Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/13 (M. B.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2235/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP-2235/13, rješavajući apelaciju Mirzeta Bešlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Bešlića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 035596 13 Iksž od 15. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 035596 12 Iks od 8. maja 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirzeta Bešlića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 035596 13 Iksž od 15. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 035596 12 Iks od 8. maja 2013. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirzet Bešlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić advokat iz Visokog, podnio je 22. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 035596 13 Iksž od 15. maja 2013. godine i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 035596 12 Iks od 8. maja 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se "odložilo izvršenje kazne zatvora izrečene pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 027676 11 K od 1. februara 2012. godine, a čije je izvršenje određeno uputnim aktom broj 41 0 K 035596 12 Iks od 22. maja 2013. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda".

2. Pravomoćnom presudom Općinskog suda broj 41 0 K 027676 11 K od 1. februara 2012. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 54. KZ FBiH i u vezi sa članom 31. KZ FBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

3. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 K 035596 12 Iks od 8. maja 2013. godine odbijena je molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predsjednik suda konstatovao da je apelant uz molbu priložio zahtjev da se kazna zatvora izvrši kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom od 24. aprila 2013. godine. Dalje je navedeno da je molba apelanta podnesena u skladu s članom 28. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS), međutim kako je apelantu uručen uputni akt za izdržavanje kazne zatvora za 10. maj 2013. godine, a ranije mu je već odlagano izvršenje kazne zatvora duže od šest mjeseci zbog prebukiranosti Kazneno popravnog zavoda u Sarajevu, Općinski sud je ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 27. stav 1. tačka 8. ZIKS. Općinski sud se pozvao na član 28. stav 4. ZIKS (kojom je propisano da sud odluku o molbi za odlaganje mora donijeti u roku od pet dana od prijema molbe) .

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 41 0 K 035596 13 Iksž od 15. maja 2013. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv navedenog rješenja Općinskog suda. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio molbu apelanta i pravilno primijenio odredbu člana 28. stav 4. ZIKS, obzirom da je Federalno ministarstvo pravde prvostepenom sudu dostavilo obavijest broj 04-49-1685/13 od 19. aprila 2013. godine, kojom obavještava da se apelant može poslati na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Sarajevu, jer su se stekli uslovi za izdržavanje kazne zatvora apelanta, koji nije ničim dokazao niti učinio vjerovatnim da je jedini hranilac porodice te da bi zbog izdržavanja kazne zatvora mogla nastati šteta za njega i njegovu porodicu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno krivično pravo kada je odbio njegovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Također smatra da je proizvoljno primijenjen član 43.c Krivičnog zakona FBiH kada je prethodno rješenjem Općinskog suda od 7. maja 2013. godine odbijen njegov zahtjev da se kazna zatvora izvrši kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom. U zahtjevu za privremenu mjeru apelant je naveo da se zaposlio od 10. aprila 2013. godine, da živi u kući sa još šest članova porodice (među kojima su supruga, dvoje maloljetne djece, te sin koji je oženjen i ima dijete), da je on jedini zaposlen i da je jedini hranilac porodice. Smatra da bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora nastala nenadoknadiva šteta za njegovu porodicu i bila bi dovedena u pitanje njihova egzistencija. Apelant se pozvao na Odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda broj AP-1123/11 od 26. oktobra 2011. godine kojom je usvojen zahtjev za izdavanje privremene mjere.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer bi njegovim upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bila dovedena u pitanje egzistencija njegove porodice, budući da je on jedini hranilac porodice.

8. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-c, stav 31). U konkretnom predmetu Ustavni sud mora utvrditi da li su se javne vlasti osporenim rješenjima umiješale u apelantovo pravo na poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života i, ako je to slučaj, da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49.).

9. U vezi sa istaknutim navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da u demokratskim društvima izvršenje kazne zatvora koja je propisana zakonom i izrečena u zakonom propisanom postupku, samo po sebi, ne dovodi u pitanje pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije. Svakako izvršenje kazne zatvora može, u određenim okolnostima, dovesti u pitanje poštivanje ovog prava, npr., ako se apelantu tokom izvršenja kazne zatvora neopravdano onemogućava kontakt sa porodicom ili na drugi način, ali to nije predmet ove apelacije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2239/07 od 14. aprila 2010. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 70/10, tačka 55.). Imajući u vidu navedeno, te da je osporenim rješenjima u postupku provedenom u skladu s zakonom odbijena molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora, da apelant nije po mišljenju Ustavnog suda svojim argumentima doveo u pitanje poštivanje njegovog privatnog i porodičnog života, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju osporena rješenja nisu rezultirala miješanjem javne vlasti u apelantov privatni i porodični život. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u postupku okončanom osporenim odlukama nije, kako su to obrazložili redovni sudovi, ničim dokazao niti učinio vjerovatnim da je jedini hranilac porodice te da bi zbog izdržavanja kazne zatvora mogla nastati šteta za njega i njegovu porodicu. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, paušalni navodi apelanta ne mogu, sami po sebi, voditi zaključku o povredi apelantovih ustavnih prava. S toga su navodi apelanta o kršenju prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima faci) neosnovani.

10. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim članom nesporno garantirano pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta. Međutim navedeni član (st. 3 i 4.) također propisuje da se ova prava mogu ograničiti u skladu sa zakonom. Stoga budući da je upućivanje apelanta na izdržavanje kazne zatvora izvršeno u skladu sa pravomoćnom presudom nadležnog suda kojom je apelantu izrečena navedena kazna, proizilazi da je ograničenje apelantovih prava izvršeno u skladu sa zakonom. S obzirom na navedeno Ustavni sud i navode o povredi ovog prava smatra očigledno (prima faci) neosnovanim.

Dopustivost ratione materiae

11. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju apelant osporava rješenje Kantonalnog suda broj 41 0 K 035596 13 Iksž od 15. maja 2013. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Općinskog suda broj 41 0 K 035596 12 Iks od 8. maja 2013. godine, kojim je odbijena molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora. Stoga, Ustavni sud treba da pruži odgovor na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje koje je utvrđeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije u svojoj prvoj rečenici glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Međutim, u predmetnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv rješenja redovnih sudova kojima je isključivo raspravljano pitanje ispunjenosti zakonskih pretpostavki za odlaganje izvršenja kazne zatvora po osporenim rješenjima, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojima je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6.stav 1. Evropske konvencije ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/13 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio