Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/10 („Transpromet“ d.o.o. Teslić)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1920/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 1920/10, rješavajući apelaciju d.o.o. „Transpromet“ Teslić, Donji Ruževići na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. „Transpromet“ Teslić, Donji Ruževići podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pžp-10-000 035 od 12. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Pr-09-000640 od 16. novembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Transpromet“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Tesliću, Donji Ruževići, koga zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 21. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pžp-10-000 035 od 12. aprila 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Pr-09-000640 od 16. novembra 2009. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 085-0-Pr-09-000640 od 16. novembra 2009. godina apelant kao pravno lice, te Dragan Slavuljica, kao odgovorno lice, i Zoran Stevanović, kao vozač (svi u daljnjem tekstu: orkivljeni), su oglašeni odgovornim što su u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci rješenja postupili protivno odredbi člana 203. stav 1. Zakona o osnovama o bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS). Navedenim radnjama su okrivljeni počinili prekršaj i to apelant i odgovorno lice iz člana 233. stav 1. tačka 19., a u vezi sa stavom 2. navedenog zakona, a vozač iz člana 235. stav 1. tačka 29. istog zakona te su kažnjeni i to apelant, kao pravno lice, novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, koja se neće izvršiti pod uslovom da apelant u roku od šest mjeseci ne počini novi isto tako težak ili teži prekršaj, a odgovorno lice i vozača novčanom kaznom u iznosu od po 100,00 KM koja je neće izvršiti pod istim uvjetima kao i kod apelanta. Istim rješenjem okrivljeni su obavezani da solidarno plate troškove prekršajnog postupka. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je izvršio uvid u materijalne dokaze (koje je taksativno naveo) te je cijeneći ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povevezanosti zaključio da su okrivljeni počinili prekršaje koji su im stavljeni na teret jer ne postoje okolnosti koje isključuju njihovu odgovornost. Navedeno je da takva ocjena suda prvenstveno zasnovana je na zapisniku o kontroli gabarita, osovinskog pritiska i ukupne težine skupa vozila, a jednim dijelom i na odbrani okrivljenih. Uvidom u navedeni zapisnik o kontroli Osnovni sud je, između ostalog, utvrdio da je dana 16. aprila 2009. godine u 17,17 sati u mjestu Rudenka izvršeno vaganje označenog skupa vozila vlasništvo apelanta, da je ukupna masa označenog skupa vozila iznosila 40.820 kg te da prekoračenje najveće dozvoljene ukupne mase iznosilo 820,00 kg. Osnovni sud nije mogao prihvatiti prigovore okrivljenih usmjerene na tačnost izvršenog vaganja iz razloga što je vaganje obavljano uz pomoću elektronske vage marke „Ora 10“od strane JP putevi RS, koji je ovlašten da vrši navedeno vaganje, pa s obzirom na te okolnosti sud nije imao razloga da rezultate vaganja ne prihvati kao valjane.

3. Nadalje, Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o skupu vozila koji ima više od četiri osovine, a da je odredbom člana 11. stav 6. pod c Pravilnika o dimenzijama, ukupnoj masi i osovinskom opterećenju vozila (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da je najveće dozvoljena ukupna masa vozila sa više od četiri osovine 40,00 tona, pa kako je vaganjem utvrđeno da je ukupna masa označenog skupa vozila iznosila 40.820 kg iz navedenog proizlazi nesumnjiv zaključak da je navedeni skup vozila bio opterećen preko najveće dozvoljene ukupne mase za 820 kg. Prilikom izricanja kazne sud je cijenio težinu počinjenih prekršaja, stepen odgovornosti okrivljenih, okolnosti pod kojima su prekršaji počinjeni tako da je sud kao olakšavajuću okolnost na strani okrivljenih cijenio činjenicu da se radilo o manjem prekoračenju najveće dozvoljene ukupne mase iz koga razloga je sud okrivljenima izrekao najniže kazne zakonom propisane za navedene prekršaje čije je izvršenje uslovio.

4. Odlučujući o podnesenoj žalbi apelanta i odgovornog lica protiv prvostepenog rješenja Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pžp-10-000 035 od 12. aprila 2010. godine žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je odgovarajući na prigovore žalbe, između ostalog, naveo da su bez osnova prigovori koji se odnose na osporavanje postojanja zakonskih obilježja navedenog prekršaja. U tom kontekstu Okružni sud je naveo da odredba člana 233. stav 1. tačka 19. ZOBS-a sankcioniše samo korištenje vozila koja je suprotna odredbi člana 203. stav 1. navedenog zakona, a budući da u konkretnom slučaju nije bilo sumnje da je skup vozila apelanta u momentu vršenja kontrole bio opterećen preko najveće dozvoljene ukupne mase za tu vrstu vozila, neosnovani su prigovori žalbe da se u radnjama okrivljenih nisu sadržana obilježja prekršaja. U vezi sa prigovorima kojima se osporava odgovornost okrivljenih Okružni sud je istakao da činjenica da je skupom vozila upravljao vozač koji je zaposlen kod apelanta i koji je postupao po nalogu odgovornog lica, što je dovoljan osnov za zaključak da je odgovorno lice propustilo da izvrši dužni nadzor nad radom vozača koji je kritičnog dana upravljao skupom vozila. U tom smislu je navedeno da će prema odredbama člana 127. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) koje se, u smislu odredbe člana 8. stav 2. ZOBS-a mutatis mutandis primjenjuje u prekršajnom postupku, pravna osoba, između ostalog, biti odgovorna za prekršaj koji je počinilac učinio u ime, za račun ili u korist pravnog lica, ako obilježje učinjenog prekršaja proizlaze iz odluke, naloga ili odobrenja rukovodećih organa pravnog lica itd. U vezi s tim Okružni sud je naveo da osnov odgovornosti apelanta u konkretnom slučaju proizlazi iz činjenice da je odgovorno lice propustilo da izvrši dužni nadzor nad radom vozača koji je kritične prilike upravljao apelantovim skupom vozila, pa su u tom smislu neosnovani prigovori o nepostojanju takve odgovornosti.

5. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Suštinski apelant smatra da je predmetnom prekršajnom postupku izostala savjesna ocjena dokaza, suprotno odredbama Zakona o prekršajima RS i ZKP RS. Apelant ističe da je drugostepeni sud bez kritičke ocjene dokaza, koji su bili predmet izvođenja pred prvostepenim sudom, utvrdio da su okrivljeni počinili prekršaj koji im je stavljen na teret, a po njegovom mišljenju takva ocjena drugostepenog suda je paušalna, jer nije proizvod svestrane ocjene dokaza. Nadalje je istaknuto da iz osporenih rješenja proizlazi da sudovi odgovornost apelanta i odgovornog lica zasnivaju na objektivnom principu, što je prema mišljenju apelanta u suprotnosti sa odredbama iz poglavlja XIV KZ RS koje se shodno primjenjuju i u prekršajnom postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanata u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član

6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22.).

8. Nadalje, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je tokom postupka već isticao, a o čemu su se sudovi dovoljno jasno i precizno izjasnili. Naime, iz osporenih odluka proizilazi da je u konkretnom slučaju proveden dokazni postupak i da je rješenje o prekršajnoj odgovornosti apelanta i ostalih okrivljenih zasnovano na ukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom segmentu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljiva sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj odgovornosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe KZ RS, na čiju primjenu ukazuje odredba člana 8. Zakona o prekršajima, dao razloge zašto smatra neosnovanim žalbene navode apelanta da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost apelanta i odgovornog lica, a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja zakonom propisanog pravnog lijeka u predmetnom prekršajnom postupku. Činjenica da žalba protiv prvostepenog rješenja nije rezultirala apelantovim uspjehom u navedenom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1920/10 („Transpromet“ d.o.o. Teslić) | Sudska praksa | Aktio