Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/10 (F. D. S.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2220/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. lipnja 2013. godine, u predmetu broj AP-2220/10, rješavajući apelaciju Feride Dženane Sefić na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Feride Dženane Sefić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 023637 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 023637 00 P od 8. svibnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferida Dženana Sefić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Faruk Ćupina i Sanja Začinović, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda „Ćupina &Co“ d.o.o. Mostar, podnijela je 7. lipnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 023637 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 023637 00 P od 8. svibnja 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 023637 00 P od 8. svibnja 2009. godine obvezane su tužene JP Elektroprivreda BiH“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotužena) i JP „Elektroprivreda HZ HB“ Mostar (u daljnjem tekstu: drugotužena) u omjerima navedeno u izreci presude, da apelantu isplate iznos od 4.625,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da mu naknade troškove postupka. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka slijedi da je visina štete koju je apelantica pretrpjela usljed „Plavnog vala“ i prekomjernog izlijevanja rijeke Neretve 7.125,10 KM. Kako je apelantici isplaćen iznos od 2.500,00 KM to je obvezao prvotuženu i drugotuženu da apelantici isplate iznos od 4.625,00 KM. Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima postupka donio u smislu članka 386. stavak 2. i 387. Zakona o parničnom postupku.

3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 58 0 P 023637 09 Gž od 20. svibnja 2010. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantičini navodi da je prvostupanjski sud pogriješio kada je od utvrđenog iznosa štete odbio isplaćeni iznos od 2.500,00 KM označen kao jednokratna pomoć. Naime, prvotužena je uplatom ovog iznosa nakon štetnog događaja postupila u cijelosti sa pažnjom dobrog domaćina u smislu članka 18. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je poduzela sve mjere i aktivnosti da smanji štetu i njene posljedice koje su nastale na apelantičinoj imovini. Apelantica je taj iznos primila i potpisala njegov prijem i učinila ga nespornim. S tim u svezi sasvim je irelevantno da li je isplaćeni iznos evidentiran kao jednokratna pomoć ili kao naknada štete, kod činjenice kada se zna njegova prava svrha i namjena.

4. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da iznos koji joj je isplaćen neposredno nakon „Plavnog vala“ predstavlja jednokratnu pomoć u znak solidarnosti, odnosno pogrešan je zaključak suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 211. ZOO kojom je propisano da ko izvrši plaćanje znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. Prvotužena nije bila u zabludi i potpuno je jasno da je apelantici isplatila jednokratnu novčanu pomoć bez prava vraćanja. Apelant navodi da ulaže apelaciju i na odluku o troškovima postupka kojom su troškovi dosuđeni srazmjerno uspjehu u parnici, a ne u traženom iznosu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

Ustavni sud podsjeća da je identično činjenično i pravno pitanje već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1987/09 (vidi, Odluka broj AP 1987/09 od 6. prosinca 2011. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U citiranoj odluci Ustavni sud je apelaciju odbacio kao očito (prima facie) neutemeljenu uz obrazloženje da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci broj AP 1987/09, te zaključuje da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelantici troškovi postupka dosuđeni na temelju relevantnih odredaba ZPP preciziranih u presudi, te da je Općinski sud dao obrazloženje koje je, u skladu sa standardima Europske konvencije, pa i ove apelantičine navode Ustavni sud smatra očito (prima facie) neutemeljenim.

8. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/10 (F. D. S.) | Sudska praksa | Aktio