Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1818/10 (N. K.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1818/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu AP 1818/10, rješavajući apelaciju Nikole Kalinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nikole Kalinića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000551 09 Rev od 4. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 000551 09 Gž od 11. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Kalinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Priječana, opština Banjaluka, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000551 09 Rev od 4. marta 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000551 09 Gž od 11. februara 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000 551 08 P od 30. septembra 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta te je tuženi JPŠ „Šume Republike Srpske“ AD Sokolac, ŠG „Oštrelj-Drinić“- Drinić (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu na ime naknade štete isporuči 200 m3 oblovine J/S, I klase, ili da apelantu isplati novčanu protuvrijednost po cjenovniku za 1 m3 u iznosu od 140,00 KM to jest ukupan iznos od 28.000,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, na način pobliže preciziran u izreci presude, kao i da naknadi troškove postupka. Osnovni sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti zaključio da je apelant drvnu masu koju potražuje od tuženog posjekao u svojoj privatnoj šumi, da je istu pokrenuo od panja, bez valjanog otpremnog iskaza, suprotno odredbi člana 48. Zakona o šumama, da je tuženi „zaplijenio drvne sortimente“ u navedenoj količini te da tuženi za nelegalno posječena stabla nije pokretao, niti vodio prekršajni, ni krivični postupak, shodno odredbama člana 93. i 94. Zakona o šumama. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju Osnovni sud je našao da je tužbeni zahtjev osnovan, u smislu odredaba člana
154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te člana 92. stav 1. tačka 4. i člana
93. Zakona o šumama.
3. Odlučujući o žalbi tuženog podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 75 0 P 000551 09 Gž od 11. februara 2009. godine žalbu uvažio te prvostepenu presudu preinačio na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da ako se prihvati stav prvostepenog suda da je apelant imao odoborenje za sječu i da je sječu izvršio u svojoj šumi (za šta apelant nije ponudio dokaz, a prvostepeni sud je odbio prijedlog tuženog da se vještačenjem utvrdi lokacija posječene drvne mase), apelant, shodno ocjeni Okružnog suda, nije posjekao stabla, u skladu sa tim odobrenjem, jer prema rješenju iz oktobra 1997. godine pravnog prednika tuženog kojim je odobrena sječa, posječena stabla su prije utovora na kamionskom putu morala biti označena šumskim žigom i za njih je trebao biti izdat otpremni iskaz. U obrazloženju je navedeno da u konkretnom slučaju iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je apelant dokazao da je tuženi spornu oblovinu oduzeo protivpravno, niti je dokazao kolika je količina zaplijenjenog drveta. Istaknuto je da je tuženi posječenu drvnu masu i neznajući čija je, odvezao sa kamionskog puta iz razloga što ona nije imala prethodnu doznaku, šumski žig, pa se takvo postupanje tuženog ne može smatrati protivpravnim, budući da je u skladu sa odredbom člana 93. Zakona o šumama. Osim toga, kako je naveo Okružni sud, činjenica da tuženi nije pokrenuo prekršajni ili krivični postupak protiv apelanta (u momentu odvođenja drvne mase nije ni imao saznanja o licu koje ih je posjeklo), ne znači da se apelantu privremeno oduzeta oblovina mora vratiti ili naknaditi šteta, jer je u radnjama apelanta, koji je posjekao drva, sadržano postupanje protivno odredbi člana 48. Zakona o šumama. Navedeno prije svega zbog činjenice što je drvo posječeno i pokrenuto sa panja bez žigosanja, premjera i otpremnog iskaza iz kojeg razloga apelant i nema pravo na naknadu štete, niti na povrat oduzete oblovine, pa je Okružni sud, temeljem odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude Vrhovni sud je Presudom broj 75 0 P 000551 09 Rev od 4. marta 2010. godine reviziju odbio. Nakon što je ispitao drugostepenu presudu u kontekstu revizionih navoda i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da je osporena presuda pravilna. Obrazlažući svoj stav Vrhovni sud je prije svega citirao odredbu člana 154. ZOO-a te je naveo da nije sporno da je apelant suposjednik na dijelu nekretnina upisanih u p.l. 247 k.o. Gornji Ribnik i da je apelantovoj majci rješenjem nadležnog organa odobrena sječa četinarskih stabala na k.č. upisanim u navedenom p.l.-u. Međutim, kako je istaknuto, iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je apelant oduzetu oblovinu posjekao u svojoj šumi. U tom kontekstu je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant posjekao šumska stabla bez doznake za sječu, i posječenu drvnu masu pokrenuo od panja i izvezao na put, bez otpremnog iskaza, što je suprotno odredbama člana 45. stav 1., te člana 47. i člana 48. Zakona o šumama. S obzirom na takvo činjenično utvrđenje sasvim je irelevantno i bez uticaja na pravilnost odluke to što tuženi protiv apelanta nije vodio prekršajni postupak. Vrhovni sud je na kraju istakao da apelant tokom postupka, u smislu odredaba člana 7. i 123. ZPP-a, nije dokazao da je predmetnu oblovinu posjekao u svojoj šumi, te je još naveo da osporena odluka nema nedostataka na koje se revizijom ukazuje, pa je na temelju odredaba člana 248. u vezi sa članom 241. ZPP-a odlučeno kao u izreci.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant postavlja pitanje na koji način su sudovi utvrdili da šuma nije posječena u privatnom vlasništvu, s obzirom da nije vršeno bilo kakvo vještačenje u tom pravcu, niti je sud izvršio uviđaj na licu mjesta, tako da je, prema ocjeni apelanta, u postupku revizije paušalno prihvaćeno da apelant nije dokazao da je šumu posjekao u svojoj šumi. Ako nije bilo vještačenja i uviđaja na licu mjesto apelantu nije jasno kako su sudovi utvrdili da je sječa izvršena u društvenoj šumi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra proizvoljnim. Naime, navedeni sudovi, suprotno stajalištu apelanta, nisu utvrdili da je apelant oblovinu posjekao u šumi društvene svojine, već su temeljem provednih dokaza zaključili da apelant, u smislu odredaba člana 7. i 123. ZPP-a, nije dokazao da je oblovinu posjekao u svojoj šumi. Osim toga, iz ponuđenih dokaza nije vidljivo da je apelant tokom postupka tražio provođenje dokaza vještačenjem, (provođenje tog dokaza je tražio tuženi, što je Osnovni sud odbio smatrajući ga nepotrebnim), pa su stoga prima facie neosnovani apelantovi navodi usmjereni u tom pravcu. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić