Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/10 (R. D.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kamata
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1776/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1776/10, rješavajući apelaciju Ratka Dubajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ratka Dubajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000113 od 23. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pž-07-000255 od 19. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj PS-

270/05 od 13. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ratko Dubajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 14. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-

000113 od 23. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pž-07-000255 od 19. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-270/05 od 13. avgusta 2007. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je kao vlasnik SZR „Dekor“ iz Bihaća 18. jula 1990. godine mandatnom tužbom tada Osnovnom sudu u Bihaću pokrenuo postupak protiv pravnog prednika ZU Dom zdravlje iz Cazina (u daljnjem tekstu: tuženi), radi izdavanja platnog prijedloga kojim bi se tuženi obavezao na isplatu iznosa od 1.003.691,60 YU dinara sa kamatom na ime izvedenih, a u cijelosti neisplaćenih građevinskih radova na objektu tuženog.

3. Iako su redovni sudovi povodom apelantove tužbe donijeli nekoliko odluka predmetni postupak je zbog ratnih dešavanja prekinut rješenjem od 17. aprila 1995. godine. Apelant 25. marta 1999. godine predložio nastavak postupak u ovoj pravnoj stvari.

4. Predmetni postupak je nakon toga nastavljen pred Općinskim sudom koji je donio presudu broj Ps-31/99 od 13. juna 2003. godine, kojom se platni nalog Osnovnog suda od 1. augusta 1990. godine održava djelimično na snazi, te je tuženi obavezan da apelantu isplati precizirani iznos a višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Međutim, Kantonalni sud je Rješenjem broj Pž-302/03 od 10. juna 2005. godine uvažio žalbe parničnih stranaka te je pobijanu presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

5. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka 14. decembra 2005. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu.

6. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2548/05 od 16. januara 2007. godine (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2548/05 od 16. januara 2007. godine dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrđena je povreda prava apelanta na pravično suđenje u „razumnom roku“ u predmetu Općinskog suda broj PS-270/05, te je navedenom sudu naloženo da po hitnom postupku okonča postupak, u skladu sa pravom na pravično suđenje, te je apelantu na ime nematerijalne štete dosuđena tražena naknada. Osporene odluke

7. Presudom Općinskog suda broj PS-270/05 od 13. oktobra 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, tuženi je obavezan da apelantu na ime glavnog duga isplati iznos od 0,21 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 24. novembra 1995. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, apelant odbijen. Istom presudom tuženi je odbijen u cijelosti sa protivtužbenim zahtjevom. Obrazlažući svoj stav Općinski sud je, između ostalog, naveo da je prema nalazu i mišljenju vještaku građevinske struke, ukupna vrijednost izvedenih radova na dan nastanka obaveze iznosila 2.093.948,75 YU dinara. U tom smislu navedeno je da se u konkretnom slučaju radi o obavezi koja je nastala u YU dinarima, a da nije ugovoreno plaćanje u DEM, pa se u konkretnoj situaciji, s obzirom na monetarni nominalizam, propisan odredbom člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obaveza u YU dinarima konvertuje prema Odluci Vlade RBiH („Službeni list RBiH“ broj 13/92) koja je donesena na temelju Zakona o novcu tako što se sve neizmirene novčane obaveze izražene u dinarima pretvaraju u obaveze u BH dinarima po kursu zamjene 10:1 (konverzija), a prema Zakonu o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list RBiH“ br. 16/94 i 33/94) ove obaveze se denominiraju za 10.000 puta. Primjenom navedenih propisa potraživanje apelanta izraženo u 2.093.948,75 YU dinara učinjenom konverzijom iznosi 299.135,50 BH dinara, a nakon denominacije (10:1.000) iznosi 0,21 KM. Odlučeno je da kamate teku od 24. novembra 1995. godine. U odnosu na protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi od apelanta tražio isplatu iznosa od 80.000,00 KM Općinski sud je stao na stanovište da je protivtužbeni zahtjev neosnovan uz obrazloženje da je iz stanja spisa utvrđeno da tuženi za izvedene radove apelantu nije preplatio potraživani iznos.

8. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Pž-07-

000255 od 19. novembra 2008. godine kojom je djelimično uvažio žalbu tuženog, te ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na odbijeni dio protivtužbenog zahtjeva i dosuđene troškove postupka vraćajući predmet u tom dijelu na ponovni postupak, dok su odbijene žalba apelanta i tuženog u odnosu na odbijeni višak tužbenog zahtjeva glavnog duga od 299.135,19 KM odnosno u odnosu na dosuđeni dio glavnog duga u iznosu od 0,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Istovremeno odbačena je kao nedozvoljena žalba apelanta u odnosu na dosuđeni dio glavnog duga u iznosu od 0,21 KM. U obrazloženju presude Kantonlani sud je, između ostalog, istakao da nasuprot žalbenim tvrdnjama apelanta smatra da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu u obrazloženju pobijane presude iscrpno i detaljno iznio razloge o primjeni materijalnog prava, koje navedeni sud u cijelosti prihvata, jer dati razlozi nisu dovedeni u sumnju žalbenim prigovorima (o čemu se Kantonalni sud iscrpno izjasnio na str. 3., 4. i 5. osporene presude). Nadalje, u vezi sa žalbenim prigovorima apelanta koji prvostepenu presudu pobija u cijelosti pa i u onom dijelu kojim mu je dosuđen iznos glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom Kantonalni sud je pojasnio da apelant, shodno odredbi člana 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku, nema pravni interes da u tom dijelu osporava presudu, pa je žalba u tom dijelu odbačena kao nedozvoljena.

9. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-09-000113 od 23. februara 2010. godine kojom je reviziju djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o vremenu od kada teče zakonska zatezna kamata odlučujući da ista teče na iznos od 0,10 KM počev od 15. juna 1990. godine do 18. septembra 1991. godine prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, suprotno navodima apelanta, kojim ukazuje da država nema pravo da donosi zakone koji poništavaju osnovno pravo pojedinca, što je u suprotnosti sa članom 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), svaka država ima svoj ustav i zakone prema kojima mora odlučivati svaki sud i da bi suđenje protivno tim odredbama upravo vodilo kršenju tih odredaba, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Obrazlažući stav o neosnovanosti revizije u odnosu na visinu dugovanja tuženog Vrhovni sud je pojasnio da su parnične stranke u konkretnom slučaju zaključile ugovor o djelu, da je prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ukupna vrijednost izvedenih radova na dan nastanka obaveza iznosila 2.093.948,75 YU dinara, da se radi o obavezi nastaloj u YU dinarima, te da nije ugovorena valutna klauzula, pa se u takvoj situaciji, suprotno navodima apelanta, nastala obaveza, prema načelu monetarnog nominalizma, konvertuje prema Odluci Vlade RBiH, a na temelju Zakona o novcu na način kako su pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je našao osnovanom reviziju samo u dijelu koji se odnosi na nedosuđenu kamatu i to od prvobitno postavljenog datuma na traženi iznos od 1.003,691,60 YU dinara sa kamatom u visini eskontne stope počev od 15. juna 1990. godine za šta je navedeni sud dao iscrpno obrazloženje.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant u iscrpnoj apelacije detaljno obrazlaže tok postupka ukazujući da su zakoni koji su primjenjeni u konkretnom slučaju u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Prema ocjeni apelanta ovakvom primjenom materijalnog prava on je potpuno osiromašen što nije i ne može biti ratio legis nijednog zakona, pa ni ZOO-a, na koji su se sudovi pozvali. Apelant ističe da se radilo o ugovoru koji je predviđao isplatu u konvertibilnoj valuti te stoga sudovi ne mogu sada tvrditi da tadašnji YU dinar nije bio konvertibilan. Apelant se pozvao na praksu Evropskog suda zauzetu u, između ostalih, odluci Akkus protiv Turske, ukazujući da bi redovni sudovi trebali da poznaju zakon, odnosno sudsku praksu koja ih obavezuje da prema njoj i odluče.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Iako, prema stanju spisa, predmetni postupak još uvijek nije u cijelosti pravomoćno okončan (u dijelu protivtužbenog zahtjeva tuženog i dosuđenih troškova postupka) Ustavni sud iz navoda apelanta zaključuje da on zapravo osporava isključivo dio koji se odnosi na njegov tužbeni zahtjev koji je meritorno okončan presudom Vrhovnog suda, pa će Ustavni sud preispitati osporene odluke u dijelu koji je meritorno okončan.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Suštinski apelant kršenje prava na pravično suđenje i pravo na imovini dovodi u vezi sa pravom na zabranu zloupotrebe prava ukazujući na sadržaj i kvalitet zakonskih odredaba koje su u konkretnom slučaju primijenjene, a koje su po ocjeni apelanta, diskriminatorske i neusklađene sa Ustavom BiH i sa Evropskom konvencijom. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je identične prigovore apelant isticao i tokom postupka i da su se sudovi u vezi s tim dovoljno jasno izjasnili u obrazloženju svojih odluka a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa aspekta primjene propisa o denominaciji i konverziji pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke AP 297/07 od 24. juna 2009. godine i AP 3556/09 od 14. februara 2013. godine, tač. 62. i 63., dostupne na www.ustavnisud.ba) ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanta na potraživanja koja su bila izražena u YU dinarima, iz ugovora koji nije bio obezbjeđen valutnom klauzulom, primijenili relevantne propise o denominaciji i konverziji. Upravo zbog navedenog, budući da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim i pozivanje apelanta na praksu Evropskog suda u predmetu Akkus protiv Turske koja se odnosila na eksproprijacijski zahtjev za isplatu naknade koja je zbog odlugovlačenja sa isplatom usljed inflacije bila obezvrijeđena. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na zabranu zloupotrebe prava koje apelant dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. S obzriom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju kao i prava na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/10 (R. D.) | Sudska praksa | Aktio