Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/10 (S. K.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2205/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. lipnja 2013. godine, u predmetu broj AP-2205/10, rješavajući apelaciju Sekule Kisina na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sekule Kisina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 000461 09 Uvp od 6. travnja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 000 461 08 U od 10. prosinca 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske broj 18.05/2-P.389/08 od 23. listopada 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske, Odsjek Zvornik broj 18.03/3-7-819-C/08 od 26. kolovoza 2008. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sekula Kisin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, dostavio je dopis naslovljen kao „žalba“ 4. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Republike Srpske. Ustavni sud Republike Srpske dostavio je predmetni dopis 4. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao apelacija. Apelant predmetnom apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 000461 09 Uvp od 6. travnja 2010. godine, Presudu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 000 461 08 U od 10. prosinca 2008. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P.389/08 od 23. listopada 2008. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe Republike Srpske, Odsjek Zvornik (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 18.03/3-7-819-C/08 od 26. kolovoza 2008. godine.

2. Rješenjem Odsjeka broj 18.03/3-7-899-C/08 od 26. kolovoza 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P.389/08 od 23. listopada 2008. godine, apelantu i članovima njegovog obiteljskog domaćinstva prestao je status raseljenih osoba i prava koja iz tog statusa proizilaze. Istim rješenjem stavljeno je izvan snage Rješenje Odsjeka od 3. svibnja 2006. godine kojim je apelantu i članovima njegove obitelji priznat status raseljene osobe. U obrazloženju rješenja Odsjek je naveo da je odredbama članka 9. stavak 1. točka 4. Zakona o raseljenim osobama, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj i člankom 21. Pravilnika o utvrđivanju i prestanku statusa raseljenih osoba i povratnika propisano da status raseljene osobe prestaje kada raseljena osoba slobodno raspolaže svojom imovinom u ranijem mjestu prebivališta. Imajući u vidu da je apelant ušao u posjed svoje imovine kojom je raspolagao (prodao kuću u kojoj je živio na dan 30. travnja 1991. godine u Donjem Vakufu), da od sredstava koja je dobio prodajom kuće nije sanirao objekat koji je ostao u njegovom vlasništvu, što znači da ne postoji namjera da se vrati u prijeratno mjesto življenja, da je za kupoprodajni iznos mogao riješiti svoje stambeno pitanje na području Općine Bratunac, te da ima priznat status izbjeglice na području Republike Srbije, to apelantu i članovima njegove obitelji prestaje status raseljenih osoba.

3. Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 000461 08 U od 10. prosinca 2008. godine odbijena je apelantova tužba kao neutemeljena. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka upravnih organa jer iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant vratio, odnosno raspolagao svojom imovinom koju je imao u ranijem mjestu prebivališta, tako da je mogao tim sredstvima riješiti svoje stambeno pitanje, kako u ranijem mjestu prebivališta, tako i na području općine Bratunac.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 000461 09 Uvp od 6. travnja 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda. 5. Iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2205/10 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio