Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/10 („Ćesko-Promex“ Sarajevo)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2032/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2032/10, rješavajući apelaciju “Ćesko-
Promex“ Sarajeve, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Ćesko-Promex“ Sarajevo podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 070-0-Rev-06-000738-55/09 od 1. februara 2010. godine i Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ćesko-Promex“ Sarajevo(u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safet H. Medošević advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 070-0-Rev-000738-55/09 od 11. februara 2010. godine i Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ps-547/02 od 9. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda broj Ps-547/02 od 9. oktobra 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 27. septembra 2010. godine dostavi dopunu apelacije kojom je ponovno tražio donošenje navedene privremene mjere.
2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP 2032/10 od 8. decembra 2010. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine usvojene je tužbeni zahtjev Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju preda u posjed poslovni prostor preciziran u presudi, te da mu na ime dospjele a neisplaćene zakupnine isplati iznos od 13.365,00 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Također, apelant je obavezan da tužiocu naknadi izmaklu mjesečnu dobit u mjesečnim iznosima preciziranim u dispozitivu presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 KM. Presudom je odbačen kao preuranjen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj naknadi iznos preciziran u presudi na ime ulaganja u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi uvidom u ugovor o zakupu, opomenu od 23. oktobra 1997. godine, izjavu o odustajanju od ugovora od 29. decembra 1997. godine, uvid u zk. izvadak i uvid u izjave svjedoka. Imajući u vidu navedene dokaze te odredbe čl. 19, 34, 36. i 37. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada (u daljnjem tekstu: Zakon), interpretirane u presudi, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant primio opomenu pred odustajanje od ugovora, da nije dokazao da je platio zakupninu, niti da se obratio tužitelju zbog odbijanja saglasnosti za adaptaciju iz kojih razloga Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovor kompenzacije koji je apelant istakao. Kantonalni sud je zaključio i da tužitelj ima pravo na izmaklu dobit u skladu sa članom 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Vrhovni sud je donio presudu broj Pž-
8/05 od 8. novembra 2005. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon saslušanja svjedoka, zaključio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te rok i uvjete zakupa. Vrhovni sud je naveo da nije prihvaćen prigovor kompenzacije i da su ispunjeni uvjeti za predaju poslovnog prostora u posjed. Vrhovni sud se,također, pozvao na čl. 19. i 34. st. 1. i 2, te čl. 36. i 37. Zakona te je naveo da su u konkretnom predmetu ispunjeni svi zakonski uvjeti za usvajanje tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo i da je u predmetu jedino relevantno da tužitelj ima pravo raspolaganja poslovnim prostorom, da je zaključio ugovor o zakupu sa apelantom i da je utvrdio uvjete u ugovoru na koje je apelant pristao te da je zbog navedenog pravilan zaključak nižestepenog suda da tužitelj ima pravo na zakupninu, kao i na izmaklu dobit, u smislu člana 155. ZOO-a, jer apelant i nakon isteka ugovora o zakupu koristi poslovni prostor.
5. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-
Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine kojom je odbio reviziju uz obrazloženje da su svi zaključci nižestepenih sudova pravilni i zakoniti.
6. Ustavni sud je odlukom broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine i utvrdio povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u odnosu na pravo na suđenje pred nepristranim sudom i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala i sutkinja koja je učestvovala u donošenju drugostepene presude. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
7. Postupajući po odluci Ustavnog suda Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-
000738-55/09 od 11. februara 2010. godine kojom je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da utvrđene činjenice vezane za apelantov pritivtužbeni zahtjev, kojim je tražio isplatu iznosa preciziranog u presudi a za koji je tvrdio da je uložio u sporni poslovni prostor, a koji zavisi od ishoda druge parnice precizirane u presudi, ukazuju da je taj zahtjev trebalo odbiti a ne odbaciti ali da ovaj propust nižestepenog suda nije na štetu apelanta jer je za njega povoljnija procesna odluka o odbacivanju nego meritorna odluka o odbijanju protivtužbenog zahtjeva. Također je navedeno da su neosnovani revizijski navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer, kako je naveo Vrhovni sud, kod utvrđene činjenice da je zaključenim ugovorom o zakupu apelant prihvatio da mu se poslovni prostor da u zakup u postojećem stanju a bez prava na naknadu troškova na ime ulaganja i bez prava prebijanja eventualnih izdataka sa zakupninom, apelant nema osnova za tvrdnje da je sporni ugovor ništav ili rušljiv zbog mana volje na apelantovoj strani budući da apelant takav zahtjev nije ni postavio u toku postupka. Zbog navedenog, Vrhovni sud je istakao da apelant nema osnova ni da na pozivanje da zbog mana volje nema nikakvu obavezu za ispunjenje obaveza preuzetih ugovorom. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
8. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da postupak nije vođen protiv njega već protiv nepostojećeg pravnog lica, što potvrđuje i Općinski sud izvodom iz registra koji je dostavio uz apelacija, i da su samim tim presude nepostojeće pa da s tim u vezi nije obavezan na bilo kakvo plaćanje. Također je naveo i da Vrhovni sud nije u potpunosti ispoštovao odluku Ustavnog suda i presudu je izmijenio samo u pogledu sastava vijeća «a ne i poštujući i druge upute Ustavnog suda». Apelant također smatra da je Vrhovni sud trebao ukinuti nižestepene odluke i predmet vratiti na ponovni postupak zbog činjenice da je njegov tužbeni zahtjev odbačen umjesto da je odbijen a ne zaključiti da je odbacujuća odluka za njega povoljnija od odbijajuće.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja pri tom se pozivajući na relevantne odredbe Zakona i ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je postupak vođen protiv nepostojećeg lica jer je njegova firma pod drugim nazivom „Ćeskopromex“ a ne „Ćesko-Promex“ kako je u presudama koje osporava navedeno i da su zbog toga i donesene presude nepostojeće te da apelant kao dokaz za svoje tvrdnje dostavlja izvod iz registra privrednih društava o registraciji pod nazivom „Ćeskopromex“. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka pred redovnim sudovima nije isticao navedeni prigovor vezan za naziv, kako ni u prvostepenom postupku tako niti u žalbenom ili revizijskom postupku iako je u presudama bio naznačen naziv za koji apelant tvrdi da nije njegov, već da je aktivno sudjelovao u predmetnom postupku pred sve tri sudske instance. Štaviše, Ustavni sud zapaža da i iz apelacije i dokumenata koje je apelant dostavio uz apelaciju proizlazi da se na većini dokumenata nalazi naziv apelanta koji je naznačen i u osporenim presudama. Zbog navedenog, Ustavni sud ove navode apelanta smatra neosnovanim.
13. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz presude broj 070-0-Rev-000738-55/09 od 11. februara 2010. godine koja je donesena u postupku izvršenja odluke Ustavnog suda broj AP 2247/07od 17. decembra 2009. godine čiji je sažetak interpretiran u prethodnim tačkama ove odluke, proizlazi da je Vrhovni sud otklonio nedostatak zbog kojeg mu je predmet i vraćen na ponovni postupak (učešće u revizionom postupku sutkinje koja je učestvovala i u donošenju odluke povodom apelantove žalbe) zbog čega Ustavni sud smatra i navode apelanta vezane za nepostupanje po odluci Ustavnog suda, neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navod apelanta da je Vrhovni sud predmet trebao vratiti na ponovni postupak nižestepenim sudovima a ne zaključiti da je njegov protivtužbeni zahtjev trebalo odbiti a ne odbaciti ali da je odbacujuća odluke povoljnija za apelanta i da takva odluka nema uticaja na pravilnost odluke. Ovo stoga jer Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud i po tom pitanju dao obrazloženje koje je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić