Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1426/10 („Bartula“ d.o.o. Sokolac)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1426/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godineu predmetu broj AP 1426/10, rješavajući apelaciju „Bartula“ d.o.o. Sokolac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bartula“ d.o.o. Sokolacpodnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 000585 09 Gž od 24. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 000585 08 P od 16. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bartula“ d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sokoca, kojeg zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnio je 20. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 000585 09 Gž od 24. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 000585 08 P od 16. jula 2009. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 000585 09 Gž od 24. februara 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 000585 08 P od 16. jula 2009. godine utvrđeno je da je tužiteljica Zorica Tufegdžić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod apelanta, na radnom mjestu trgovca u supermarketu tržnog centra „Bartula“ u Foči sa danom 1. decembar 2007. godine (stav 1. izreke); poništeno je kao nezakonito rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa tužiteljici, broj 206/08 od 31. maja 2008. godine, pa je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljala prije prestanka radnog odnosa, ili na druge poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te da joj uspostavi sva prava kao da prekida nije ni bilo, počev od 31. maja 2008. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do vraćanja na rad, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 2. izreke); apelant je obavezan da tužiteljici na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata i neisplaćenog toplog obroka isplati iznose sa zakonskom zateznom kamatom kako je precizirano u izreci presude (stav 3 izreke); apelant je obavezan da u ime i za račun tužiteljice na osnovicu koju čine iznosi iz stava 3. izreke presude uplati pripadajuće doprinose u korist nadležnih fondova, u skladu sa Zakonom o doprinosima („Službeni glasnik RS“ br. 51/01. 96/03 i 128/06) (stav 4. izreke), te da tužiteljici nadokandi troškove parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je tokom prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je tužiteljica radila kod apelanta na radnom mjestu trgovca-kasirke na kasi supermarketa u Tržnom centru „Bartula“ u Foči, na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, koji je prvi put zaključen pod brojem 392/07 od 1. decembra 2007. godine na period od jedan mjesec. Nakon toga ugovor o radu je zaključivan još četiri puta, a posljednji put 30. aprila 2008. godine, pod brojem 392/07, prema kojem je tužiteljica raspoređena na rad na određeno vrijeme, radi izvršenja posla koji traje određeno vrijeme, na period od jedan mjesec, odnosno od 30. aprila do 31. maja 2008. godine. Dakle, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je tužiteljica kod apelanta radila na određeno vrijeme ukupno šest mjeseci. Apelant je donio rješenje broj 206/08 od 31. maja 2008. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljici sa danom 31. maj 2008. godine „po osnovu isteku roka određenog u ugovoru o radu na određeno vrijeme od 30. aprila 2008. godine, broj 392/07.“
4. Osnovni sud je smatrao da su ugovori o radu zaključivani između apelant i tužiteljice suprotni odredbi stava 2. člana 16. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07, prečišćeni tekst), prije svega što su postojali uslovi da se zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Usvojivši prvi dio tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je usvojio i tužiteljicin tužbeni zahtjev koji se ticao isplate plate i naknade za topli obrok. Visinu tih primanja sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijeske sturke Sime Ćosovića.
5. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude prije svega istakao da je odredbom člana 16. Zakona o radu propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine (stav 1.). Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u sljedećim slučajevima: izvršenje posla koji traje do šest mjeseci; privremenog povećanja obima posla; zamjene odsutnog radnika do godinu dana; obavljanje posla čije je trajanje unaprijed određno prirodom i vrstom posla (stav 2.). Ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. ovog člana smatra se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme (stav 3.), a radni odnos zasnovan na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme postaje prestaje istekom roka određenog tim ugovorom, ako radnik i poslodavac drugačije ne sporazumiju (stav 4.). Okružni sud je dalje naveo da su svih pet ugovora o radu na određeno vrijeme koje su zaključili apelant i tužiteljica sadržavali identičnu odredbu da se radnik raspoređuje na rad na određno vrijeme „radi izvršenja posla koji traje određeno vrijeme, na period od jedan mjesec.“
6. Okružni sud je dalje naveo da je iz dokaza izvedenih tokom prvostepnog postupka utvrđeno, a što je bilo i nesporno, da je apelant sa tužiteljicom, kao i sa još 52 radnika, zaključio ugovor na određno vrijeme radi obavljanaj posla u tržnom centru apelanta u Foči. Prema odluci tuženog broj 376/07 od 28. novembra 2007. godine, koja je nazvana „Odluka o osnivanju poslovne jedinice i povećanju obima poslovanja“, navedeno je da se osniva poslovna jedinica Tržni centar „Bartula“ Foča, površine od oko 6000 m , bivša Robna kuća „Fočanka“, a da u sklopu ovog poslovnog centra se osnivaju prodajni i ugostiteljski objekti: supermarket, salon obuće i predmeta od kože, salon bijele tehnike i kućanskih aparata, salon zavjesa i tepiha i kafe-picerija. U članu 3. ove odluke je navedeno da se osnivanjem nove poslovne jedinice na nivou preduzeća očekuje povećanje obima poslovanja „te će se iz tih razloga uposliti oko 30 do 40 novih radnika na određno vrijeme, čiji će dalji status , odnosno radni odnos zavisiti od daljeg obima poslovanja.“
7. Okružni sud je zatim istakao da zaključivanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme, u smislu Zakona o radu, predstavlja pravilo, a zaključivanje ugovora o radu na određeno vrijeme, u suštini, predstavlja izuzetak. Ugovor o radu na određeno vrijeme ograničen je ne samo po dužini trajanja, nego je ograničen i na slučajeve u kojima se može zaključiti. Ukoliko se ugovor o radu na određeno vrijeme ne zaključi samo u slučajevima izričito propisanim zakonom (član 16. stav 2.), onda je zakonodavac propisao zakonsku pretpostavku da se takav ugovor o radu smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Stoga, iako je tuženi tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi, pokušavao dokazati da je sa apelanticom zaključivao ugovore o radu radi izvršenja posla koji traje određeno vrijeme, a tako je navedeno i u samim ugovorima o radu, po mišljenju Okružnog suda, pravilno je Osnovni sud zaključio, da se u konkretnom slučaju nije radilo o poslu „koji traje do šest mjeseci“. Naime, radilo se o izuzetno velikom tržnom centru u kojem je apelant prilikom njegovog otvaranja zaposlio čak 53 radnika (svi na određeno vrijeme), pa se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je radnike primio na određeno vrijeme iz razloga što nije znao koliki će obim posla u tržnom centru biti u budućnosti. Nesumnjivo je da je apelant morao, prema svojoj procjeni o obimu posla, zaposliti određen broj radnika na neodređeno vrijeme, odnosno s njima zaključiti ugovore na neodređeno vrijeme, a ne sa svim radnicima zaključivati isključivo ugovore o radu na određeno vrijeme.
8. Okružni sud je dalje istakao, a na što je i tužiteljica u odgovoru na žalbu ukazala, da ukoliko je apelant smatrao da je sa radnicima bilo potrebno obaviti probni rad, imao je mogućnost da sa radnicima zaključuje ugovor o radu u kome će biti predviđen probni rad radnika, koji može iznositi najviše do tri mjeseca (ugovor o probnom radu), s tim da se ovaj rok može sporazumno produžiti još do tri mjeseca, a kako je to propisano odredbom člana 21. stav 1. Zakona o radu. Takođe, ukoliko bi se pokazalo da postoji potreba za prestankom rada radnika iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga (misli se, prije svega, na mogućnost malog prometa, odnosno manjeg nego što je apelant očekivao), onda je apelant mogao koristiti mogućnost otkaza ugovora o radu radniku u smislu člana 126. stav 1. tačka 2. Zakona o radu. No u tom slučaju, apelant, kao poslodavac, bi morao radniku omogućiti pravo na otkazni rok iz član 135. Zakona o radu, kao i, eventualno, pravo na otpremninu iz člana 141. Zakona o radu. Stoga, ukoliko se na ovaj nači ne bi tumačile navedene odredbe Zakona o radu, onda bi se došlo do situacije da poslodavac zloupotrebljava te odredbe Zakona o radu. Ta zloupotreba osujećena je odredbom člana 16. stav 3. Zakona o radu koja propisuje zakonsku pretpostavku da se ugovor o radu zaključen suprotno odredbi stava 2. navedenog člana smatra ugovorom o radu neodređno vrijeme. Okružni sud je takođe istakao da u prilog navedenom treba dodati i nalaz i mišljenje vještaka fiansijske struke od 19. februara 2008. godine, u kojem je, pored ostalog, navedeno da tužiteljica dok je radila kod apelanta nije nikog zamjenjivala, a niko nije bio na bolovanju u momentu prijema na rad, te da je u decmebru 2007. godine (tužiteljica počela raditi 1. decmebra 2007. godine) u marketu bilo ukupno 41 zaposlenih, a na dan 30. septembar 2008. godine bilo je 42 zaposlenih radnika, te i ova činjenica jasno govori da se nije radilo o poslu koji traje do šest mjeseci. Okružni sud je takođe zaključio da je neosnovan apelantov žalbeni navod da se radilo o privremenom povećanju posla „koji na žalost nije dugo trajao“, jer se to vidi i iz navedenog nalaza i mišljenja vještaka finasijeske struke u kojem je precizno naveo i promet robe u marketu Tržnog centra „Bartula“ u Foči, a koji je u decembru 2007. godine iznosio 280, 941,60 KM, sredinom 2008. godine (mjesec juli) 183.290,79 KM, a u decembru 2008. godine 200,707,13 KM.
9. Konačno, Okružni sud je istakao da u situaciji kada je usvojen suštinski dio tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da je tužiteljica zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, neisplaćena primanja iz radnog odnosa za tužiteljicu predstavlja vid materijalne štete, pa ovakav radni spor ne može se rješavati bez uzimanja u obzir opštih pravila na osnovu kojih se rješavaju zahtjevi za naknadu štete i naknada se ima dosuditi u svoti novca koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, a u smislu člana 190. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03).
10. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da su presude redovnih sudova u cjelosti neosnovane i nezakonite i da su donesene uz povrede odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava, u konkretnom slučaju odredbe člana 16. Zakona o radu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić