šest radnika odvezene od tuženog i pohranjene u „Zepter“skladište a da za to nije izdavana potvrda. Da su predmetne stvari odvezene od tuženog Osnovni sud je utvrdio iz potvrde Opštinske komisije za licitaciju Kozarska Dubica od 30. novembra 1993. godine gdje je navedeno da je tuženi učestvovao na licitaciji i da je na istoj kupio traktor marke IMT 542 broj motora 136516 za koji je platio 2.550,00 DM te da je prilikom vršenja uviđaja na licu mjesta u prisutnosti vještaka mašinske struke utvrđeno da traktor, brnače i plug koji su zatečeni u dvorištu tuženog nisu stvari koje su bile predmet ugovora o najmu a da ostale stvari koje su predmet spora nisu nađene kod tuženog. Da traktor koji je pronađen u dvorištu tuženog nije predmetni traktor (iz ugovora o najmu) utvrđeno je i na osnovu presude Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici broj P-22/99 od 7. septembra 1999. godine kojom je utvrđeno da je nađeni traktor vlasništvo Ilije Ignjatića.

4. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja a kako sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o izmoljenoj posluzi tzv „prekarij“ pod kojim se podrazumijeva ugovor kojim jedna strana daje drugoj određenu nepotrošnu stvar na besplatnu upotrebu do opoziva (paragraf 585 i 974 OGZ-a) a ne o ugovoru o posluzi (paragraf 971 OGZ-a) kako to smatra tuženi niti o ugovoru o ostavi (čl. 712 i 716 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu ZOO) kako to smatra apelant. Činjenica da su predmetne stvari koje su bile u posjedu tuženog oduzete od strane policije u ratno vrijeme ukazuje na to da tuženi oduzimanje istih nije mogao spriječiti pa oduzimanje stvari i posjeda istih za tuženog predstavlja višu silu te ne može biti ni odgovoran za gubitak ovih stvari i obaveza tuženog da apelantu vrati stvari prestala je zbog nemogućnosti ispunjenja u smislu člana 354. ZOO. Pored navedenog Osnovni sud je istakao da je apelant dokazao samo da je vlasnik traktora i prikolice dok nije pružio ni jedan dokaz za vlasništvo nad drugim stvarima čiji povrat traži (grabilica, prskalica, sijačica, plug i brnače) kao i da se stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog pa obzirom da je teret dokazivanja na apelantu to je i u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima tužbeni zahtjev apelanta neosnovan.

5. Na kraju je Osnovni sud istakao da je apelant na pripremnom ročištu precizirao tužbeni zahtjev tražeći da mu se predaju predmetne stvari ili da mu tuženi na ime njih isplati iznos od 11.000,00 KM. Dakle, kako je dalje naveo sud, radi se o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu, međutim nije se mogao obavezati tuženi na isplatu traženog iznosa jer ovakva alternativna obaveza nema osnova u ugovoru postignutom među strankama a apelant traži upravo ispunjenje ugovora. Naime pored tužbenog zahtjeva da se preda individualno određena pokretna stvar ne može se postaviti alternativni tužbeni zahtjev za isplatu novčane protuvrijednosti tih pokretnih stvari ako ovaj zahtjev nema materijalno pravnog osnova jer se alternativna obligacija može zasnovati samo ugovorom. U konkretnom slučaju alternativna obaveza nije ugovorena pa ovakva obaveza nema uporišta u smislu odredbe člana 403. ZOO kojom je propisano da ako neka obaveza ima dva ili više predmeta ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se oslobodio obaveze pravo izbora ako nije ništa drugo ugovoreno pripada dužniku i obaveza prestaje kada on bude predao predmet koji je izabrao

6. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 011-0-Gž-08-

000375 od 28. maja 2008. godine, žalbu apelanta djelomično uvažio prvostepenu presudu u dijelu odluke o glavnoj stvari kojom je odbijen zahtjev apelanta za isplatu iznosa od 11.000,00 KM i odluke o troškovima parničnog postupka preinačio tako da se tuženi obavezuje da apelantu isplati iznos od 10.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2002. godine pa do isplate i na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.396,80 KM. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i u preostalom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari prvostepena presuda potvrđena. Zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je odbijen.

