Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2226/10 (Preduzeće za izgradnju, održavanje i zaštitu puteva „PRIJEDORPUTEVI“ a.d. Prijedor)
Odluka donesena 25. 06. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2226/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2226/10, rješavajući apelaciju Preduzeća za izgradnju, održavanje i zaštitu puteva „PRIJEDORPUTEVI“ a.d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za izgradnju, održavanje i zaštitu puteva „PRIJEDORPUTEVI“ a.d. Prijedor podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Pžp-
10-000135 od 29. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj 071-0-Pr-08-001344-VIII od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za izgradnju, održavanje i zaštitu puteva „PRIJEDORPUTEVI“ a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 4. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-10-000135 od 29. aprila 2010. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-Pr-08-001344-VIII od 30. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-Pr-08-001344-VIII od 30. septembra 2009. godine, apelant i Milan Vukmirica (u daljnjem tekstu: odgovorno lice) su oglašeni krivim za prekršaj iz člana
20. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOOBS), pa je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, a odgovornom licu u iznosu od 100,00 KM, te su obavezani nadoknaditi troškove prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su tokom dokaznog postupka provedeni sljedeći dokazi: saslušanje svjedoka, ispitivanje vještaka, uvid u zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode sa crtežom lica mjesta i uvid u fotografije, uvid u zapisnik o oštećenju vozila, foto-snimke oštećenja, skicu dimenzija predmetne šahte, fotografije saobraćajnih znakova, fotografije na okolnosti kontinuiranog vršenja saobraćaja u toku izvođenja radova, načina i obilježavanja šahtova, zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru o obezbjeđenju ulice, građevinski dnevnik, crtež skice na okolnosti dužine poteza ulice odnosno dužine cjelokupnog gradilišta, te uvid u foto-snimak od 22. novembra 2007. godine. Navedeno je da je savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, Osnovni sud na nesumnjiv način utvrdio da su apelant i odgovorno lice učinili prekršaj iz člana 20. ZOOBS, odnosno, nisu obezbijedili i obilježili mjesto na kome su izvodili radove, te se usljed propuštanja njihovih dužnih radnji, dogodila saobraćajna nezgoda. Ocjenom svih relevantnih okolnosti, Osnovni sud je apelantu i odgovornom licu izrekao kazne kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Pžp-10-000135 od 29. aprila 2010. godine, odbijena je žala apelanta i odgovornog lica i potvrđeno rješenje Osnovnog suda.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepenim rješenjem bitno povrijeđena odredba prekršajnog postupka, te je s tim u vezi i pogrešno primijenjen materijalni propis o prekršajima. S tim u vezi, obrazloženo je da je prema stanju u spisu na usmenom pretresu održanom 30. septembra 2009.godine provedeni svi predloženi dokazi po strankama. Okružni sud je citirao član 20. ZOOBS, kojim je propisano da su preduzeća i drugi subjekti koji izvode radove na javnom putu, prije početka izvođenja radova dužni da obezbijede mjesto na kome se izvode radovi i da za vrijeme trajanja radova organizuju bezbijedan saobraćaj na mjestu izvođenja radova, te da poslije završetka radova uklone s javnog puta ostatke materijale, sredstva za rad, saobraćajne znakove, branike i druge predmete koje su postavili za vrijeme izvođenja radova. Istaknuto je da su svjedoci izjavili da na mjestu gdje se dogodila saobraćajna nezgoda nije bilo saobraćajnih znakova, koje je potvrdio zapisnik o uviđaju od 23. novembra 2007. godine, dok je vještak izjavio da je gradilište u predmetnoj ulici bilo obilježeno i označeno privremenom signalizacijom. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svakog izvedenog dokaza pojedinačno, te u njihovoj međusobnoj povezanosti, uz primjenu odredbe 49. Zakona o prekršajima, pravilno utvrdio da su apelant i odgovorno lice počinili prekršaj iz člana 20. ZOOBS.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da su osporene odluke suprotne Pravilniku o saobraćajnim znakovima i signalizaciji na cestama, načinu obilježavanju radova i prepreka na cesti i znakova koji učesnicima u saobraćaju daje ovlaštena osoba. Dalje tvrdi da je predmetni dio ulice obilježio na propisan način, kako je to proizilazilo iz materijalne dokumentacije i izjava svjedoka. Po mišljenju apelanta, prvostepeni sud nije dao valjane razloge zbog čega nije prihvatio kao valjan nalaz i mišljenje stručne osobe, a prihvatio izjave službenih osoba. Smatra da je prvostepena osporena odluka suprotna načelu in dubio pro reo, ističući da je bilo dovoljno dokaznih sredstava koji su davali osnov za zaključak da nije došlo do saobraćajne nezgode na način kako je utvrđeno prvostepenom presudom, te stvorili sumnju u dokaznu snagu dokaznih sredstava podnosioca prekršajne prijave.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
9. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanju i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
12. Razmatrajući navode apelanta, te imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da je protiv apelanta, kao pravnog lica, i kao odgovornog lica, proveden prekršajni postupak u kojem je nesporno utvrđena njihova odgovornost za počinjeni prekršaj. Proizlazi da je činjenično stanje u postupku utvrđeno na osnovu svih provedenih dokaza predloženih na usmenom pretresu, kojem su prisustvovali predstavnik i branitelj apelanta, saslušanjem svjedoka i vještaka, te uvidom u materijalne dokaze koje je priložio ovlašteni organ i apelant. Nadalje, iz relevantnih odredbi Zakona o prekršajima Republike Srpske nedvosmisleno proizlazi da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti proizvoljnost prilikom ocjene dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja u pogledu odgovornosti apelanta za počinjeni prekršaj. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti ni da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na pravično suđenje bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.
13. Dalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo,jer, po apelantovom mišljenju, bilo je dovoljno dokaznih sredstava koji su davali osnov za zaključak da nije došlo do saobraćajne nezgode na način kako je utvrđeno prvostepenom presudom, te stvorili sumnju u dokaznu snagu dokaznih sredstava podnosioca prekršajne prijave. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci rješenja, počinio predmetni prekršaj. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić