Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/10 (M. G.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1482/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1482/10, rješavajući apelaciju Miodraga Gavranovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Gavranovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 K 002340 10 Kž od 26. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 K 002340 08 K od 29. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Gavranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa ZAK Deretić Miodrag i Zec Draško, podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 K 002340 10 Kž od 26. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 K 002340 08 K od 29. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 002340 08 K od 29. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 77 0 K 002340 10 Kž od 26. marta 2010. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), pa je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 750,00 KM i obavezan platiti troškove krivičnog postupka. U obrazloženju prvostepene presude, Osnovni sud je naveo da je izveo sve dokaze koje je predložilo Okružno tužilaštvo Banja Luka, Podružna kancelarija Prijedor (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), da je apelant predložio samo uvid u presudu tog suda broj K 658/05 i da bude saslušan u svojstvu svjedoka, a da sud nije smatrao da treba izvesti još neki dokaz. Osnovni sud je naveo da je među strankama bilo sporno „ko je započeo verbalni sukob u lokalu, guranje i razbijanje inventara, a što je imalo svoj završni epilog ispred lokala kao i ko je nanio povrede oštećenom“. Obrazlažući odluku o krivici apelanta, Osnovni sud je detaljno iznio sadržaj svih svjedočenja i izvedenih materijalnih dokaza, pa je naveo da je analizom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrdio da je apelant, na način i pod okolnostima precizno navedenim u dispozitivu prvostepene presude, oštećenom Steviši Živkoviću (u daljnjem tekstu: oštećeni) nanio lake tjelesne povrede. Također, Osnovni sud je detaljno obrazložio zbog čega iskazima određenih svjedoka nije poklonio vjeru ili ih je smatrao nedosljednim, naglašavajući da je takvo ubjeđenje stekao naročito dovodeći u vezu te iskaze svjedoka sa drugim provedenim dokazima.

3. Okružni sud je u svojoj presudi, između ostalog, naveo da smatra da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da Osnovni sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, te je obrazložio da je Osnovni sud analizirao sve provedene dokaze na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Naročito, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud, „[b]ez obzira na činjenicu da saslušani svjedoci u pojedinim dijelovima svog iskaza različito prikazuju prvo verbalni, a zatim i fizički sukob [apelanta] i oštećenog“, izveo pravilan zaključak o apelantovoj krivici i da je u obrazloženju svoje odluke, „ukazujući na kontradiktornosti i razlike u iskazima saslušanih svjedoka“, dao razloge koje je u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Također, imajući ovo u vidu, Okružni sud je odbio i apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud presudu zasnovao na svom predubjeđenju o apelantovoj krivici, a ne na provedenim dokazima.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz čl. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na presumpciju nevinosti, a u obrazloženju tog navoda ponavlja navode koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene presude – da je prvostepeni sud propustio analizirati relevantne dokaze „iako ih u ukupnosti prihvata kao odlučne“. Apelant navodi da je na taj način prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 3. ZKP RS, jer je pretpostavio apelantovu krivicu „iako je obaveza suda da uvijek mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog kršenja prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj presumpcija nevinosti znači, između ostalog, da optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost već je teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 77, i mutatis mutandis, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj 5/05 od 14. marta 2006.godine, tač.29-30, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli voditi zaključku o tome da mu je prekršeno pravo na presumpciju nevinosti, već tu tvrdnju zasniva samo na svom paušalnom navodu da prvostepeni sud nije izvršio analizu provedenih dokaza. Naprotiv, Ustavni sud smatra da cjelovita analiza izvedenih dokaza nije izostala, da su sudovi jasno obrazložili svoje odluke, te da se takva analiza dokaza i obrazloženje zaključaka sudova ne mogu smatrati proizvoljnim. Osim toga, apelant nije bilo kakvim objektivnim argumentom doveo u pitanje suštinu primjene principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, već iznosi neutemeljene tvrdnje o tome da su osporene odluke zasnovane na predubjeđenju sudova o njegovoj krivici. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. stav 2. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/10 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio