Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/10 (D.Š.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1397/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1397/10, rješavajući apelaciju D.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-09-000 084 od 4. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 053-0-

Dn-09-000 976 od 22. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-09-000 084 od 4. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 053-0-Dn-09-000 976 od 22. oktobra 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 053-0-Dn-09-000 976 od 22. oktobra 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev za brisanje zabilježbe spora na nekretninama upisanim u z.k. ul. broj 66 k.o. Tasovčići, a koja je upisana na osnovu Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Ps 010111 00 Ps od 25. oktobra 2007. godine. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant podnio zahtjev za brisanje zabilježbe na osnovu Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 010111 08 Pž od 3. februara 2009. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je o istom pitanju već odlučivano, te da je stoga odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 007-0-Gž-09-000 084 od 4. februara 2010. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je na nekretninama upisanim u z.k. ul. broj 66 k.o. Tasovčići upisana zabilježba spora na osnovu Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Ps 010111 00 Ps od 25. oktobra 2007. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio zahtjev Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda za brisanje predmetne zabilježbe, te da je uz zahtjev priložio Presudu Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 010111 08 Pž od 3. februara 2009. godine kojom je odbijena žalba tuženog "Auto kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina (čiji je zakonski zastupnik apelant) i potvrđena Presuda Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 0 Ps 010111 00 Ps od 16. maja 2008. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelant očigledno smatra da je samim donošenjem te presude prestao razlog za zabilježbu spora i da tu zabilježbu treba brisati. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je upis zabilježbe izvršen na osnovu Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Ps 010111 00 Ps od 25. oktobra 2007. godine, te da je i za brisanje te zabilježbe potreban određeni dokument iz kojeg bi bio vidljiv pravni osnov na osnovu kojeg će se izvršiti brisanje. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da presuda tog suda od 3. februara 2009. godine, koju je apelant priložio uz zahtjev, ne predstavlja sama po sebi osnov za brisanje zabilježbe. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz navedene presude nije vidljivo da li je tuženi zaista izvršio svoju obavezu, niti ima podataka o eventualno pokrenutom izvršnom postupku protiv tuženog radi izvršenja te presude itd. Takođe, Kantonalni sud je naveo da su tačni apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svog rješenja pogrešno naveo da se radi o zahtjevu o kojem je već odlučivano. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedeni propust nije od uticaja na zakonitost pobijanog rješenja, budući da je prvostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pravilno primijenio odredbe člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama jer se radi o situaciji da apelant nije predočio dokumente iz kojih bi bio vidljiv pravni osnov za brisanje predmetne zabilježbe.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se u sporu između tužitelja "Hercegovačke banke" d.d. Mostar u privremenoj upravi i tuženog "Auto kuća Čapljina" d.o.o. Čapljina, zbog kojeg je upisana zabilježba spora u zemljišnim knjigama, radi o tužbi radi novčane isplate –finasijskih potraživanja tužitelja prema tuženom, te da stoga zabilježba spora nije ni mogla biti upisana. Apelant smatra da su nakon okončanja navedenog postupka redovni sudovi bili dužni uvažiti njegov zahtjev za brisanje zabilježbe, budući da predmet tog spora nije knjižno pravo u pogledu kojeg se može izvršiti upis zabilježbe u smislu Zakona o zemljišnim knjigama, već zahtjev za isplatu novčanog iznosa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, u obrazloženju svog rješenja dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1397/10 (D.Š.) | Sudska praksa | Aktio