Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/10 (D. M.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1372/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1372/10, rješavajući apelaciju Dragoljuba Mirkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Mirkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-09-000 479 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-384/04 od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-968/01 od 29. januara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 15. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 479 od 27. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-384/04 od 10. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-968/01 od 29. januara 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-968/01 od 29. januara 2004. godine obavezan je apelant da tužitelju Asimu Muratoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) preda u posjed pokretne stvari navedene u Zapisniku Osnovnog suda broj R2-455/93 od 6. jula 1993. godine, koje su pobliže navedene u izreci presude, s tim da se može osloboditi obaveze predaje pokretnih stvari tako što će tužitelju isplatiti protivvrijednost predmetnih pokretnih stvari u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je apelant u julu 1993. godine stupio u posjed nekretnina upisanih u k.k. ul. broj 3220 k.o. Bijeljina (kuća, poslovne prostorije i kamenorezačka radnja) koje su vlasništvo tužitelja. Osnovni sud je naveo da iz Zapisnika tog suda broj R2-455/93 od 6. jula 1993. godine proizlazi da je prije ulaska apelanta u posjed predmetnih nekretnina izvršen popis svih pokretnih stvari (radi obezbjeđenja dokaza) koje su se nalazile u tužiteljevim stambeno-poslovnim prostorijama i kamenorezačkoj radnji. Osnovni sud je dalje naveo da je utvrdio da je apelant bio u posjedu tužiteljevih nekretnina i pokretnih stvari do aprila 2000. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz zapisnika tog suda od 18. aprila 2000. godine proizlazi da je izvršen popis stvari koje su ostale nakon što je apelant predao tužitelju u posjed nekretnine i pokretne stvari, te da je iz tog zapisnika vidljivo da se predmetne pokretne stvari koje potražuje tužitelj nisu nalazile među predatim stvarima. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojima je propisano da "vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari, te da mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog". Imajući u vidu da iz Zapisnika Osnovnog suda broj R2-455/93 od 6. jula 1993. godine proizlazi da su predmetne pokretne stvari tada popisane, da ni sam apelant nije osporio da je bio u posjedu tih stvari, niti je dokazao da te pokretne stvari više nisu u njegovom posjedu, te da iz zapisnika tog suda od 18. aprila 2000. godine proizlazi da predmetne pokretne stvari nisu vraćene tužitelju, Osnovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev shodno odredbama člana 37. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. S obzirom da je tužitelj izjavio da je voljan da umjesto predmetnih pokretnih stvari primi novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, Osnovni sud je naveo da je, usvajajući tužbeni zahtjev, odredio da se apelant može osloboditi obaveze predaje pokretnih stvari isplatom tih novčanih iznosa shodno odredbama člana 178. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-384/04 od 10. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-09-000 479 od 27. januara 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da tužitelj nije dokazao da predmetne pokretne stvari postoje i da su u apelantovom posjedu, te da stoga nema osnova za usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da su predmetne pokretne stvari predate u posjed apelantu (Zapisnik Osnovnog suda broj R2-455/93 od 6. jula 1993. godine), te da je prvostepeni sud na osnovu zapisnika od 10. aprila 2000. godine utvrdio da predmetne pokretne stvari nisu vraćene tužitelju. Vrhovni sud je naveo da, u takvoj situaciji, ako apelant tvrdi da te pokretne stvari više ne postoje, odnosno da nisu u njegovom posjedu, tada je teret dokazivanja te tvrdnje na njemu u smislu odredaba člana 123. stav 1. ZPP. U pogledu apelantovog prigovora da je mostna freza za kamen vraćena tužitelju, a da dizalicu za kamen "nikada nije vidio", Vrhovni sud je naveo da apelant te prigovore nije iznio u žalbi protiv prvostepene presude, tako da je u tom pravcu izostala ocjena prvostepene presude od strane drugostepenog suda, s obzirom na odredbe člana 221. ZPP (granice ispitivanja prvostepene presude). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se radi o prigovoru kojim se osporava činjenično stanje u odnosu na te stvari, a da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti u smislu odredaba člana 240. stav 2. ZPP.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za primjenu odredaba člana
37. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, budući da tužitelj u toku postupka nije dokazao da ima pravo vlasništva na predmetnim pokretnim stvarima i da se te stvari nalaze u faktičkoj vlasti apelanta. Takođe, apelant navodi da se Vrhovni sud, odlučujući o njegovom revizionom prigovoru, pogrešno pozvao na odredbe člana 240. stav 2. ZPP, budući da zapisnik Osnovnog suda od 18. aprila 2000. godine (iz kojeg proizlazi da je mostna freza za kamen vraćena tužitelju) ne predstavlja nikakvu novu činjenicu, te da je u reviziju jasno ukazao da se u konkretnom slučaju radilo o povredi postupka pred drugostepenim sudom u smislu odredaba člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na dom i pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić