Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1848/10 (R. Z.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1848/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1848/10, rješavajući apelaciju Radivoja Zirojevića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Zirojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070 0 U 000 147 08 Uvp od 15. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 000147 07 U od 28. maja 2008. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UPII-09-03-25-

485/01 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Odjela Opće uprave Općine Čapljina broj Up: 02-25-98/2-05 od 3. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Zirojević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, koga zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 U 000 147 08 Uvp od 15. februara 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 000147 07 U od 28. maja 2008. godine, Rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-03-25-485/01 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Odjela Opće uprave Općine Čapljina ( u daljnjem tekstu: Odjel) broj Up: 02-25-98/2-05 od 3. aprila 2006. godine.

2. Rješenjem Odjela broj Up: 02-25-98/2-05 od 3. aprila 2006. godine odbijen je zahtjev za povrat u posjed stana u Čapljini, ul. Fra Didaka Buntića, zgrada broj 102, ulaz III, kat III, stan broj 8 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju je navedeno da je apelant bio u posjedu predmetnog stana temeljem ugovora o korištenju stana zaključenom između Komunalno-stambenog poduzeća u Čapljini i apelanta 29. decembra 1972. godine, sve dok nije došlo do zamjene stanova između njega i Nikole Pavlovića ugovorom o zamjeni stanova od 13. decembra 1991. godine. Dalje se navodi da je po ugovoru o zamjeni stanova, apelant dobio stan u Čapljini, Tasovčići broj 55, ulaz I, sprat I, stan broj 2, (u daljnjem tekstu: zamijenjeni stan) koji je Odlukom Radničkog savjeta broj 138. od 19. i 20. novembra 1990. godine skinut sa evidencije službenih stanova, pa se smatra da je ugovor o zamjeni stanova pravovaljan. Apelant je tražio da mu se predmetni stan, koji je koristio do zamjene stanova, vrati u posjed na temelju ugovora o korištenju iz 1972. godine i po osnovu posjeda istog do zamjene od 13. decembra 1991. godine. Kako je naveo Odjel, apelant je Ugovor o zamjeni stanova od 13. decembra 1991. godine smatrao nevažećim, jer stan koji je dobio u zamjenu, prema dokumentaciji koju je priložio (popisne liste osnovnih sredstava JP Elektroprivreda od 31. decembra 1994. godine i uvjerenje JP Elektroprivreda broj: 01-331-4-10445/05 od 26. oktobra 2005. godine) treba tretirati kao službeni, a ne kao stan sa stanarskim pravom. Dalje je navedeno da je apelant 13. decembra 1991. godine izgubio posjed predmetnog stana pravnim poslom odnosno ugovorom o zamjeni stanova koji je zaključen u vremenu prije 1. aprila 1992. godine,. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbu člana 2. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima: ,,Služene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99 i 43/99: u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), Odjel je zaključio da se navedeni ugovor ima tretirati kao valjan, pa je stoga odbijen zahtjev apelant za vraćanje u posjed predmetnog stana.

3. Rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-485/01 od 4. oktobra 2007. godine žalba apelanta na prvostepeno rješenje je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ 17. marta 2006. godine održao usmenu raspravu gdje iz iskaza punomoćnika apelanta proizilazi da on ostaje pri zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnoga stana koji je koristio do zamjene stanova na osnovu ugovora o korištenju iz 1972. godine jer smatra da je Ugovor o zamjeni stanova od 13. decembra 1991. godine nevažeći. To stoga jer se stan koji je dobio u zamjenu prema dokumentaciji koju je priložio u spis predmeta tretira se kao službeni stan, a ne kao stan sa stanarskim pravom. Navedeno je da je apelant tu tvrdnju potkrijepio dostavljanjem presude Kantonalnog suda broj Gž.987/04 od 7. aprila 2005. godine kojim mu je odbijen zahtjev da mu se omogući kupovina stana u Tasovčićima jer se radi o službenom stanu. Kako je Kantonalni sud naveo, Presudom Općinskoga suda broj P. 188/03 od 7. aprila 2005. godine u cijelosti je odbijen zahtjev apelanta da se poništi Ugovor o korištenju predmetnog stana Reg. Broj 31/96 od 30. juna 1996. godine zaključen između Nikole Perića i Fonda za oblast stambeno-komunalne djelatnosti Čapljina. Kako iz svega gore navedenoga proizilazi da je, po ocjeni Ministarstva, 31. decembra 1991. godine apelant izgubio posjed na predmetnim stanom zaključenjem ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen u vremenu prije 1. aprila 1992. godine, isti se ima smatrati valjanim, pa je Ministarstvo odlučilo kao u izreci rješenja, a na osnovu člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 000147 07 U od 28. maja 2008. godine tužba apelanta podnesena radi poništenja upravnog akta –rješenja Ministarstva, donesenog u upravnoj stvari vraćanja predmetnog stana u posjed, je odbijena. Dalje se navodi da je Kantonalni sud zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe u smislu člana 34. Zakona o upravnim sporovima (,,Službene novine FBiH, broj: 9/05). Kako je utvrdio Kantonalni sud, u spisima predmeta nalazi se kopija ugovora o zamjeni stanova koji je zaključen 13. decembra 1991. godine, između Pavlović Nikole i apelanta, te pismene saglasnosti davanja stanova na korištenje i to SO-e Čapljina pod brojem 01-372-45/1 od 23. decembra 1991. godine, i odluka o davanju saglasnosti Elektroprivrednog preduzeća za prenos električne energije „Elektroprenos“ Sarajevo broj 4-599/92 od 12. februara 1992. godine. U članu II navedeno da se pismena suglasnost daje na ugovor o zamjeni stanova, što po ocjeni Kantonalnog suda treba tumačiti na način da su pismene saglasnosti davalaca stana na korištenje date na način da se njima priznaje ugovor o zamjeni stanova od momenta zamjene, što znači da pismene saglasnosti davalaca stanova na korištenje u odnosu na ugovor o zamjeni stanova imaju povratno djelovanje. Dakle, iz dokaza u spisu predmeta (navedenih i u osporenom rješenju) vidi se da je apelant 31. decembra 1991. godine izgubio posjed nad predmetnom (traženom) stanu na zakonit način zaključenjem ugovora o zamjeni stanova i preseljenjem u zamijenjeni stan, a što je u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Obzirom da je sticanje stanarskog prava na zamijenjenom stanu i prestanak posjeda na stanu čije se vraćanje u posjed traži smatra pravovaljanim, Kantonalni sud je utvrdio da su upravni organi pravilno postupili kad su odbili zahtjev apelanta za povrat predmetnog stana.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070 0 U 000 147 08 Uvp od 15. februara 2010. godine zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen. Kako je Vrhovni sud naveo, prema odredbama člana 32. stav 1, 3, 5. i 6. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99), kojim je kao federalni zakon preuzet Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89), proizilazi da se zamjena stanova vrši ugovorom u pismenom obliku za koju je potrebna pismena saglasnost davatelja tih stanova na korištenje i da se stanarsko pravo prilikom zamjene stanova stiče danom useljenja na osnovu pravovaljanog ugovora o zamjeni stanova. Prema odredbi člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene, pravo na vraćanje u posjed napuštenog stana pripada nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva (član 6. Zakona o stambenim odnosima), a prema stavu 2. istog člana, stav 1. primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Iz navedenih razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju se neosnovanim navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje, koje je apelant isticao i u tužbi, da zaključeni ugovor o zamjeni stanova nije pravovaljan i da Pavlović Nikola nije mogao biti nosilac stanarskog prava na stanu u Tasovčićima, jer se radi o službenom stanu, pa da nije ni mogao zaključiti ugovor, niti se mogla dati saglasnost na taj ugovor od strane vlasnika stana. Stoga, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud navode apelanta u obrazloženju pobijane presude pravilno cijenio i u pobijanoj presudi detaljno obrazložio iz kojih razloga apelantu ne pripada pravo na vraćanje stana u posjed u smislu odredaba člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene.

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je pogrešan zaključak suda da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji nije imao status službenog stana. Naime, stavom 3. člana 4. Zakona o stambenim odnosima je izričito utvrđeno da se stanovi, vezani za vršenje službene dužnosti, ne smatraju stanom u smislu ovog zakona i takvi stanovi se nisu mogli niti mijenjati. Elektroprivredno preduzeće za prenos električne energije „Elektroprenos“ Sarajevo nije, po mišljenju apelanta, moglo dati saglasnost za zamjenu takvog službenog stana, jer je to protivno odredbama člana 32. stav 1 Zakona o stambenim odnosima. Shodno prednjem predmetni ugovor o zamjeni stanova je ništav u skladu sa odredbama član 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je u prilog činjenici da se radi o službenom stanu dostavio za spis popisnu listu za 1994 godine iz koje proizilazi da se na popisnom mjestu „Trafostanica Čapljina III Grupa 20-1/1“ vode kao „službeni stanovi“ sva četiri stana koja se nalaze u zgradi namijenjenoj za dežurne električare koji rade u Trafostanici Tasovčići - Čapljina, a koja se nalazi u neposrednoj blizini zgrade. Odlukom Visokog predstavnika za BiH ne mogu raspolagati, dodjeljivati, vršiti prenos, prodavati, niti davati na korištenje ili podzakup imovinu u društvenom vlasništvu, uključujući i raniju imovinu u društvenom vlasništvu te svaka odluka donesena nakon 6. aprila 1992. godine, a kojom se odlučuje na opisani način i kojom se onemogućava ostvarenje prava izbjeglica i raseljenih lica, je ništavna. Upravo zbog navedenog, apelant ističe da je došlo do bitnih povreda postupka pred nižestepenim sudovima, što je dovelo do povrede prava apelanta na pravično suđenje i imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić