Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/10 (M. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2161/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2161/10, rješavajući apelaciju Marijana Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Savića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 87 0 Mal 001542 10 Gž od 29. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj 87 0 Mal 001542 08 Mal od 5. januar 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 1. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 87 0 Mal 001542 10 Gž od 29. marta 2010. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 87 0 Mal 001542 08 Mal od 5. januar 2010. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv AD „Merkur“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je tražio da mu tuženi, na ime troškova zastupanja, isplati iznos od 2.220,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. Navedenu tužbu je zasnovao na činjenici da se tuženi, zaključenim sudskim poravnanjem u predmetu Osnovnog suda broj P-174/07 od 12. marta 2008. godine, obavezao na snošenje troškova postupka. Na pripremnom ročištu od 11. novembra 2009. godine pred Osnovnim sudom, apelant je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako što je smanjio visinu svog potraživanja na iznos od 720,00 KM i odustao od zahtjeva za zakonsku zateznu kamatu, jer je tuženi nakon podnošenja tužbe, tj. 16. maja 2008. godine, isplatio apelantu iznos od 1.500,00 KM.

3. Presudom Osnovnog suda, broj 87 0 Mal 001542 08 Mal od 5. januar 2010. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime troškova zastupanja u predmetu Osnovnog suda broj P-174/07 plati iznos od 720,00 KM, te nadoknadi troškove postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka, sve bliže precizirano u izreci presude.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je 12. marta 2008. godine u predmetu tog suda broj 087-0-P-07-000 174 zaključeno sudsko poravnanje između više tužitelja -radnika tuženog, čiji je punomoćnik bio apelant, i tuženog, kojim su stranke postigle sporazum da troškove u tom postupku snosi tuženi. Navedeno je da postignuti sporazum o troškovima nije sadržavao vrstu i visinu troškova koje je tuženi trebao da snosi. Dalje je navedeno da je 20. marta 2008. godine apelant, kao punomoćnik tužitelja u predmetu broj 087-0-P-07-000 174, dostavio tuženom troškovnik u navedenom predmetu. Navedenim troškovnikom apelant je na ime troškova sastava i predaje tužbe, a u skladu sa postignutim sudskim poravnanjem od 12. marta 2008. godine, tražio od tuženoga isplatu iznos od 1.500,00 KM, kojom isplatom bi u cijelosti bili namireni troškovi zastupanja. Osnovni sud je naveo da je tuženi 16. maja 2008. godine po navedenom troškovniku isplatio apelantu iznos od 1.500,00 KM. Istaknuto je da apelant nije učestvovao kao stranka u postupku u kojem je postignuto sudsko poravnanje sa sporazumom o snošenju troškova postupka od strane tuženog, već je on u tom postupku učestvovao kao punomoćnik tužitelja. Stoga je Osnovni sud zaključio da niti sudsko poravnanje od 12. marta 2008. godine kao ni izjašnjenje na troškovnik od 22. aprila 2008. godine nisu potvrđivali apelantove navode da je tuženi dužan apelantu na ime troškova zastupanja u predmetu Osnovnog suda broj 087-0-P-07-000 174 platiti iznos od 720,00 KM. Naime, ni u jednom od prethodno navedenih dokaza nije bio sadržan osnov niti visina po kojem bi navedeno tuženi bio dužan da isplati apelantu. Kako apelant nije dokazao, u smislu odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, da mu je tuženi dužan kao punomoćniku tužitelja na ime troškova zastupanja u predmetu Osnovnog suda broj 087-0-P-07-000 174 platiti iznos od 720,00 KM, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. Presudom Okružnog suda, broj 87 0 Mal 001542 10 Gž od 29. marta 2010. godine, apelantova žalba je djelomično usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima predmetnog postupka, tako da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Presudom je dalje odbijena apelantova žalba u preostalom dijelu i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na glavni dug, o čemu je dao dovoljne razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima. S tim u vezi, istaknuto je da predmetnim sudskim poravnanjem, koje je u konkretnom slučaju predstavljalo apelantu osnov za potraživanje troškova od tuženog, nije određen iznos troškova, te da je sam apelant ispostavio račun i naveo iznos od 1.500,00 KM, kojim iznosom se imalo smatrati da su namireni svi njegovi troškovi. Stoga je po mišljenju Okružnog suda, bila neosnovano apelantovo pozivanje na važeću AT i obračun po istoj, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je tuženi poslije podnošenja tužbe djelomično ispunio obavezu isplate troškova zastupanja po starom troškovniku, međutim, isti je opozvan od strane apelanta i podnesen novi troškovnik za sve troškove koje mu pripadaju. Smatra da su redovni sudovi trebali ili odbiti ili priznati cjelokupan apelantov tužbeni zahtjev, a ne djelomično uvažiti (u iznosu od 1.500,00 KM) a djelomično odbiti (u iznosu od 720 KM).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, u navedenim odlukama data su jasna i logična obrazloženja koja se odnose na utvrđenje da apelant nije dokazao da mu je tuženi dužan isplatiti određeni iznos, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/10 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio