Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2130/10 (J. D.)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2130/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2130/10, rješavajući apelaciju Jasminke Delić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Delić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 003220 10 Gž od 22. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 V 003220 08 V od 18. septembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasminka Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 3. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 V 003220 10 Gž od 22. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 V 003220 08 V od 18. septembra 2009. godine
2. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 V 003220 08 V od 18. septembra 2009. godine koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 V 003220 10 Gž od 22. marta 2010. godine, (stav I) utvrđena je visina naknade u iznosu od 2.092,95 KM za nekretninu pobliže definisanu izrekom presude (u daljnjem tekstu: predmetnu nekretninu) ranijeg faktičkog vlasnika i posjednika apelantice izuzetu Rješenjem Općine Bihać o potpunoj eksproprijaciji nepokretnosti broj 04/1-31-1- 2149-20/07 od 17. septembra 2007. godine. Stavom II dispozitiva rješenja utvrđeno je da je korisnik eksproprijacije JU Zavod za prostorno uređenje Bihać (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije) dužan apelantici isplatiti utvrđenu naknadu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, u protivnom je dužan apelantici isplatiti zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja rješenja pa do dana isplate naknade. Stavom III je utvrđeno da troškove sudskog postupka koji se odnose na troškove vještačenja snosi korisnik eksproprijacije.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je postupak u ovom vanparničnom predmetu pokrenut po službenoj dužnosti na temelju člana 62. stav 1. a u vezi sa članom 70. i 71. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 70/07), na prijedlog predlagača Općina Bihać (u daljnjem tekstu: predlagač) broj 04/1-31-1-2149-20/07 od 23. maja 2008. godine radi određivanja naknade za ekproprisanu nekretninu, jer pred općinskim organom uprave u roku od 2 mjeseca od dana pravosnažnostu Rješenja o eksproprijaciji broj 04/1-31-2149-20/07 od 17. septembra 2007. godine sa apelanticom nije postignut sporazum o naknadi za eksproprisanu nekretninu. Uvidom u Rješenje o eksproprijaciji Službe imovinsko-pravnih poslova predlagača od 17. septembra 2007. godine utvrđeno da je usvojen prijedlog Općinskog pravobranilaštva da se u svrhu izgradnje saobraćajnice potpuno eksproprišu nepokretnosti označena kao k.č. 4245/3 površine 1480 m2 upisana u Pl. broj 2402 k.o. Bihać grad po novom katastarskom operatu, odnosno k.č. 1341/8 površine 1480 m2 k.o. Bihać po starom katastarskom operatu, faktičko vlasništvo i posjed apelantice i drugih a na temelju Regulacionog plana „Ceravci 1“ kojim je utvrđeno da je izgradnja saobraćajnice od općeg interesa, koje rješenje je postalo pravomoćno 7. novembra 2007. godine. Općinski sud je uvidom u Zapisnik o usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu utvrdio da je apelantica odbila da zaključi Sporazum o naknadi u novcu (u daljnjem tekstu: Sporazum) koji je predložila Služba imovinsko-pravnih poslova u ime predlagača, već je ista tražila drugu nekretninu u zamjenu koju joj predlagač nije bio u mogućnosti obezbijediti s obzirom na njen idealni suvlasnički dio u predmetnoj nekretnini a da bi zamjenska nekretnina bila ekonomski iskoristiva. Iz zapisnika dalje propizilazi da su ostali suvlasnici predmetne nekretnine zaključili sporazum za izuzete nekretnine za svoj suvlasnički po cijeni od 45,00 KM/1m2, koju procjenjenu vrijednost je utvrdila Komisija za procjenu prometnih vrijednosti predlagača od 21. januara 2008. godine. Općinski sud je konstatovao da je predlagač apelantici jasno i argumentirano obrazložio da ne posjeduje nekretnine manje od 300-500 m2 i da ne može vršiti cijepanje velikih parcela koje se nalaze ne spisku parcela koje bi joj mogao dati u zamjenu za njenu nekretninu. Iz priloženih zapisnika sa usmenih rasprava za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost od 4. i 27. decembra 2007. godine i 25. marta 2008. godine proizilazi da apelantica i dalje nije promijenila svoj stav, da i dalje ne prihvata ponuđenu cijenu, odnosno da i dalje traži zamjenu za zemljište iste površine kao što je površina njene nekretnine koja je predmet eksproprijacije, od 46,51 m2. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je ukazao da je članom 46. stav 1. Zakona o eksproprijaciji regulisano, da ako vlasnik nekretnine koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nekretninu, ili ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu u visini tržišne vrijednosti nekretnine a da je stavom 2. istog člana propisano, da je tržišna vrijednost izražena u cijeni na području gdje se vrši eksproprijacija koja se za određenu nekretninu može postići na tržištu i koja zavisi o odnosu ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Članom 63. stav 1. je propisano, da se visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prevostepenog rješenja o naknadi. Općinski sud je takođe ukazao na odredbu člana 64. istog zakona kojom je propisano, da nadležni sud po službenoj dužnosti u vanparničnom postupku odlučuje o visini naknade za eksproprisane nekretnine, te da je kod utvrđivanja naknade dužan uzeti u obzir visinu naknade utvrđenu prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred Općinskom službom za upravu ako je većina stranaka zaključila takav sporazum na određenom području u postupku eksproprijacije za izgradnju istog ili drugog objekta a članom 66. je regulisano da troškove postupka za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Imajući u vidu činjenicu da je po navedenom rješenju o eksproprijaciji nekoliko suvlasnika već zaključilo sporazum sa predlagačem u 2008. godini po cijeni od 45,00 KM/m2, Općinski sud je postupajući prema članu 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji zaključio da naknada za eksproprisanu nekretninu iznosi 45,00 KM/m2, dok je o troškovima postupka odlučio na temelju člana 66. navedenog zakona.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je nalazom vještaka građevinske struke konstatovano da sadašnja cijena predmetne nekretnine apelantice po 1m2 iznosi 42,00 KM koji iznos predstavlja srednju cijenu iste od 70,00 KM/1m2 umanjenu za 28 KM što daje iznos od 42,00 KM, dok je prvostepeni sud dosudio iznos od 45,00 KM po 1m2 za što je prvostepeni sud po ocjeni Kantonalnog suda dao valjane razloge utemeljene na relevantnim odredbama Zakona o eksproprijaciji, imajući u vidu ranije zaključene sporazume sa drugim vlasnicima zemljišta istih osobina na istoj ili sličnoj lokaciji. Stoga smatra da je taj sud apelantici ponudio realnu tržišnu cijenu za predmetnu nekretninu od 45,00 KM po 1 m2 kakav zaključak prihvata i ovaj sud, jer je tu cijenu pa čak i nižu u iznosu od 42,00 KM utvrdio vještak građevinske struke cijeneći sve parametre koji utiču na formiranje tržišne cijene, kao što je pogodnost parcele, lokaciju, opremljenost parcele objektima, infrastrukturom, blizina društvene infrastrukture, uređenost građevinskog zemljišta, vodovod, struja, PTT, telefon i drugo. Vještak je navedene elemente cijenio iz razloga što u vrijeme eksproprijacije predmetna nekretnina apelantice nije imala te objektivne kvalitete niti opremljenost, pa je stoga smatrao da njenu sadašnju vrijednost treba umanjiti upravo za onoliko koliko je njena vrijednost povećana od momenta eksproprijacije do njene današnje vrijednosti, zašto je po ocjeni suda dao detaljne razloge u dopuni nalaza od maja 2009. godine, broj elaborata S-03-III/08. Prema tome Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelantice o nepravilno utvrđenoj visini naknade smatrajući da je prvostepeni sud pravilno izvršio svoju obavezu iz člana 149. Zakona o vanparničnom postupku a da je apelantica imala pravo i mogućnost u prvostepenom postupku predlagati dokaze kojima bi eventualno dokazala veću tržišnu vrijednost predmetnog zemljišta shodno članu 149. stav 2. istog zakona. Takođe smatra da je prvostepeni sud tokom trajanja postupka ispoštovao sva načela postupka eksproprijacije, da je pravilno primjenio odredbu člana 64. stav 2. Zakona o eksproprijaciji jer je kod utvrđivanja visine naknade uzeo u obzir cijenu iz sporazuma koji su zaključili drugi suvlasnici predmetne nekretnine i odredio naknadu koja je čak veća od visine naknade utvrđene nalazom vještaka. Prema tome Kantonalni sud je postupajući prema odredbi člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci rješenja.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije smatrajući da su osporene odluke donesene na osnovu paušalne i arbitrarne primjene Zakona o eksproprijaciji. Tvrdi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio visinu naknade koja joj pripada imajući u vidu nalaz vještaka građevinske struke, koji apelantica smatra nerazumljivim i nepotpunim, tako da joj kako navodi „nije jasno kojom metodom je njoj umanjena cijena naknade jer na lokaciji na kojoj se nalazi njena nekrentina cijena naknade se kreće od 50,00 KM do 90,00 KM po m2.“ Dalje ističe da joj je prvostepeni sud protivno njenom zahtjevu dosudio naknadu prema okolnostima u vrijeme predaje nekretnine, a da se naknada za eksproprisano zemljište određuje prema tržišnoj vrijednosti, koja zavisi od ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja. Tvrdi da je cijena koju je sud njoj dosudio za 80% manja od cijene dosuđene drugim vlasnicima na istom lokalitetu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovana kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za navode apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu navode apelantice kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložila svoje navode o kršenju ovog prava, niti je navela u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić