Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/10 (I. N.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Krivično djelo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Ponavljanje postupka
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1806/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1806/10, rješavajući apelaciju Ibrahima Nuhanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibrahima Nuhanovića podnesena protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. X-KŽ- 08/516-1 od 16. februara 2010. godine i X-K-08/516-1 od 26. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ibrahim Nuhanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sapne, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 18. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KŽ-08/516- 1 od 16. februara 2010. godine i X-K-08/516-1 od 26. juna 2009. godine.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-08/516-1 od 26. juna 2009. godine apelant i saoptuženi Sanel Pezić (u daljnjem tekstu: saoptuženi) su oglašeni krivim da su na način opisan tačkama 1. do 4. izreke presude kao saizvršioci počinili krivično djelo „organizirani kriminal“ iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa produženim krivičnim djelom „krijumčarenja osoba“ iz člana 189. stav 1. KZ BiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, a saoptuženi na kaznu zatvora u trajanju šest godina. Na osnovu čl. 110. i 111. KZ BiH, Sud BiH je od apelanta oduzeo imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom u novčanoj protiv vrijednosti u iznosa od 17.660,00 Eura a od saoptuženog 226,00 Eura i 1.418,00 Hrvatskih Kuna prema važećem kursu na dan oduzimanja. U obrazloženju presude je navedeno da je Sud BiH u toku krivičnog postupka proveo veliki broj dokaza Tužilaštva BiH koji su pobrojani na str. 6. do 10. prvostepene presude i dokaze odbrane (saslušanje jednog svjedoka, saslušanje apelanta u svojstvu svjedoka i uvid u zapisnik Tužilaštva o saslušanju svjedoka M.M.). Na temelju dokaza koje je Sud BiH razmatrao pojedinačno i u međusobnoj vezi, utvrđeno je da su apelant i saoptuženi, kao pripadnici organizovane grupe ljudi, u sklopu sa još nekoliko osoba koja je djelovala u određenom vremenskom periodu (u toku 2007. i dijelom 2008. godine), dijelom definisanim ulogama i doprinosom, djelovali sa jasnim ciljem učinjenja krivičnopravnih radnji krivičnog djela krijumčarenje osoba. Po ocjeni Sud BiH, planirane radnje u konačnosti su se i realizovale u više istovrsnih krivičnopravnih radnji, i to u jednom relativno dužem vremenskom periodu, koja svaka zasebno sadrži bitne elemente bića krivičnog djela krijumčarenje osoba, što sa logičnog i pravnog aspekta, po nalaženju Suda predstavlja jedinstvo cjeline odnosno produženo krivično djelo krijumčarenje ljudi iz člana 189. stav 1. u vezi sa članom 54. KZ BiH. Sud BiH se u toku ocjene dokaza bavio procesnim prigovorima koje je odbrana ulagala tokom postupka, pa je na prvom mjestu razmatrao prigovor zakonitosti pribavljenih dokaza. U tom smislu, Sud BiH je obrazložio da je Protokolom o saglasnosti u ostvarivanju međusobne suradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala, sklopljenog 21. januara 2005. godine između Tužilaštva BiH i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, propisano da će u cilju stvaranja najpovoljnijih uslova za saradnju nadležnih državna Tužilaštva neposredno upućivati i primati zahtjevi koji se, između ostalog. odnose na pribavljanje i razmjenu obavještenja, izvještaja i dokumenata, što je u konkretnom predmetu i učinjeno. Na osnovu dokaza koje su izvedeni u toku postupka, Sud BiH zaključuje da su optuženi duži vremenski period, u vremenskom kontinuitetu, preduzeli više radnji krijumčarenja stranih državljana sa ciljem da ih iz njihovih matičnih zemalja (Srbije i Albanije) preko BiH i R. Hrvatske prebace u zemlje Evropske unije (Italiju), znajući da učestvuju u lancu lica koja djeluju sa istim ciljem. Ovakav zaključak Sud BiH je utemeljio, prije svega, na transkriptima presretnutih telefonskih razgovora (dokazi koje je tužilac pribavio putem međunarodne pravne pomoći od nadležnih organa Republike Hrvatske), te iskaza svjedoka Mahmutović Jasmina, Hadžikadunić Damira i Delić Mirze, saslušanih tokom glavnog pretresa. Iz navedenih dokaza jasno proizilazi da su apelant i saoptuženi bili članovi organizirane grupe ljudi koja je radi sticanja materijalne koristi organizirala krijumčarenja stranih državljanja u zemlje zapadne Evrope. Kako je zaključio Sud BiH, specifičnost djela organizirani kriminal ogleda se u činjenici što ova inkriminacija podrazumijeva postojanje zločinačke organizacije odnosno organizirane grupe ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Sud BiH je posebno ukazao da za postojanje krivičnog djela organizovani kriminal nije neophodno da članovi grupe međusobno poznaju jedni druge kao ni da su neposredno dogovorili zajedničko djelovanje u istom cilju. Naime, obilježja ovog krivičnog djela postoje i u slučaju da članovi grupe ne poznaju jedni druge ukoliko kod svakog pojedinačno postoji svijest da se zajednička djelatnost sa istim ciljem odvija zahvaljujući njihovom pojedinačnom djelovanju, što je u konkretnom predmetu i dokazano.

3. Presudom Sud BiH broj X-KŽ-08/516-1 16. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba Tužilaštva BiH, dok su istovremeno žalbe apelanta i saoptuženog djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni, tako da je apelantu za navedena krivična djela, za koje je oglašen krivim, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a saoptuženi na kaznu zatvora od četiri godine. Razmatrajući navode apelanta o bitnim povredama odredbi ZKP BiH, Apelaciono Vijeće Sud BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je, suprotno žalbenim navodima, ocijenilo da je izreka presude dovoljno jasna i razumljiva, te da joj razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni. Nadalje je istaknuto da su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da ni u tom pogledu nije bilo kršenja zakona, niti propusta koji bi, da nisu učinjeni, doveli do drugačije presude. Uvidom u pobijanu presudu utvrđeno je da se u njoj prvo navode bitni elementi krivičnog djela organizirani kriminal, te dokazi izvedeni na te okolnosti, koji su detaljno analizirani i cijenjeni, pa je na isti način pretresno vijeće pristupilo i ocjeni pojedinačnih tačaka optužnice, i na kraju je donijelo pravilne zaključke, koje u cijelosti prihvata i Apelaciono vijeće. Stoga, je Apelaciono vijeće zaključilo, suprotno žalbenim navodima, da nije bilo bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, u vidu povrede iz tačke k) stav 1. člana 297. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH). Nadalje, u pogledu žalbenih navoda o zakonitosti dokaza, Apelaciono vijeće je navelo da se ni jednom odredbom ZKP BiH ne zabranjuje korištenje dokaznog materijala pribavljenog provođenjem posebnih istražnih radnji u drugoj zemlji i po drugim zakonima. Analizirajući naprijed spomenute (sporne) dokaze prvostepeno vijeće je, po ocjeni Apelacionog vijeća, ispravno utvrdilo da su posebne istražne radnje na legalan način provedene od strane nadležnih organa R. Hrvatske, budući da su iste u skladu sa zakonskim propisima te države, te da je prvostepeno vijeće razmatrajući okolnosti konkretnog slučaja, također ispravno cijenilo i činjenicu da je pribavljanje i korištenje navedenih dokaza u skladu sa odredbama ZKP BiH. Slijedom navedenog i Apelaciono vijeće je došlo do zaključka da su dokazi pribavljeni od strane organa krivičnog gonjenja R. Hrvatske u valjanoj proceduri i da su kao takvi zakoniti. Stoga su, po mišljenju Apelacionog vijeća, neosnovani žalbeni prigovori odbrane, da je u pobijanoj presudi učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH. Ispitujući žalbene navode u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu provedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je došlo do pravilnog zaključka da apelant sa svojim djelovanjem, na način opisan u izreci pobijane presude, ostvarili sva zakonska obilježja krivičnog djela za koja je osuđen. Cijeneći žalbene navode, Apelaciono vijeće nalazi da nije došlo do povrede odredbi KZ BiH koje regulišu oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, odnosno, da je prvostepeno vijeće na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenilo sve relevantne odredbe. U pogledu odmjeravanja kazne, iako pretresno vijeće nije našlo da postoje olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, Apelaciono vijeće je u tom smislu cijenilo njegovo zdravstveno stanje, o čemu postoje dokazi u predmetnom spisu. Pri tome, Apelaciono vijeće je imalo u vidu da je prvostepeno vijeće precijenilo otežavajuće okolnosti na strani apelanta, kao i u slučaju kada mu je kao otežavajuću okolnost cijenilo da je više puta optuživan, što se ni u kom slučaju ne može uzeti u obzir prilikom odlučivanja o visini krivičnopravne sankcije, sve dok ne postoji pravosnažna odluka suda. Zbog navedenog, Apelaciono vijeće je utvrdilo da se svrha kažnjavanja, može postići kaznom zatvora u trajanju od šest godina.

4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 Evropske konvencije. Apelant uglavnom u apelaciji ponavlja razloge koje je ranije iznosio u žalbi na prvostepenu presudu. Smatra da Sud BiH, držeći se odredbe člana 15. ZKP BiH, u potpunosti zanemaruje i ne primjenjuje odredbe člana 290. st. 6. i 7. ZKP BiH, kojima je uređen sadržaj presude, u smislu da će sud u obrazloženju presude iznijeti razloge za svaku tačku presude te da je obavezan da određeno i potpuno iznese koje činjenice i iz koji razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Također, apelant ukazuje da je sud bio obavezan da određeno i potpuno iznese činjenice, a po apelantu Sud BIH nije naveo na osnovu čega je utvrdio da su određene činjenice dokazane, tačnije, sud nije određeno i potpuno iznio činjenice iz kojih razloga uzima kao dokazane radnje, koje se apelantu stavljaju na teret kao radnje izvršenja. Apelant smatra da bitne povrede apsolutno postoje, jer je izreka presude protivrječna razlozima presude, odnosno presuda ne sadrži razloge, te u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ističe da je članom 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju „propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su uticale na nezakonit slučaj“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Apelant smatra da u konkretnom krivičnom postupku dokazni postupak nije proveden na zakonit način i da presude kojim mu je određena kazna zatvora nisu obrazložene niti jasne, što je rezultiralo i bitnim povredama krivičnog postupka. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke vezano za navedene krivično-pravne institute, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljni. Ustavni suda također, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni odredbi ZKP BIH, pri čemu zapaža da je Sud BiH u osporenim odlukama razmotrio ove apelantove prigovore, koje on ponavlja u apelaciji, i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog slučaja, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivične stvari. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz razloga što su sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, a naročito što je sud kao valjane prihvatio dokaze izvedene u Republici Hrvatskoj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijeni izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud takođe zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je za izvedene dokaze dao jasne i argumentirane razloge za svoje stavove i zaključak da je apelant na način preciziran u osporenoj presudi počinio predmetno krivično djelo. Date razloge prvostepenog suda je kao pravilne prihvatilo i Apelaciono vijeće, kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje je taj sud primijenio u obrazloženju osporene presude pri čemu je razmotrilo i navode apelanta vezane za zakonitost dokaza koji su pribavljeni od nadležnih organa RH i dalo razloge zašto ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dakle, Ustavni sud smatra da su sudovi za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Konačno, Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u tom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

10. Apelant smatra da mu je povređen i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je kako navod apelant „propisana mogućnost ponovnog suđenja ukoliko je prethodno bilo posljedica bitnih povreda koje su uticala na nezakonit slučaj“. Međutim Ustavni sud smatra ,imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta i prethodna razmatranja, da se apelantov predmet ne može dovesti u vezu sa garancijama iz člana 4. stav 2 Protokola 7, budući da konkretni predmet ne pokreće pitanje obnove postupka zbog „novih ili novootkrivenih činjenica“ niti je utvrđeno da je u „ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod“ kako je to propisano navedenim članom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava garantiranih navedenim odredbama također očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1806/10 (I. N.) | Sudska praksa | Aktio