Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2247/10 (E. M.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2247/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2247/10, rješavajući apelaciju Ensada Malića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ensada Malića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-GŽ- 09-001428 od 11. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj 020-0-P-07-000344 od 29. juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ensad Malić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, koga zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-GŽ-09-001428 od 11. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 020-0-P-07-000344 od 29. juna 2009. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 020-0-P-07-000344 od 29. juna 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta koji je tražio da se utvrdi da je tuženi Amir Kapić (u daljnjem tekstu: tuženi) 8. i 9. septembra 2007. godine izvršio čin smetanja posjeda apelanta na nekretninama označenim preciznije označenim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) na način da je tuženi tjerao apelanta da ukloni đubrivo koje je apelant rastresao po vlastitoj parceli, a potom u roku od dva dana sam uklonio đubrivo u cijelosti prenoseći ga sa parcele apelanta na parcele tuženog, te da je potom 13. septembra 2007. godine apelanta spriječio u ograđivanju vlastitog imanja. Dosljedno prednjem apelant je odbijen i sa dijelom tužbenopg zahtjeva kojim je tražio da se naloži tuženom da uspostavi pređašnje stanje posjeda na način što će nagnojiti apelantove parcele đubrivom ili snositi trošak ponovnog gnojenja njegovih parcela zatim da se suzdrži od sprečavanja apelanta da ogradi vlastite parcele te da se kani svakog daljnjeg ovakvog ili sličnog smetanja posjeda apelanta na spornoj nekretnini. Rješenjem je također odbačena kao neblagovremena protutužba tuženog istaknuta u odgovoru na tužbu.

3. Općinski sud se pozvao na odredbe člana 425. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), prema kojima će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, dok je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda. Zatim, je navedeno da prema odredbi člana 80. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/98), posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanja posjeda). U odnosu na naprijed izvedene dokaze, te odredbe pomenutih zakona, Općinski sud je istakao da apelant ni u jednom momentu i ni sa čim tokom postupka nije dokazao da je tuženi izvršio čin smetanja posjeda na spornim nekretninama, niti da je tuženi apelanta spriječio, nakon što je geometar - svjedok utvrdio pravac kretanja međne linije između parcele apelanta i tuženog, u postavljanju betonskih stubova, a samim tim i ograđivanje imanja apelanta. Nadalje, kako je Općinski sud naveo, prema odredbi člana 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Kako je Općinski sud zaključio, o obzirom na činjenicu da je apelant 18. septembra 2007. godine protiv tuženog podnio tužbu radi smetanja posjeda, a tuženi po punomoćniku u odgovoru na tužbu podneskom od 22. februara 2008. godine protiv apelanta podnio protutužbu predlažući da sud utvrdi da je apelant 8. i 9. septembra 2007. godine izvršio smetanje posjeda tuženog na spornim nekretninama, Općinski sud je odlučio kao u dispozitivu odbacujući protivtužbu tuženog kao neblagovremenu.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-GŽ-09-001428 od 11. marta 2010. godine, koje je apelant primio 10. aprila 2010. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu potvrđeno. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano rješenje. Za svoje rješenje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je dao valjane činjenično pravne razloge i izveo valjan zaključak da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio smetanje posjeda na spornim nekretninama zbog čega je tužbeni zahtjev apelant sud odbio kao neosnovan. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju rješenja jasno istakao, da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan iz razloga jer nije dokazao da ga je tuženi smetao u posjedu spornih parcela, pa ne stoji žalbeni prigovor da je odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, u tolikoj mjeri nejasna da se ne može ispitati jer je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane odluke istakao jasne razloge zbog čega smatra neosnovanim tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je zaključio da je izrekom prvostepenog rješenja odbijen tužbeni zahtjev apelanta i to tačno onakav kakav je u toku postupka postavljen, pa je žalbeni prigovor apelanta o povredi člana 2. ZPP FBiH neosnovan. Kantonalni sud je naveo da u posjedovnoj zaštiti, a u ovom predmetu jeste zatražena posjedovna zaštita, teret dokaza leži na strani apelanta. On mora dokazati da je bio posljednji mirni posjednik i kao i sam čin smetanja jer sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Po ocjeni Kantonalnog suda, tuženi u posjedovnoj parnici može stavljati prigovore između ostalih prigovora i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije to jest da apelant nije posjednik. Kako apelant mora dokazati da je posljednji mirni posjednik i čin smetanja to podrazumjeva da se odluka u postupku smetanja posjeda ne može donijeti samo na osnovu navoda apelanta zbog čega su žalbeni navodi da sud nije cijenio navode apelanta neosnovani. Po mišljenju Kantonalnog suda, apelant svoje navode u pogledu utvrđenja činjenice da je bio posljednji mirni posjednik i čin smetanja posjeda mora dokazivati drugim dokazima predviđenih odredbama ZPP. Međutim, kako navodi Kantonalni sud, apelant izvedenim dokazima nije uspio dokazati da je bio posljednji mirni posjednik dijela nekretnina na kojima je tvrdio da je došlo do smetanja posjeda. Iz naprijed iznijetih razloga, Kantonalni sud je utvrdio da žalba apelanta nije osnovana s tim da je Kantonalni sud cijenio i druge žalbene navode ali isti nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari jer ne mogu utjecati na drugačiju odluku suda.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su rješenja redovnih sudova nezakonita jer su donesena povredom odredaba parničnog postupka te na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i nepravilne primjene materijalnog prava. U konkretnoj stvari, sudovi su imali priliku otkloniti i dalje spriječiti ometanje apelantova posjeda, posebno drugostepeni sud nakon što mu se žalbom ukazalo na propuste prvostepene odluke. Apelant je od suda tražio zaštitu posjeda nekretnina koje je stekao kupovinom, te zaštitu od daljih uznemiravanja, ali tu zaštitu nije dobio. Legitiman cilj suda je trebao biti, po mišljenju apelanta, da osudi pretjerano i neopravdano ometanje posjeda apelanta od strane tuženog, pogotovo kad je popraćeno raznim manifestacijama sile kao što se to u ovom slučaju i desilo. Ne pridavanje pažnje činjenicama i dokazima koji idu u prilog ovih tvrdnji samo po sebi vodi ka kršenju člana 6. st. 1 Evropske konvencije, a neopravdano ometanje apelantova posjeda, od strane tuženog vodi ka kršenju apelantovog prava na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da apelant pred redovnim sudom nije dokazao da je bio posljednji mirni posjednik spornih nekretnina i da ga je tuženi smetao u posjedu spornih nekretnina, o čemu je sud u obrazloženju pobijanih odluka istakao jasne razloge zbog čega smatra neosnovanim tužbeni zahtjev apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić