Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1359/10 (N. H.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uređenje međa
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1359/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1359/10, rješavajući apelaciju Nijaza Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nijaza Halilovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-1033/04 od 15. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-299/03 od 15. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Kamengrada, opština Sanski Most, podnio je 16. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1033/04 od 15. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-299/03 od 15. jula 2004. godine. Apelant je 27. januara 2011. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio osporenu presudu Kantonalnog suda.
2. Presudom Općinskog suda broj P-299/03 od 15. jula 2004. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu jačeg prava vlasnik parcele označene kao k.č. broj 1042, površine 1299m2, upisane u k.k.ul. broj 247 k.o. D. Kamengrad, kojoj po starom katastarskom operatu odgovara parcela označena kao k.č. broj 511/3 upisana u p.l. broj 498 k.o. D. Kamengrad, te da je slijedom toga tuženi Ilijaz Halilović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan trpjeti postavljanje čvrste i trajne ograde na način kako je to prikazano na skici snimanja vještaka geometra koja čini sastavni dio presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je vlasnik parcele označene kao k.č. broj 511/3, površine 1150m2, upisane u p.l. broj 498 k.o. D. Kamengrad, ali da nije u posjedu cijele parcele, budući da je tuženi, čija parcela graniči sa apelantovom parcelom, pomjerio među i zauzeo dio apelantove pacele (oko 100m2). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da je na skici snimanja međna linija između parcele broj 1042 (koja je apelantovo vlasništvo) i parcele broj 1044 (koja je vlasništvo tuženog) obilježena crnom bojom i da pokazuje pravac pružanja postojeće ograde između navedenih parcela, kao i da je tako obilježena međna linija identična međnoj liniji uspostavljenoj u predmetu tog suda broj R-176/00. Općinski sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da se postojeća međa, koja je uređena u predmetu R-176/00, razlikuje od međne linije obilježene u katastarskom operatu. U vezi s tim, vještak geometar je ukazao da prema novom katastarskom operatu, koji je stupio na snagu 2003. godine, apelantova parcela broj 1042 ima površinu od 1299m2. Takođe, vještak geometar je ukazao da je apelant pravo vlasništva na predmetnoj parceli stekao na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je tada parcele broj 511/3 (predmetna parcela po starom katastarskom operatu) imala površinu od 1150m2. Pri tome, vještak geometar je naveo da razlika u površini predmetne parcele između starog i novog mjera iznosi 149m2, te da po novom premjeru veći dio površine drži u posjedu apelant. Takođe, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u spis tog suda broj R-176/00, iz kojeg proizlazi da je u tom predmetu predlagač bio otac tuženog, a protivpredlagač apelant, te da je pravosnažnim Rješenjem tog suda broj R-176/00 od 25. aprila 2000. godine uređena međa između parcele predlagača broj 511/4 i apelantove parcele broj 511/3. S obzirom da iz skice lica mjesta, koju je dostavio vještak geometar, proizlazi da je na terenu između apelantove parcele i parcele tuženog zatečeno stanje kakvo je uređeno u vanparničnom postupku broj R-176/00 tj. da nije bilo nikakvih pomjeranja međne linije, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1033/04 od 15. februara 2010. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je između spornih parcela, u pogledu međne linije, zatečeno isto stanje kakvo je uređeno u vanparničnom postupku u predmetu broj R-176/00 u kojem su stranke bile apelant kao protivpredlagač i otac tuženog kao predlagač. Kantonalni sud je dalje naveo da je utvrđeno da je prilikom uređenja međe postavljena ograda između spornih parcela, te da od tada nije bilo nikakvih pomjeranja ograde. Kantonalni sud je ukazao da je apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje da apelant ima jače pravo na spornom dijelu nekretnine, koja se na osnovu uređenja međa u predmetu broj R-176/00 nalazi u posjedu tuženog i u okviru njegovih nekretnina. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su u obligacionim odnosima i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa svi učesnici dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja i da je zabranjena zloupotreba prava u smislu odredaba čl. 12. i 13. Zakona o obligacionim odnosima, te da se sporni odnos ima raspraviti prema tim načelima. S obzirom da apelant tvrdi da njegovoj nekretnini pripada i mali dio nekretnine koji se nalazi u posjedu tuženog, Kantonalni sud je naveo da je apelant dužan dokazati da mu pripada jače pravo na tom dijelu nekretnine. Kantonalni sud je ukazao da je za odluku o tome bitno šta je apelant stvarno kupio od prodavca, odnosno šta je apelantu u pogledu površine i stanja nekretnine koju je kupio pokazao prodavac i predao mu u posjed, a da je, pri tome, bez značaja koja površina je formalno upisana u katastru nekretnina. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je dio nekretnine, koji je u posjedu tuženog, bio u okviru nekretnine koju je kupio od prodavca. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je apelant kao protivpredlagač učestvovao u postupku za uređenje među između njegove nekretnine i nekretnine tuženog (tada nekretnine oca tuženog) u predmetu broj R-176/00, te da je tom prilikom uređena međa između tih nekretnina i postavljena ograda, što ide u prilog zaključku da apelantu pripada nekretnina upravo u obimu u kojem drži tu nekretninu u posjedu (jer apelant nije ni dokazao da mu pripada više od toga). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da to što je prema katastarskim planovima u korist apelanta upisana veća površina nije od uticaja na zakonitost pobijane odluke, kao ni to što je odredbama čl. 78. i 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina predviđeno da se u parničnom postupku, u slučaju kad je međa sporna, može utvrditi jače pravo na nekretninama.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su osporene odluke zasnovane na Rješenju Općinskog suda broj R-176/00 od 25. aprila 2000. godine kojim je na nepravilan način uređena međa između njegove parcele i parcele tuženog. Apelant navodi da vještak geometar prilikom postupka uređenja međe nije vršio mjerenje po novom katastarskom operatu, te da nije uzeo u obzir pravosnažno Rješenje Općinskog suda broj Dn-118/98 od 16. jula 1998. godine na osnovu kojeg je izvršena uknjižba prava svojine na predmetnim nekretninama. Takođe, apelant navodi da je drugostepeni sud nepravilno postupio kada nije prihvatio mišljenje vještaka geometra koji je vršio premjer nekretnina po važećem katastarskom operatu i avio snimanju, te da su netačne tvrdnje tog suda da se radi o malom dijelu površine jer je u pitanju površina od 149m2. S obzirom na navedeno, apelant smatra da provedeni dokazi nisu pravilno ocjenjeni, te da je stoga došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić