Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1884/10 (JU Opšta gimnazija „Rizah Ođekčić“ Zavidovići)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1884/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-1884/10, rješavajući apelaciju JU Opća gimnazija „Rizah Ođekčić“ Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU Opća gimnazija “Rizah Ođekčić” Zavidovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 003281 09 Gž od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 003281 07 P od 17. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU Opća gimnazija „Rizah Ođekčić“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa direktor Mensur Sinanović, zakonski zastupnik, podnijela je 20. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 003281 09 Gž od 4. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 003281 07 P od 17. jula 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 003281 07 P od 17. jula 2009. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, apelantici je naloženo da Kati Šćekić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade razlike toplog obroka i regresa za period od 1. marta 2004. godine do 1. maja 2009. godine isplati iznos od 1.302,79 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 7. marta 2007. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica tužbeni zahtjev utemeljila na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 51/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), prema kojim odredbama joj pripada pravo na regres u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema poslednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku i toplog obroka u visini od 25% od prosječne plaće u FBiH. Apelantica je osporila postavljeni tužbeni zahtjev ističući da se finansiranje obrazovanja vrši prema zaključku Vlade Zeničko-dobojskog kantona, da je Kolektivni ugovor po svojoj prirodi sui generis i da realizacija ovisi od ekonomske moći svakog kantona. Obrazlažući presudu, Općinski sud je naveo nespornu činjenicu da je tužiteljica, u periodu potraživanja, bila zaposlena kod apelantice na radnom mjestu profesor njemačkog jezika. Spornim se ukazalo pitanje da li tužiteljici pripada pravo na naknadu toplog obroka i regresa neposrednom primjenom Kolektivnog ugovora. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je u preambuli Kolektivnog ugovora navedeno da se zaključuje između Samostalnog sindikata djelatnika srednjeg obrazovanja BiH (predstavnik uposlenika) i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta (predstavnika poslodavca). Općinski sud je utvrdio da je zahtjev tužiteljice osnovan jer proizilazi iz materiljalno-pravnog odnosa sa apelanticom i to primjenom odredbi čl. 40. i 43. Kolektivnog ugovora. Naime, u odredbi člana 40. Kolektivnog ugovora je propisano da zaposleniku u srednjoj školi pripada pravo na regres u visini najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH, a u odredbi člana 43. je propisano da zaposlenik ima pravo naknade za topli obrok koji ne može biti manji od 25% prosječne plaće u FBiH. Nisu prihvaćene tvrdnje apelantice da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti jer je njegova primjena otkazana od strane Vlade FBiH, iz razloga što otkazivanje primjene nije učinjeno u skladu s odredbom člana 120. Zakona o radu odnosno s odredbama Kolektivnog ugovora, budući da nije predviđena mogućnost jednostarnog raskidanja ugovora.
4. U cilju utvrđivanja visine naknade koja tužiteljici pripada provedeno je vještačenje po vještaku finansijske struke, na koji parnične stranke nisu prigovarale pa ga je sud prihvatio kao objektivan i tačan. Prigovor neblagovremenosti tužbe je ocijenjen neosnovanim imajući u vidu odredbu člana 106. Zakona o radu, kojom je propisan apsolutni rok zastare potraživanja iz radnog odnosa tri godine od dana nastanka poraživanja, koji je materijalnopravne prirode i odnosi se na zastarijevanje novčanih potraživanja. Imajući u vidu datum podnošenja tužbe (7. mart 2007. godine) kojom je tužiteljica zatražila isplatu toplog obroka i regresa za period od 1. marta 2004. godine do 1. maja 2009. godine, potraživanja koja su dospjela do 7. marta 2004. godine nisu zastarjela, pa je zaključeno da je tužiteljica tužbu podnijela u okviru zakonskog roka od tri godine propisanog u citiranoj odredbi Zakona o radu.
5. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 P 003281 09 Gž od 4. maja 2010. godine odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica pravno lice koje samostalno odgovara za svoje obaveze odnosno da osnivač ne odgovara uvijek za sve obaveze ustanove već samo za one koje nastanu u okviru obavljanja djelatnosti ustanove. Tužiteljica je, kako je dalje navedeno, u obligacionom odnosu sa apelanticom kao dužnikom i u smislu člana 262. Zakona o obligacionim odnosima je ovlaštena da od apelantice zahtijeva ispunjenje obaveze. Na primjenu ove odredbe upućuje član 13. Zakona o radu kojom je propisano da na sva pitanja koja su u vezi s ugovorom o radu a koja nisu uređena tim ili drugim zakonom, primijenjuju se opći propisi obligacionog prava. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijlno pravo obavezavši apelanticu da tužiteljici plati razliku plaće, regresa i toplog obroka za sporni period.
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su redovni sudovi povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku, „jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava“. U tom smislu apelantica je istakla da sudovi nisu uvažili bitne dokaze i to „Sporazume između Vlade kantona i Sindikata kantona (Sporazum od 17. augusta 2006. godine, Sporazum od 22. marta 2007. godine i Sporazum od 17. decembra 2007. godine koji su objavljeni u Službenim novinama ZDK br. 4/08 i 6/09)“. Apelantica smatra da su navedeni sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz Kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, način na koji je Kantonalni sud i Općinski sud primijenio materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu čl. II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica se žali da je povrijeđeno i njeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić