Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/10 (V. V. i M. V.)

Odluka donesena 25. 06. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dioba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2248/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. juna 2013. godine, u predmetu broj AP 2248/10, rješavajući apelaciju Vukašina Vukmira i Mihaila Vukmira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukašina Vukmira i Mihaila Vukmira podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 933 od 20. aprila 2010. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-09-000 060 od 1. jula 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-P-06-002 417 od 23. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vukašin Vukmir (u daljnjem tekstu:prvoapelant) i Mihailo Vukmir (u daljnjem tekstu: drugoapelant-apelanti) iz Banja Luke, podnijeli su 9. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 933 od 20. aprila 2010 godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 060 od 1. jula 2009. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-002 417 od 23. oktobra 2008. godine.

2. Stavom I Presude Osnovnog suda broj 071-0-P-06-002 417 od 23. oktobra 2008. godine, donesenom po tužbi apelanata protiv Ljepe Todorović i dr. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prva svojine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da u ostavinu iza Vida Vukmira, oca prvoapelanta i tuženih osim tuženog Stanislava Trninića odnosno djeda drugoapelanta (u daljnjem tekstu: ostavilac) , utvrđenu rješenjem Opštinskog suda u Banja Luci broj O-317/78 od 22. maja 1980. godine kao knjižnog vlasnika spornih nekretnina preciziranih u izreci presude, ne ulazi ½ sa 25970/51940 dijela istih nekretnina jer su vanknjižno vlasništvo Mihaila Vukmira iz SAD (brata ostavioca odnosno strica prvoapelanta-u daljnjem tekstu: prednika apelanata) koji ih je stekao kupovinom od prodaje 1/3 svog nasljednog dijela zajedno sa ostaviocem koji je za kupovinu njegove ½ ovih nekretnina prodao 1/3 svog nasljednog dijela ostavine iza oca Ilije u selu Dobrnja, Banja Luka. Stavom II izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je prvoapelant od ostavioca po osnovu održaja stekao pravo svojine sa 24455/51940 dijela a drugoapelant od svog oca-prvoapelanta pravo svojine sa 12985/51940 dijela nekretnina preciziranih u presudi što su tuženi dužni priznati i dozvoliti apelantima da se ova njihova prava uknjiže u zemljišnoj knjizi, u protivnom ova presuda će služiti kao osnov za uknjižbu dok je stavom III izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da sud obaveže tužene da apelantima solidarno isplate troškove parničnog postupka. Stavom IV izreke presude obavezani su apelanti da solidarno naknade tuženim troškove postupka precizirane u presudi od dana presuđenja pa do isplate dok su stavom V izreke zahtjevi tuženih preciziranih u presudi za naknadu troškova preko dosuđenih, odbijeni kao neosnovani.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelanti u tužbenom zahtjevu naveli da je ostavilac zajedno sa svojim bratom prednikom apelanata kupio sporne nekretnine koje su na osnovu njihovog usmenog dogovora zbog odlaska prednika apelanata u SAD, bile uknjižene samo na ime ostavioca te da je zbog navedenog prednik apelanata bio vanknjižni vlasnik ½ dijela spornih nekretnina na kojim su, također na osnovu usmenog ugovora o poklonu sa prednikom apelanta, apelanti sporni dio nekretnine dobili u svojinu. Navedeno je da su u tužbi apelanti istakli da su sporne nekretnine apelanti, na osnovu sporazuma o diobi iz 1981. godine sa tuženim (koji su postali suvlasnici spornih nekretnina na osnovu rješenja donesenog u ostavinskom postupku nakon smrti ostavioca), izvršili diobu nekretnine a što je zabilježeno avio snimanjem 1987. godine. Apelanti su zbog navedenog tražili da se utvrdi da sporni dio nekretnina nije bio dio u ostavinske mase ostavioca te da su, obzirom da od 1973. godine drže u posjedu sporni dio nekretnina kao savjesni i mirni posjednici, putem dosjelosti stekli pravo svojine na tim nekretninama.

4. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je u postupku na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je kao vlasnik spornih nekretnina sa dijelom 1/1 u zemljišnim knjigama odnosno kao korisnik u katastarskom operatu bio upisan ostavilac sve do svoje smrti nakon čega su na osnovu rješenja donesenog u ostavinskom postupku pod brojem O-317/78 od 22. maja 1980. godine tuženi i prvoapelant upisani kao suvlasnici sa dijelovima od 1/7 dok je tuženi Stanislav Trninić upisan sa dijelom 1/104 na osnovu kupoprodajnog ugovora. Nadalje, utvrđeno je da je prvoapelant 1986. godine sudskim putem zatražio diobu sporne nekretnine ali da je povukao prijedlog te da je i 2000. godine zatražena fizička dioba sporne nekretnine ali da je i ona ostala samo na pokušaju. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da iz navedenih provedenih dokaza proizlazi da nije tačna tvrdnja apelanata da je izvršena fizička dioba sporne nekretnine između parničnih stranaka kao i da nije utvrđeno da postoji bilo kakav dokaz da je prednik apelanta bio vanknjižni vlasnik spornih nekretnina. Navedeno je i da je sud ocijenio nevjerodostojnim iskaz supruge prvoapelanta odnosno majke drugoapelanata, budući da se radi o osobi koja je direktno zainteresirana za uspjeh apelanata u sporu. Navedeno je i da je utvrđeno da niko od saslušanih, poimenično navedenih, svjedoka nije bio lično prisutan tom navodnom dogovoru koji se dogodio 1958. godine, niti je mogao svjedočiti da su apelanti držali i drže u posjedu potraživane sporne dijelove nekretnine. Navedeno je i da je vještak geometar utvrdio da je avio snimanje predmetnog terena izvršeno 1969. godine i da je dopunjeno snimanjem 1987. godine na osnovu kojeg je utvrđeno da je došlo do promjene u izgledu i veličini parcela, ali da je tu promjenu mogao uraditi samo neko ko je bio prisutan na terenu te kako u tom mjestu žive jedino apelanti, da su oni jedino mogli i napraviti navedene izmjene budući da su bili obaviješteni o avio snimanju dok su tuženi živjeli i žive u inostranstvu zbog čega te promjene ne mogu biti dokaz o navodno postignutom dogovoru o diobi. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana

123. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojem onaj ko nešto tvrdi dužan je to i dokazati, Osnovni sud je odbio tuženi zahtjev apelanata.

5. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 011-0-Gž-09-000 060 od 1. jula 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda.

6. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-09-000 933 od 20. aprila 2010 godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i zaključci nižestepenih sudova i navedeno da je revizija neosnovana i da su presude nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud je naveo da je članom 7. stav 1. ZPP propisano da su stranke dužen da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjev i da izvode dokaze kojima se te činjenice utvrđuju dok je odredbama čl. 123. i 8. istog zakona propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a da sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane ocjenjujući pri tom savjesno i brižljivo svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. S tim u vezi, a kako je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nesporno utvrđeno da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje,Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizioni navodi da su nižestepene odluke zasnovane na kršenjima odredbi člana 8. ZPP-a odnosno pogrešnoj ocjeni provedenih dokaza zbog čega je revizija apelanata odbijena kao neosnovana.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatraju da su nesporno dokazali da je usmeni dogovor između ostavioca i prednika apelanta postojao i da su bili i ostali vlasnici i posjednici spornih nekretnina na osnovu usmenog ugovora o poklonu počev od 1973. godine do danas te da su sudovi morali utvrditi da nekretnine drže u posjedu i da su održajem stekli i pravo vlasništva na spornim nekretninama.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti tužbeni zahtjev apelanata i zašto apelanti ističući da apelanti u smislu odredbi čl. 7, 8. i 123. ZPP nisu dokazali tvrdnje na kojim su temeljili svoj tužbeni zahtjev, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje te da su sudovi postupali suprotno odredbama procesnog zakona, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/10 (V. V. i M. V.) | Sudska praksa | Aktio