Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1797/10 (D.D. „Angropreduzeće“ Cazin)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1797/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1797/10, rješavajući apelaciju D.D. „Angropredzeće“ Cazin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D.

„Angropredzeće“ Cazin podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 268 od 10. marta 2010.

godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj RS-1021/05 od 11. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. D.D. „Angropredzeće“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 268 od 10. marta 2010. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj RS-1021/05 od 11. januara 2008. godine.

2. Općinski sud je presudom broj RS-1021/05 od 11. januara 2008. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 268 od 10. marta 2010. godine, obavezao apelanta da F.A. (u daljnjem tekstu: tužiteljici) na ime razlike plate za period od 1. januara 2003. godine do 15. oktobra 2004. godine isplati označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je tužiteljica tražila da joj apelant za navedeni period isplati razliku osnovne plate sa uvećanjem po osnovu minulog rada u označenom novčanom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje, je konstatovano da se na sporni odnos ima primijeniti Opšti kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opšti kolektivni ugovor). U vezi s tim je ukazano da je Udruženje poslodavaca FBiH zaključilo privremeni ugovor o pristupanju Opštem kolektivnom ugovoru, pa da se Opšti kolektivni ugovor ima primjenjivati i na društva sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom. Slijedom navedenog ocijenjeno je bez značaja da apelant u postupku nije dokazao da je u spornom periodu bio potpuno privatizovan. Nadalje, ukazano je da je članom 6. ugovora o radu koji su zaključili tužiteljica i apelant bilo regulisano da će apelant tužiteljici isplaćivati osnovnu platu u iznosu od 500,00 KM. Također, ukazano je i da je svjedok M.Ž., apelantov direktor, potvrdio da je tužiteljici u spornom periodu isplaćivana manja plata od ugovorene iako je radila puno radno vrijeme, te da tužiteljica ima pravo na razliku isplaćene plate i ugovorenog iznosa od 500 KM. Nadalje, ukazano je da je članom 4. Opšteg kolektivnog ugovora određeno da je osnovna plata proizvod najniže plate i koeficijenta složenosti poslova koje obavlja zaposlenik, i to najniži iznos koji se mora isplatiti za puno radno vrijeme, normalne uslove i rezultate rada. Također, ukazano je da je članom 9. Opšteg kolektivnog ugovora predviđeno da se osnovna plata uvećava za svaku godinu penzijskog staža za 0.6 % s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Na temelju navedenog zaključeno je da osnovna plata, suprotno tvrdnjama apelanta da je iznos od 500 KM podrazumijevao sva prava iz radnog odnosa izuzev toplog obroka, ne uključuje i naknadu za minuli rad, pa je zaključeno da je tužiteljičin tužbeni zahtjev osnovan.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da se u spornom periodu nije mogao primijeniti Opšti kolektivni ugovor jer on važi samo u društvu sa većinskim državnim vlasništvom, a apelant je bio potpuno privatizovan, da u spornom periodu nije postojala sindikalna organizacija unutar preduzeća, te najzad da nema mjesta primjeni Privremenog ugovora o pristupanju Opštem kolektivnom ugovoru. Također, apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da tužiteljici pripada pravo na isplatu naknade za minuli rad koja se ima obračunati na osnovnu platu od 500 KM, s obzirom da je u spornom periodu tužiteljica primala manju platu od one koja je bila ugovorena, pa da se ova naknada može obračunati samo na isplaćene plate a ne na ugovorenu platu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanta koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Apelant tvrdi i da su mu povrijeđena prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Međutim, ova tvrdnje nisu obrazložene niti jednim navodom u apelaciji niti je s tim u vezi ponuđen bilo kakav dokaz. Stoga, Ustavni sud ovaj dio navoda smatra paušalnim i neobrazloženim pa ih neće posebno ispitivati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1797/10 (D.D. „Angropreduzeće“ Cazin) | Sudska praksa | Aktio