7. Okružni sud je zakazao raspravu u smislu odredbe iz člana 217. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP) i ponovo izveo dokaz saslušanjem svjedoka L.N. i I.D. I po mišljenju Okružnog suda apelant nije dokazao da se predmetne stvari čiju predaju u posjed traži nalaze u faktičkoj vlasti tuženog te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim traži predaju u posjed predmetnih stvari. Međutim Okružni sud smatra pogrešnim odlučenje prvostepenog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanta za isplatu iznosa od 11.000,00 KM na ime predmetnih stvari. Prema stavu Okružnog suda zaključeni ugovor o najmu čiji je predmet ostava nepotrošnih stvari uz dozvolu ostavoprimca da stvari upotrebljava ima elemente ugovora o posluzi i ugovora o ostavi tj. na odnose ugovarača se primjenjuju pravila ugovora o posluzi (član 716 stav 3 ZOO). Slijedom prednjeg Okružni sud je smatrao osnovanim zahtjev apelanta kao vlasnika stvari da traži vraćanje stvari odnosno isplatu protuvrijednosti obzirom da tuženi predmetne stvari nije vratio. Obzirom da je zahtjev apelanta postavljen kao zahtjev za vraćanje pokretnih stvari koje su bile predmet ugovora o najmu ili u protivnom zahtjev za isplatu protuvrijednosti iznosa od 11.000,00 KM u slučaju da nije moguće vračanje stvari, Okružni sud zaključuje da se radi o alternativnom tužbenom zahtjevu tj. jednom zahtjevu sa dvije obaveze a ne supsidijarnom zahtjevu iz člana 55. stav 4. ZPP kako to neosnovano ističe apelant u žalbi,

8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio tuženi Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 864 od 12. januara 2010. godine reviziju tuženog usvojio, osporenu presudu preinačio u dijelu kojim je žalba apelanta uvažena i odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i protiv dijela presude Osnovnog suda broj 077-0-P-06-000 356 od 26. novembra 2007. godine kojim je odbijen alternativni tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi isplati 11.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. septembra 2009. godine do isplate tako da se prvostepena presuda potvrđuje i u tom dijelu. Apelant je dužan da tuženom naknadi troškove revizije u iznosu od 1.900,00 KM u roku od 30 dana od dana dostave presude.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da iz spisa proizilazi da je apelant uz prvobitno postavljenu reinvidikacioni tužbeni zahtjev za povrat predmetnih stvari na pripremnom ročištu od 8. februara 2007. godine postavio i alternativni tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati njihovu protuvrijednost u iznosu od 11.000,00 KM. Vrhovni sud smatra osnovanim prigovor revizije da se tako postavljenom tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti jer se ne radi o situaciji iz člana 55. stav 4. Zakona o parničnom postupku-o eventualnom tužbenom zahtjevu već o alternativnom tužbenom zahtjevu. Na kraju je Vrhovni sud istakao da takvom (alternativnom) zahtjevu pravno je moguće udovoljiti samo kada se radi o alternativnoj obavezi iz člana 403. ZOO, pa obzirom da u konkretnom slučaju takva obaveza tuženog ne postoji ne može biti predmet ispunjenja u smislu odredbe člana 307. stav 1 ZOO kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II73.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno naveo tok postupka pred redovnim sudovima te citirao dijelove presuda. Smatra da je na njegovu štetu pogrešno protumačena-proizvoljno primijenjena odredba člana 55. stav 4. ZPP „jer traži povrat stvari a kako je tuženi stvari otuđio ne može se izvršiti povrat istih postavio je dva tužbena zahtjeva koji su u međusobnoj vezi i traži da sud usvoji sljedeći zahtjev ako nađe da onaj koji je istaknut ispred njega nije osnovan“. Apelant se također žali na kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i u vezi s tim Aneks VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa pravom iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i s tim u vezi Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, prema kojem sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za takvu imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da mu je donošenjem osporenih presuda, onemogućeno uživanje ovog ustavnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u vezi sa eventualnim kršenjem ovih prava zasniva na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu. S obzirom da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu očigledno neosnovani te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/10 (K. S.) | Sudska praksa | Aktio